Jednostavno pravilo. Uradi ono što možeš!

Mali uskrsni ispit savjesti za sve nas, duhovnike i one koji to nisu.

Od dobrih želja i obećanja, jalove sućuti nitko nije sit.

U uskrsnim porukama dobrih želja na pretek.

Tako mi se usjekla molitva prije jela u jednoj zajednici. “Blagoslovi, Bože, ovo jelo, a providi i onima koji nemaju.” Po kome to Bog “proviđa” hranu, radost, mir i ljubav ako ne po nama?

Taj sam dan izgubio apetit. I nama su puna usta Isusa i njegova milosrđa, nama u Crkvi a korisnije bi bilo ne pričati toliko, a djelovati više s poklikom: “Ja ću pomoći prvi, a vi za mnom!”

Shvatiti smisao Uskrsa znači shvatiti Isusov život i sve što je za nas učinio, a što smo mi dužni za druge učiniti. Nažalost mnogi će pomisliti: “Kojeg li besmisla?”

Isusu to nije bio besmisao, a nama ponekad jeste. Što za druge s radošću činimo? Mnogima ili nekima je sve teško i gubitak vremena jer je rad za druge bez interesa i dobitka. Čast volonterima, mada i među njima ima onih koji sebe stavljaju u prvi plan. Kamo je nestalo ono blagoslovljeno vrijeme zajedništva. Je li uopće i bilo, kad su se ljudi s radošću i voljom okupljali da bi drugima pomogli na kući, u polju? “Moba” je bila čarobna riječ u Slavoniji.

Danas smo sebi okrenuti. U bezvoljnom vremenu, bezvoljan čovjek. Teško mu je samom sa sobom, a kamoli da druge podnosi. Kod nekih je praštati glupo, pomoći bez interesa nečuveno, dati, pozajmiti rizik. Kamo su nestale te vrijednosti? Vidi se to i kod skupljanja hrane i drugih potrepština za siromašne koji kucaju na vrata Caritasa.

Znadeš da u tvom mjestu ima ljudi koji jedva kraj s krajem vežu, poznaješ neke koji s mukom rade obične poslove oko kuće. Što te košta da im se ponudiš, da im pomogneš, razveseliš ih? Ne da ti se?

Lijenost ili bezosjećajnost? Istina, ima i onih koji traže na sve strane, a onda prodaju, zamjenjuju.

Našim poljima će ovog proljeća bauljati mnogi starci i starice, sijati i kopati sami dok im djeca, koja su odselila u gradove, provode vrijeme pred TV-om, a znaju doći kad dozrije, kad se uzgoji.

Ovih dana nam je Isus pokazao kako umrijeti, dati život za druge ima smisao, kao sjeme u zemlji zasijano za novi rod. On je umro za nas i uskrsnuo. Kako? Ušao je u našu ljudsku smrt u to tamno bezdno uništenja tražeći svjetlost na drugom kraju tunela. On je svjetlost za nas našao a za sebe je rekao: “Ja sam svijetlo svijeta i koji idu za mnom neće hodati u tami!” Da je bio sebičan, nama bi smrt bila kraj. Uništio se da bismo mi vječno živjeli. U tome je stvar. Nije moguće drugima pomoći, ako sebi ne odmogneš, ako se nekih stvari ne odrekneš: ugodnosti, lijenosti, komotnosti.

I sad dolazi ono najljepše i tko to nije doživio prikraćen je za jedno veliko životno iskustvo. Kad usrećiš druge i sam postaješ sretniji. Osjećaš se božanski važan i ponosan, kad podneseš svoga bližnjega unatoč njegovim manama, kad radost vratiš i zahvalnost u staračke oči svojih roditelja.

Kako? Za one koji to mogu ima nekoliko savjeta kojih se moraju pridržavati. Nikad nemojte reći o svojim roditeljima i starijima da ih je vrijeme pregazilo, o svom poslu i obvezama da ćeš ih sutra uraditi, budućnosti bližnjih koji te trebaju da će se nekako snaći, svojim neuspjesima da nemaš sreće, svojoj molitvi, posjetu Bogu u Crkvi da ima vremena i za to, svojim bližnjima nešto negativno, o svom kršćanstvu i obvezama da je to za starije i nemoćne, “štap za starost”, o svojoj vjeri da si je izgubio, o sebi i svojim pogreškama: takav sam i ne mogu se popraviti.

Ne učiniš li tako, neuspjeh je zagarantiran pa oni koji od tebe nešto očekuju nikad neće dočekati, a to je početak tvoje smrti, tjelesne i duševne. Treba reći: Ja to hoću, ja to mogu. Sramota je da tebi bližnji nije ništa pa za njega ništa i ne činiš, a Kristu je tako dragocjen da je za njega umro. Ili se ti praviš većim od njega, ili ga smatraš sanjarom? Da bar dio ovih savjeta bude stvarnost u Crkvi i u narodu.

Zapamti, da ono što učiniš za druge, za njega činiš.

 

(Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa, Autor: vlč. Slavko Vranjković)

PODIJELI