Godinama susrećem razne ljude ali jednu skupinu ljudi koju sam sreo nikako ne mogu shvatiti, a to su urbani rasisti, ljudi po nacionalnosti Hrvati ili neki drugi koji mrze dotepence ili doseljenike u njihov rodni grad. Eto, slobodno možemo reći kod nas u Hrvatskoj su najbrojniji mrzitelji Hrvata iz Bosne i Hercegovine ili precizno rečeno Hercegovaca.
Ono što je interesantno da sam bio u društvu Hrvata koji mrze Hercegovce da pojedinci uopće ne reagiraju kada vide npr. sliku ulaska četnika u razrušeni Vukovar kada pjevaju pjesmu”Bit će mesa klat ćemo Hrvate”, ali spomene li se npr. pokojni ministar Gojko Šušak,general Ljubo Ćesić Rojs ili Međugorski vidioci, mnogima se pojavi pjena na ustima pa počnu drvljem i kamenjem udarati po Hercegovcima.
To mi nikada neće biti jasno – zašto tolika mržnja prema svome bratu Hrvatu? Navodno su Hercegovci “opustošili i pokrali Hrvatsku” ali eto USKOK je češljao i radio svoje, privode se osumnjičeni, ali do sada nitko nije priveo niti jednog Hercegovca.
Mnogi mrzitelji Hercegovaca odlaze u toliku krajnost da si umišljaju to da su na čelnim mjestima u državnim službama postavljeni Hercegovci pa da ih zato ne hapse ali i svakom razumnom čovjeku bi odmah bilo jasno da su mnogi ljudi opsjednuti mržnjom ili duhom urbanog rasizma.
Kada se pojavila mržnja prema Hercegovcima?
Sjećam se još dok sam bio u Hrvatskoj vojsci 1993. godine, prvi puta sam čuo u svojoj satniji raspravu o tome kako ljudi ginu na fronti dok se Hercegovci voze u mercedesima i BMW-ima po Zagrebu. Mišljenja su bila podijeljena, ministar obrane je tada bio pokojni Gojko Šušak i nije mi bilo jasno da pojedini vojnici iz satnije mrze dio svoga vlastitog naroda.
Te iste godine dok sam se vraćao s terena i dok sam se vozio u tramvaju kroz Zagreb na jednome zidu na novoj fasadi bilo je ispisano “Vratite nam Srbe, uzmite si Hercegovce”. Na ovakve parole nitko uopće nije reagirao. Moram priznati da nisam to uopće ozbiljno shvaćao i da ovakve stvari nisam uopće primao k srcu no s vremenom sam počeo susretati ljude (a susrećem ih dan danas) koji iz dubine svoje duše mrze Hercegovce.
Tako sam prije nekoliko godina upoznao jednog gospodina, intelektualca, načitanog i inteligentnog koji se odmah predstavio kao “vjernik i katolik” i ponosio se posebno svojim kćerkama koje su bile obrazovane, pohvalio se da su aktivne u svojoj župi i da pjevaju u crkvenom zboru. Pohvalio mi se i da mu je jedan franjevac i svećenik čest gost
i da mu je kućni prijatelj. Pričao je o vjeri, imao je puno znanja o crkvenoj povijesti, duhovnosti i katoličanstvu. Pitao me odakle sam i ja sam mu rekao da sam rođen u Slavoniji ali da su mi roditelji rođeni u Bosni i Hercegovini. On se počeo vrtjeti u stolici, počeo je tapkati nogama, kašljucati, samo što nije pao sa stolice. Nisam u početku shvaćao u čemu je problem ali poslije sam shvatio da je čovjek mrzitelj Hrvata iz Bosne i Hercegovine i na spomen rodnog mjesta mojih roditelja taj zvuk koji je primio u svoje uši, nije