Učitelju moj, da progledam.

1770

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

XXX. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 28. 10. 2018.

 

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU

 

ČITANJA: Jr 31,7-9; Ps 126,1-6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52

 

NAPOMENA: Izostavlja se slavlje sv. Šimuna i Jude Tadeja, osim gdje se slave kao svetkovina.

 

Prvo čitanje: Jr 31, 7-9

Slijepe i hrome utješene vraćam.

Čitanje Knjige proroka Jeremije

 

Jer ovako govori Jahve:
»Kličite od radosti Jakovu,
pozdravite burno prvaka naroda!
Neka se ori vaš glas!
Objavite slavopojkom:
Jahve spasi narod svoj,
Ostatak Izraelov!
Evo, ja ih vodim
iz zemlje sjeverne,
skupljam ih s krajeva zemlje:
s njima su slijepi i hromi,
trudnice i rodilje:
vraća se velika zajednica.
Evo, u suzama pođoše,
utješene sad ih vraćam!
Vodit ću ih kraj potočnih voda,
putem ravnim kojim neće posrnuti,
jer ja sam otac Izraelu,
Efrajim je moj prvenac.«

Riječ Gospodnja

 

Otpjevni psalam: Ps 126, 1-6

Pripjev:Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!

 

Kad Jahve vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je k’o da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
»Velika im djela Jahve učini!«
Velika nam djela učini Jahve:
opet smo radosni!

Vrati, o Jahve, sužnjeve naše
k’o potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom,
noseći snoplje svoje.

 

Drugo čitanje: Heb 5, 1-6

Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.

Čitanje Poslanice Hebrejima

 

Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron.

Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši svećenik, nego ga proslavi Onaj koji mu reče: Ti si sin moj, danas te rodih, po onome što pak drugdje veli: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.

Riječ Gospodnja

 

Evanđelje: Mk 10, 46-52

Učitelju moj, da progledam.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

 

U ono vrijeme: Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.

Riječ Gospodnja

 

Uvod

 

Ne znam dali je to vaše iskustvo, ali kada čitam Božju Riječ, izgleda mi to kao da okrećem prelijepi veliki brušeni dijamant. Ne vjerujem da ste imali prigodu okretati dijamant, ali kada okrećete dijamant ispod svjetla, svakim pokretom će vam zračiti novim očaravajućim zrakama svjetla. Sličnu stvar možemo doživjeti kada čitamo Božju riječ. Ovaj događaj koji smo pročitali iz Evanđelja slobodno možemo reći da upravo tako zrači i odiše tom ljepotom Kristove dobrote i ljubavi. Uvjet je da se postavimo pod „svjetlo“ onoga tko je nadahnuo pisca ovih tekstova – Duha Svetoga.

Ovo je priča o Bartimeju i Isusu. Što znamo o Bartimeju. Iz onog što smo pročitali shvatili smo da je to bio slijepi čovjek koji je prosio na vrlo prometnoj cesti koja je spajala Jerihon s Jeruzalemom.   Ako bi to pročitali iz originala, zaključili bi da taj siromah nije ustvari ni imao ime. Prijevod aramejske riječi Bartimej doslovno znači sin Timejev. Taj bezimeni čovjek je živio na margini društva. Možda bi preciznije mogli naglasiti da je iz društva bio isključen. Razlog što se zajednica od njega ograđivala je bio što je bio slijep. On nije smio ulaziti u hram, Nije smio ulaziti u sinagoge, doslovno je od ljudi bio izoliran, ali ono što je gore, zbog svoje sljepoće,  upravo je zavisio od tih ljudi.

Sve što je mogao raditi je da sjedi na prometnici i čeka da mu netko dobaci neki komadić kruha ili novčić, ali ni taj novčić nije mogao utrošiti sam. Opet je zavisio od pomoći drugih.

Istina, Bartimej je bio slijep, ali iz ovog što smo pročitali mogli bi zaključiti da nije bio zaostalog mišljenja. Jako je dobro razumio što ljudi oko njega pričaju. Slušajući razgovore među ljudima, saznao je da tu prolazi Isus Krist koji čini mnoga čuda i znamenja, ozdravlja bolesne ali i vraća vid slijepima. Te informacije su ga dovele do zaključka da bi taj Isus mogao biti obećani Mesija. Doznao je da je Isus potomak kralja Davida. Te informacije najednom su mu dali nadu.

