Prvo čitanje:Izl 24, 3-8

Ovo je krv Saveza koji Gospodin s vama sklapa.

Čitanje Knjige Izlaska

 

U one dane:

Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: »Sve riječi što ih Gospodin reče vršit ćemo.« Tada Mojsije popiše sve riječi Gospodnje. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stećaka za dvanaest plemena Izraelovih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gospodinu junce kao žrtve pomirnice. Mojsije uhvati krv; polovicu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: »Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.« Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: »Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam:Ps 116, 12-13.15.16bc-18

Pripjev:Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje.

 

Što da uzvratim Gospodinu
za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja
i zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.
Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.
Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim.

 

Drugo čitanje:Heb 9, 11-15

Krv Kristova očistit će savjest našu.

Čitanje Poslanice Hebrejima

 

Braćo: Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje.

Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!

A radi ovoga je posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje:Mk 14,12-16.22-26

Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

 

Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on đe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.

VIII. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 31. 5. 2018.

 

PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO

Svetkovina

ČITANJA: Izl 24,3-8; Ps 116,12-13.15.16bc-18; Heb 9,11-15; Mk 14,12-16.22-26

 

spremljeno. Ondje nam pripravite.«

Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.

I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.«

I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«

Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Kada dođemo u neki, nama novi grad, pozornost će nam uvijek privući određeni spomenici. Oni stoje u parkovima, na trgovima ili nekim drugim javnim mjestima i tiho svjedoče o povijesti toga grada. Bilo da se radi o ljudima bilo o događajima, spomenici se grade da se povijest ne zaboravi.

Uživimo se sada u događaje o kojima govori biblijski tekst koji smo maloprije pročitali. Za samo nekoliko sati Krist će stradati. Božji Sin umrijet će za ovaj grešni svijet. On će umrijeti da bismo ti i ja mogli živjeti! To je toliko značajan događaj u povijesti čovječanstva da se nikako ne smije zaboraviti!!   

Meni je zanimljiv način na koji Krist želi postaviti spomenik tom, toliko značajnom događaju. Neće to biti nikakva statua, neće to biti čak ni raspelo ili križ – bit će to obred koji pisci svetih Evanđelja nazivaju Večera Gospodnja ili Posljednja večera. Taj obred nazivamo i Euharistija, što ima slično značenje.

Dok čitamo retke svetog Evanđelja o Kristovoj Posljednjoj večeri, pokušajmo u mašti oživjeti taj događaj, i pokušajmo sebe sagledati u ulozi nekog od Njegovih učenika. Zamislimo relativno prostranu prostoriju. Na sredini prostorije je onizak stol a oko stola niske ležaljke. Gost koji bi sjedio za stolom, zapravo je bio u poluležećem položaju oslonjen o lijevu ruku, dok bi se desnom služio hranom koja je bila postavljena na stolu. Noge bi bile odozada i običaj je bio da, kad gosti dođu, sluga uzme posudu s vodom i svakom gostu opere noge. Bilo bi to uistinu ugodno osvježenje za goste. Za sve Židove to je bilo izuzetno važno vrijeme jer je počinjao najveći židovski blagdan – Pasha. Bio je to praznik kad bi se sjećali kako ih je Bog nekada davno, na poseban i čudesan način, izveo iz Egipta.

Učenici su u blagdanskom raspoloženju posjedali (ili bolje reći legli) oko stola i čekali tko će biti taj sluga i oprati im noge. Njihova omiljena rasprava vrtjela se oko toga „tko je među njima najveći”. Nitko nije smatrao da bi baš on trebao biti taj koji će drugima oprati noge. Svatko je u svojoj „poniznosti” sebe vidio, ako ne baš prvog, onda barem drugog ili trećeg, ali nikako posljednjeg. Tako je i ovaj put ta tema bila nezaobilazna. Isus je sjedio za stolom i čekao ne komentirajući njihove „mudrosti” o tome tko je najveći. Shvativši da se nitko neće toliko poniziti i oprati noge svojoj braći, učinio je presedan. Ustao je od stola, uzeo ručnik, zatim posudu, nalio u nju vodu i počeo redom prati i brisati učenicima noge. Na licima učenika mogao se zamijetiti osjećaj nelagode. Najednom je zavladao tajac. Nitko nije protestirao. Petar je bio ljut i posramljen; ne ljut na sebe što nije uzeo posudu za pranje, već ljut na sve druge oko sebe, jer svatko od njih trebao je preuzeti tu dužnost i oprati noge, svatko – osim Petra. Kada je došao red na njega da mu Isus opere noge, javno je prosvjedovao: „Ne možeš ti, Gospodine, meni prati noge.” Iako to nije rekao, zasigurno je mislio: „To je posao Ivana, on je najmlađi ili možda Andrije, on je šutljiv i ništa ne govori.” U obzir je došlo svih jedanaest apostola, jedino sebe nije vidio u toj službi.