mu odgovarao. Pošto smo jedno vrijeme radili zajedno počeo sam na svom radnom mjestu slušati psovke i izljeve mržnje usmjerene prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine ali je po nekoliko puta znao opsovati majku Hercegovačku. Hercegovci su mu bili krivi za lošu vremensku prognozu, za gužvu u prometu, za visoki račun za struju, za kvar na automobilu, za loše odigranu nogometnu utakmicu, za sve loše što mu se događalo u životu. Mislio sam u početku da je čovjek vjernik i katolik kako se predstavio ali vjernik katolik i kršćanin bi trebao imati srce puno Božje ljubavi ali srce ovoga gospodina je bilo srce puno mržnje – u Matejevom Evanđelju je zapisano “Usta govore ono čega je srce prepuno.” (Matej 12,34)
Čovjek koji slijedi Krista mora ljubiti svakog čovjeka bez obzira na njegovu vjeru, nacionalnost, regionalnu ili rasnu pripadnost. Čovjek koji ne ljubi ne poznaje Krista i ne može se smatrati kršćaninom jer mržnja i Božja ljubav ne mogu ići skupa. Najveća zabluda urbanih rasista je ta što oni smatraju da je njihova mržnja bezgrešna i opravdana a niti jedna mržnja nije od Boga a čovjek vjernik mora ljubiti i poštivati druge ljude jer “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav.” (I Ivanova 4,8)
Mi kršćani moramo biti nositelji Kristovog svjetla i ljubavi u svijetu. Kada sebe predstavljamo kao “Velike katolike i kršćane” to ne bi trebali uopće niti spominjati nekome koga smo tek upoznali jer vjera se svjedoči svojim životom a ne bi se trebali hvaliti niti svojim uspjesima, niti svojom vjerom. U Starome Zavjetu je zapisano: ” Neka te drugi hvali, a ne tvoja vlastita usta; stranac, a ne tvoje vlastite usne!” (Izreke 27,2)
Vratio bi se ponovo na primjer ovoga gospodina kojega ne bi volio imenovati. On je danas u mirovini a tada je bio zaposlen u dobroj firmi i radio je za dobru plaću, svi članovi njegove obitelji su također zaposleni. Nije sudionik Domovinskog rata i nitko iz njegove obitelji nije u njemu sudjelovao, nitko mu nije poginuo, Hercegovci mu nisu opljačkali i zapalili kuću, nisu mu srušili crkvu, nisu mu silovali ženu ili kćerke, apsolutno mu nisu ništa loše učinili ali eto čovjek mrzi Hercegovce iz dna duše. Za razliku od ovog gospodina poznajem i dobar sam sa dva branitelja koja su bila zatočena u srbijanskim koncentracijskim logorima, prošli su batinanja, mučenja, ponižavanja, strahove ali nikada niti od jednoga od njih nisam osjetio mržnju prema Srbima i nikada nisam niti od jednoga od njih čuo da su nekom Srbinu opsovali mater četničku. Nikada nisu niti pomišljali na osvetu ni u mislima ali su mi i jedan i drugi rekli ovo za Srbe “Ja ih ne mrzim”
Jedan od te dvojice je nakon oslobađanja iz logora bio ponovo u ratu i proveo je cijeli rat u hrvatskoj vojsci, a čak je imao i priliku da se susretne sa zarobljenim srpskim vojnicima, no umjesto batina i osvete on im je dijelio cigarete i porazgovarao s njima normalno i ljudski, kako priliči normalnom i kulturnom čovjeku, vjerniku i katoliku.