Prije nego je saznao o Isusu, mučio se je očito raznim pitanjima. Zašto uopće živim? Kakav smisao ima moj život?  Zašto sam osuđen da živim u potpunoj tami. Zasigurno tada na ta pitanja nije nalazio odgovor. Najednom je saznao za Isusa i ta vijest je promijenila njegovo mišljenje. Vijest o Isusu u njemu je probudila želju. „Kada bi se samo mogao sresti s Isusom, On bi sigurno pomogao i meni!“

Jednoga dana došao je trenutak da je čuo od nekoga kako se Isus približava Jerihonu. Shvatio je da je taj trenutak susreta s Isusom moguć. Isus mu je veoma blizu. Čuo je tada da prilazi neka veća skupina ljudi. Ti glasovi mase ljudi su mu govorili da mu se približavaju. Pitao je ljude što se to događa. Ljudi su mu odgovorili da dolazi Isus. Kroz glavu mu je prošla cijela njegova prošlost. Shvatio je da je to trenutak o kojem ovisi njegova budućnost. „Sad ili nikad,“ razmišljao je. „Ako to ne bude sad, ne vjerujem da ću imati drugu mogućnost.“ Počeo je tada vikati iz sve snage. „Isuse Sine Davidov,  smiluj mi se.“ Siguran sam da ta molba nije bila neka fina tiha ljubazna molba. To je bio krik, razdoran krik. Izvješće govori da su ga ljudi ušutkavali. Govorili su mu neka ušuti. Što su ga više ušutkavali, on je više vikao, „Isuse Sine Davidov, smiluj mi se.“

Okrenimo ponovo naš dijamant i pogledajmo novu zraku svjetla koju odsijeva. Ovo nije samo priča o Bartimeju. To je priča o nama, ljudima. Ta priča ne govori samo o sljepoći Bartimeja, već govori i o našoj sljepoći. Kada govorimo o našoj sljepoći možemo tada govoriti o našoj zaslijepljenosti u kojoj živimo. Pokušajmo se postaviti tako da bi u ovoj priči svaki od nas pronašao svoje mjesto. Razumljivo je da je Bartimej bio svjestan svoje sljepoće. Znao je za nju. Vijesti koji su do njega dolazile, dale su mu nadu da u toj sljepoći ne mora ostati i da od nje može biti oslobođen. Od trenutka kada je saznao za Isusa, u njegovom se srcu rodila vjera spojena s nadom. Počeo je vjerovati da iz svoje tamne tamnice može biti oslobođen. Njegov krik, bio je krik vjere a ne nekog trenutnog afekta. To je bio krik beznađa iz kojeg je htio izaći.

Kad čitamo dalje naići ćemo na nešto iznenađujuće. Ljudi su ga nastojali ušutkati. O čemu to govori? Onaj koji želi vjerovati, to mu nije tako lako i jednostavno. Izlaz na put vjere je uvijek spojen s određenim problemima. Uvijek će se naći oni koji će onoga tko želi vjerovati, ušutkavati. Tko je htio ušutkati Bartimeja? Bili su to ljudi koji su hodali s Isusom.  Bili su to ljudi koji su u toj masi bili na strani Isusa. To samo dokazuje da čak i ljudi koji hodaju s Isusom mogu ponekad biti prepreka za vjeru drugih.

Bartimej se nije predao. Bartimej je bio osvjedočen da ukoliko ne želi nastavati život po starom, ne smije obraćati pozornost na prepreke koji mu stvaraju ljudi. Onaj tko želi vjerovati, tomu nije uvijek lako.  Ono što je važno znati je da je prava vjera uvijek snažnija nego sljepoća.

Pogledajmo slijedeći trenutak ovog događaja. Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« Ne čini li vam se ovdje nešto neobično? Bartimej zove Isusa, Isus sluša njegov poziv, znamo da Isus mu želi pomoći ali se pitamo, zbog čega Isus ne ide k njemu? Nije li on slijepac koji sjedi na rubu ceste. Zašto traži da ga drugi dovedu k Njemu. Isus ga je mogao odmah izliječiti. Međutim, to nije učinio. Do tog procesa izlječenja Isus želi uključiti i one koji idu s Njim. On nije osobno pozvao Bartimeja, već je pozvao ljude oko njega da to učine. On je pozvao ljude oko sebe da Bartimeju prenesu tu radosnu vijest – evanđelje. Ljudi su došli do Bartimeja i prenijeli mu Isusovu poruku: „Ustani Isus te zove.“

Do dana današnjeg Isus nije promijenio način svog rada. Ne osjećamo li i mi da nam je Isus dao zadaću da pozivamo druge ljude k Isusu. Nemamo li i mi odgovornost da dolazimo k drugima i prenesemo im jednostavnu Božju poruku, „Ustani Isus te zove!“ Ne trebamo li i mi drugim ljudima prenositi tu radosnu vijest drugima, drugim ljudima koje žive u potpunom duhovnom mraku negdje na rubu ceste, a da toga nisu ni svjesni. To nije bio Isusov prvi slučaj da bi tražio suradnju s drugima.