Bojim se da mnogo puta razmišljamo o poniznosti, ali uvijek kada bi poniznost trebao pokazivati netko drugi. Mi znamo i kako bi drugi trebao biti ponizan, a zaboravljamo da upravo mî trebamo pokazivati zajedništvo koje će biti prepoznatljivo po davanju časti drugima. Ipak nam je lakše, nažalost, druge ponižavati. Budući da se sámi svojim postignućima ne možemo previše izdići, ponižavanjem drugih ostvarujemo mogućnost da budemo iznad (a tada zapravo stršimo), istina ne visoko, ali bitno je da su svi drugi dolje, negdje ispod nas.

Isus je objasnio Petru zašto mu baš On mora oprati noge, nakon čega Petar opet reagira burno i drugom krajnošću te Mu kaže neka ga onda pere cijelog. Vrlo nježno Isus objašnjava Petru i ostalim učenicima: “´Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!´ Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: ´Niste svi čisti.´” (Ivan 13,10.11)Ono što je meni tu najčudnije jest činjenica da je Isus znao kako će Ga Juda izdati. Uvijek si postavljam pitanje: Kako bih ja postupio u takvom slučaju? Ukoliko bih znao da u mojem poduzeću postoji radnik koji me potkrada, izbacio bih ga van; a ako bih znao da je takav po prirodi, zasigurno ga ne bih ni primio na posao. Međutim, Isus pozna Judu i zna njegov završetak od prvoga dana, pa ipak ga prima za učenika. Juda je bio manipulator koji je vjerovao da cilj opravdava sredstvo, a takvo ponašanje više nije pobožnost i religija, već politika.

Često se i u naše vrijeme pojavljuju raznorazni mislioci i reformatori društva koji pokušavaju riješiti problem brzinskim smjenama određenih ljudi. Nude kojekakva rješenja iza kojih se kriju političke manipulacije, i mnogo puta su upravo zbog toga popularni. Ali, jedino rješenje za ovaj svijet je evanđelje! Evanđelje nije jedna od mogućnosti koja bi riješila problem. Evanđelje je jedino rješenje, bez alternative.

Isus je i Judu pokušao spasiti. Cijelo vrijeme pokušavao ga je upozoriti da je to što radi vrlo opasno. Imam dojam kako je Isus Judu stalno nastojao držati kraj sebe upravo zbog njegovog spasenja. Isus se nadao da će, ukoliko bude s Njim, možda jednom doživjeti obraćenje. Spasitelj je bio svjestan štete koju će Judin postupak učiniti Njegovoj mladoj crkvi, međutim, radi spasenja jednog čovjeka, Isus je bio spreman prihvatiti rizik Judine Izdaje

Na Posljednjoj večeri Isus je pokušao Judu još jednom upozoriti na opasnost u kojoj se nalazi. To je učinio toliko obazrivo i s ljubavlju čuvajući njegovo dostojanstvo! Nažalost, Juda je bio uporan u zlu. U svojoj glavi stvorio je scenarij i postao njegov rob. Nikakva sila, pa čak ni sila Svetog Duha nije ga mogla odvratiti od njegovog nauma. Odbivši jedinu silu koja ga je mogla spasiti – Svetoga Duha, njime je zavladala Sotonina sila koja ga je odvela u potpunu propast.

Bez obzira na sve što je Isus znao, bez obzira što je javno čak i rekao tko je njegov izdajnik (ali Ga nitko nije razumio), Isus je Judi oprao noge i omogućio mu zajedništvo u kruhu i vinu. Sveti Pavao kasnije je dao jasne upute o tome tko može sudjelovati u toj svečanosti: “Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” (Prva poslanica Korinćanima 11,29). Pristupanje euharistiji spada u osobnu odgovornost pred Bogom.

Jednom prilikom posjetio sam neku prilično veliku rimokatoličku crkvu u Zagrebu i pratio misu koja se u njoj odvijala. Misa je završila euharistijom. Svećenik je počeo dijeliti hostiju, dok su vjernici za to vrijeme pjevali prigodnu pjesmu. Stajao sam straga, blizu vrata kao gost i gledao što se dešava. Jedna žena šetala se sa psom po gradu pored crkve. Čuvši prigodnu pjesmu, ostavila je psa ispred crkve, ušla u crkvu, progurala se u prvi red, primila hostiju, zatim došla do vrata crkve, prekrižila se i izašla van ne sačekavši čak ni kraj mise. Pitao sam se tada je li ova žena svjesna što je uradila. Nije tu bilo gotovo nikakve duhovnosti, nikakve pobožnosti, bila je bitna forma i gospođa je smatrala da je tim postupkom sve riješila. Kad bi joj netko rekao da je loša vjernica, gotovo sam siguran da bi se uvrijedila. Je li ona svjesna da takvim pristupom euharistiji jede i pije sebi sud? To je samo jedan primjer, a vjerojatno ih ima više.