Tako se ponašaju ljudi s jakom vjerom i jakim duhom a u Matejevom Evanđelju je zapisano: “Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone!” (Matej 5,44)
Mnogi ljudi nemaju snage oprostiti ni sitnicu, ali hvala Bogu da imamo ljudi koji imaju snage opraštati ljudima koji su im učinili veliko zlo poput ubojstva djeteta, oca, majke ili onima koji su srušili i zapalili kuću. Za primjer bih mogao uzeti mnoge branitelje koje sam upoznao, koji su izgubili svoje zdravlje, koji su izranjavani i puni gelera u sebi, tu posebno treba istaknuti i naše drage Vukovarce i Vukovarke koji žive u Vukovaru i svakodnevno se susreću sa svojim zlostavljačima, silovateljima ili ubojicama svojih najmilijih. Pater Ante Perković je u jednoj emisiji TV Bujice rekao za Vukovarce koji mu dolaze po duhovnu pomoć i razgovor da su mu rekli “Pater mi Srbe ne mrzimo, mi samo želimo znati gdje su naša djeca”.
Nekome je teško oprostiti običnu sitnicu, a kako je teško oprostiti svojim neprijateljima, no ako otvorimo srce Gospodinu i ako dopustimo Kristovom svjetlu da nam obasja srce tada će nestati tama iz našega života, a s tamom će nestati i mržnja i neopraštanje.
Kada imamo u društvu i u našoj napaćenoj Hrvatskoj ljudi koji su oprostili svojim zločincima i zlostavljačima koji su im ubili dijete, muža, ženu, oca, koji su im zapalili kuću ili ih tukli u logorima i zlostavljali, zašto onda mrziti ljude koji nam nisu ništa loše učinili i za koje nema dokaza da su iglicu ukrali a optužuje ih se za pljačku države i domovine. Jako je ružno čuti skupinu mladih ljudi koja sjedi u kafiću za stolom i koja psuje Boga i mater Hercegovcima, a, nažalost, ta skupina mladih ljudi smatra da je ta mržnja opravdana i moderna i da su radi te mržnje napredniji i bolji ljudi. Mladi urbani rasisti misle da je nazvati Hercegovca lopovom i primitivcem moderno i da je to IN ali mnogi nisu ni svjesni da je “urbani rasizam zapravo primitivizam i da nije IN”.
Naše riječi mogu probosti čovjeka poput oštrog noža ili mača. Ponekad čovjeka uvrjedi riječ da je lakše oprostiti ubod noža nego uvredu jer naše riječi imaju veliku snagu ili da grade ili da ruše. Kako je lijepo nekome izgovoriti lijepu i toplu riječ. Kako je lijepo nekome izreći blagoslov i reći nekoj osobi “Bog te blagoslovio!” ili neku drugu lijepu riječ poput “Mir s tobom!”, a kako je ružno mrziti i psovati. Mrzitelji i psovači svojim duhovnim stanjem i ponašanjem unose nemir u društvo dok mnogi ljudi toliko čeznu za mirom i Božjim blagoslovom.
Ne trebaju nam mržnja i psovka, pogotovo kada smo Kristovi sljedbenici tj. kršćani koji smo postali po Kristu. Iz kršćanskih usta se ne bi smjela čuti psovka ili izljev mržnje prema drugom čovjeku. U poslanici Efežanima sveti Pavao je rekao: “Nikakva pogubna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, na izgradnju, prema potrebi, da pospješuje milost onima koji slušaju!” Efežanima 4,29
Mnogi vjernici su prihvatili ono što im se servira u svijetu pa tako i mržnju prema ljudima iz drugih regionalnih skupina pripadnika vlastitog naroda. Tako mnogi ljudi žive s predrasudama i za sve svoje životne neuspjehe okrivljuju ljude koji zapravo nemaju veze s tim. Uzeo bih nekoliko primjera iz života. Imao sam priliku pomoći pojedinim osobama koje su bez posla i pronaći im posao u nekim građevinskim poduzećima i u jednoj zaštitarskoj firmi. Mnogi su radije sjedili doma nego prihvatili posao. Onda su gledali oko sebe, ovaj ima dobar auto, onaj tamo lijepu kuću, onaj ovo ili ono, a ja da radim za 2.500 kuna. Vidiš onoga Bosanca on ima jer mu njegovi pomažu itd.