Kada je Bartimej čuo Isusov poziv, bacio je svoj stari ogrtač, ustao je i posrćući doslovno potrčao do Isusa. Što je Bartimej posjedovao od imovine. Očito ništa više osim tog starog plašta s kojim se po noći pokrivao da mu ne bude zima, a preko dana ga je nosio na sebi. Kada je čuo Isusov poziv, odbacio je cijelu svoju imovinu i s velikom radošću potrčao je k Isusu. Još prije nego je vidio Isusa čvrsto je u Njega vjerovao. Žrtvovao je sve što je imao. Bez obzira što je još uvijek bio ovisan o drugim osobama, bez obzira što je posrtao i zapinjao za prepreke na putu, on je znao kuda ide. Znao je komu ide. Stoji pred Isusom. Još ga ne vidi, a Isus ga pita: »Što hoćeš da ti učinim?« Siguran sam da u toj masi ljudi koja je pratila Isusa svatko je od Isusa nešto očekivao. Bilo je to hodočašće do glavnog grada prije velikog praznika Pashe. Što su od Isusa očekivali. Mnogi su očekivali kako će Isus istjerati rimske okupatore. Očekivali su da će postati kralj. Mnogi su očekivali da će u tim okolnostima dobiti neku političku funkciju. Svi su imali jasnu viziju onoga što su htjeli od Isusa očekivati.

Ljudi koji su bili s Isusom nisu rješavali pitanja s kojima se bavio ulični prosjak Bartimej. Razlika između ove mase ljudi i Bartimeja je u tome što je Bartimej kao slijepac znao što mu je potrebno. Ljudi koji su bili s Isusom nisu znali svoju istinsku potrebu, ali su znali što hoće, što žele.  Upravo zbog toga Isus pita Bartimeja što želi da mu učini, i dobiva taj najljepši odgovor. Bartimej je formulirao tu svoju potrebu do takve savršene forme koju ljudska usta mogu izgovoriti. „Gospodine, da progledam.“ Kakav je bio Isusov odgovor; »Idi, vjera te tvoja spasila!«  Tog trenutka se slijepom Bartimeju vratio vid.

Mislim si da tog trenutka nije jedini Bartimej bio taj kome su se otvorile oči. Koliko li je u toj masi bilo onih koji su zaslijepljeni trčali za svojim „svetim“ sujevjerjem, „poslanjem,“  a u tom trenutku nisu vidjeli što se dešavalo pred njihovim očima. Oni su bili zaslijepljeni kada je Isus razgovarao sa jednim prosjakom  kojih je u to doba bilo na tisuće. Ti su ljudi bili spremni slušati propovijedi koje je propovijedao Isus, išli su za Isusom, ali ono što je loše u svemu tome je što im je taj krik nesretnog slijepca koji vapi za pomoć im bio neprijatan. Prihvaćali su Isusove riječi, ali riječi i krik siromašnog i slijepog čovjeka im je bio u pogrešnom tonu. Ovaj siromah koji sjedi kraj ceste ih nije zanimao. Oni su imali svoju viziju, imali su svoju predstavu, svoj pogled. Na kraju su imali i svoje vlastite stavove u razumijevanje Pisma. Kasnije ih Isus naziva slijepima. Njihov najveći problem je što su ravnodušni prema drugima oko sebe.

Kako li je uzbudljivi i veličanstven završetak Barimejeve priče. I on odmah progleda i uputi se za njim. Nije li to čudno da masa ljudi koja je pratila Isusa imala je tendenciju odvoditi ljude od Krista, doslovno ih tjerati od Njega. Nije to bilo prvi puta da su ljudi koji su bili kraj Isusa nekoga tjerali.

Pretpostavljam da su i učenici tog trenutka zaključili da slijediti Krista znači nešto više nego ići za svojim predstavama, mišljenjima, vizijama i pogledima. Slijediti Krista znači vidjeti oko sebe ljude koji su u potrebi. Biti Kristov znači znati stati tamo gdje je nekome potrebna pomoć, gdje netko zove u pomoć. Slijediti Krista znači da u mreži svih životnih putova koje vode u propast prepoznamo životni put koji vodi u život vječni. Krist nas želi provesti tim putem.

Danas kao da epidemija zaslijepljenosti nije izliječena. Neke druge vrijednosti okupirale su naš život i naš um. Kraljevstvo Nebesko nam nije na prvom mjestu. Jesmo li svjesni svoje situacije. Isus u poruci sedam crkava u Maloj Aziji obraća se crkvi u Laodiceji. Kada čitam karakteristike te crkve kao da opisuje naše duhovno stanje. I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: “Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Otkr. 3,14-16. Ovo je Kristova dijagnoza kršćanstva danas. Mlakost, ravnodušnost u svim segmentima života a ponajviše u duhovnosti. Ono što je najgore za sebe mislimo sasvim drukčije Živimo u pobožnoj iluziji. Krist nas opominje dok još ima vremena: Govoriš: `Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!` A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Otkr. 3,17. U lošijem smo stanju nego slijepi Bartimej. Ipak postoji radosna vijest. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Otkr. 3,18. Isus je još uvijek za nas zainteresiran. On nam još uvijek želi pomoći. On nam želi vratiti vid. Sve što treba je da dozvolimo Duhu svetom da nas On pomaže kako bi vidjeli.

Slijepi Bartimej je došao Isusu. Njegova je želja bila da progleda. Isus i nas poziva da mu dođemo. Izrecimo mu jasno svoju želju kao Bartimej; „Gospodine želim progledati!“

Neka vas sve Gospodin blagoslovi

Zvonko Presečan

Kristijan Duver Mag. Theol.

PODIJELI