Istina je da taj Hrvat iz Bosne ima, ali je istina i da on ne bira posao. Poznavao sam Hrvata iz Bosne koji je magistrirao na Pravnom fakultetu ali je za vrijeme rata u Njemačkoj radio kao smetlar, nije ga bilo sram i nije birao posao. Zar treba mrziti čovjeka radi toga što ga nije sram raditi kao smetlar? Mnogi su Hrvati iz Bosne poznati kao veliki radnici usprkos mnogim predrasudama o Hrvatima iz Bosne da su glupi, rade kao građevinari jer drugo ne znaju i, naravno, zbijaju se šale i masni vicevi na njihov račun, ujedno se izljeva i velika mržnja i velika doza ljubomore prema njima.
U Splitu sam imao priliku pročitati jedan grafit na zidu jedne zgrade “Ubij Vlaja”, a Vlaji su Dalmatinci iz Dalmatinske zagore. To je također mržnja ali u društvu ili u državnim institucijama nitko ne reagira na ovakve natpise jer se ovaj tip mržnje kod mnogih ljudi, a i političara tolerira kao normalan i bezazlen, no da je netko napisao “Za dom spremni” odmah bi reagirale državne institucije, čak bi informacija da se u Hrvatskoj propagira ustaštvo otišla daleko u svijet. Da se razumijemo, ne opravdavam mržnju prema nikome pa niti prema Srbima. Protiv sam mržnje jer je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i kao civilizirani ljudi, katolici i kršćani moramo biti gostoljubivi i pristojni prema svim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru, rasu, regionalnu ili drugu pripadnost i, trebamo biti plemeniti prema svima. Čovjek s predrasudama gradi zidove; ljubav ih ruši. Kod Boga nema predrasuda, a svaki čovjek na ovome svijetu je dio Božje obitelji pa s toga trebamo izbjegavati pristranost a u Jakovljevoj poslanici je napisano: “Nemojte imati vjeru u našega slavnoga Gospodina Isusa Krista s pristranošću prema osobama!” (Jakov 2,1)
Mislim da je došlo vrijeme da srušimo sve zidove predrasuda i da upoznamo i zavolimo jedni druge kako bi se više voljeli i manje mrzili. Ako smo kršćani, odbacimo od sebe zlo i mržnju prema drugim ljudima, bilo prema ljudima iz svoga vlastitog naroda ili drugih naroda
koje mrzimo i budimo istinski kršćani. Jednog dana ćemo doći pred lice Božje i Gospodin će nas pitati koliko smo ljubili. Što ćemo mu reći? U Isusovom kraljevstvu neće biti mržnje niti predrasuda, neće se gledati u kojem je gradu ili selu tko rođen. Neće se gledati koje si nacionalnosti bio i neće biti privilegiranih i neće se gledati kojem staležu je tko pripadao. Sveti Pavao u poslanici Galaćanima piše: ” Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog, jer ste vi jedan u Kristu.” (Galaćanima 32,8)
Kristova ljubav stvara jedinstvo vjernika unatoč mnogim različitostima. Trebamo voljeti i ljubiti sve ljude i odbaciti svaku mržnju jer mržnja nije donijela ništa dobrog nego samo zlo. Tamo gdje se mrzi, otvaraju se vrata sotoni. Otvorimo srce Bogu jer onaj tko ima otvoreno srce za Boga, ima otvoreno srce i za ljude. Ostanite u Božjoj blizini i nećete ostati isti jer ćemo shvatiti da nas Bog voli; kada to shvatimo više ćemo voljeti druge. Neka našim srcima zavlada prava Božja ljubav i neka nam obnovi odnos među ljudima da se više poštujemo i volimo i da više nikoga ne mrzimo jer nas mržnja razara iznutra.
Neka vam Isus bude u pomoći i neka vas prati Božji blagoslov!
MIR I DOBRO!
J.Jurčević