Zanimljivo je da na toj Posljednjoj večeri Isus u naš kršćanski život unosi jedan novi obred. Pasha više ne vrijedi. Janje koje su Izraelci jeli za Pashu, više nije aktualno jer je „Božji Jaganjac” žrtvovan za grijehe svijeta. Taj novi trenutak ne smije se zaboraviti! Upravo spomenuti obred bit će podsjetnik onoga što je Krist već učinio i onoga što će tek  učiniti tih dana za čovječanstvo. Sveti Pavao predivno to objašnjava: “Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ´Ovo je tijelo moje za vas. Ovo činite meni na spomen.´ Tako i čašu po večeri govoreći: ´Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.´” (Prva poslanica Korinćanima 11,23-26)Kao što sam rekao, spomenici u gradu podsjećaju na ljude i događaje iz prošlosti. Oni se uglavnom grade da bi se odala čast ljudima koji su u određenom povijesnom trenutku učinili neko veliko djelo za svoju zajednicu. Gospodnja večera ili Euharistija također je spomenik koji ima isti zadatak. Međutim, njen zadatak daleko je širi. Kao što je rekao sveti Pavao: “Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.” Sudjelovanjem u Euharistiji, sjećamo se Kristove smrti i navješćujemo ju.

Kada prolazite kroz Rakovicu kraj spomenika Eugena Kvaternika, vi se sjetite Rakovičke bune iz 1871. godine. No, što to za vas znači? U svakom slučaju slažem se s tim da treba dati čast onome kome čast pripada. Ali, ukoliko i ne znam što se dogodilo 1871.g., što sam time izgubio? Vjerujem da puno Hrvata ne zna za taj događaj bez obzira na zapise u povijesti i spomenike koji postoje. Međutim, sjećati se Isusove žrtve, pitanje je života i smrti. Zahvaljujući Njegovoj žrtvi na križu Golgote, možemo Mu zahvaliti za sadašnji život koji živimo. Ali nije dovoljno samo to znati. Krist želi da svi mî budemo dionici te povijesti. On želi da kroz kruh i vino (hostiju) imamo zajedništvo: prvo s Njim, a onda jedan s drugim. Uzimanje euharistije trebalo bi značiti da, u duhovnom smislu, Krist ulazi u naše tijelo. Naša molitva trebala bi tada biti:

Gospodine Isuse, uzimanjem hostije i vina,sjećam se Tvoga tijela koje je bilo slomljeno za mene, i Tvoje presvete krvi koja je zbog mene bila prolivena, sjećam se onoga što si za mene učinio da bih mogao živjeti. A sve to učinio si kako bih ja mogao biti u zajednici i jedinstvu s Tobom. Molim te stoga, kao što će ovaj kruh i ovo vino postati dio mog tijela, neka istinski Tvoje tijelo i Tvoja presveta krv budu dio mog duhovnog bića da bi ljudi koji me gledaju mogli u meni vidjeti Tvoju dobrotu. Amen.”

Na taj način Euharistija će biti radost, slavlje zbog prevelike Božje ljubavi i milosti koja nam je darovana kroz Krista. Hoće li Kristov duh zaista biti u jedinstvu s našim duhom, pokazat će jedan test, a to su naši međuljudski odnosi. Ukoliko su naši međusobni odnosi nesređeni, tada ni hostija koju uzimam nema nekog većeg djelovanja. Tim svečanim sakramentom postajemo dionici s Kristom, a ako smo s Kristom u jedinstvu, tada smo u jedinstvu i jedan s drugim. Ukoliko bilo koga mrzim, mrzim nekoga za koga je Krist umro, i na taj način postajem nedostojan za primanje tijela i krvi Gospodnje. Ako tada ipak učestvujem u euharistiji i uzimam tijelo i krv Kristovu, tada jedem i pijem sebi sud. Upravo zbog toga Krist nam je ostavio ovaj obred, da u našim međusobnim odnosima ne budemo nemarni. On nas želi sabrati i ujediniti, kao što je rekao kada je plakao za Jeruzalemom: Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila …” (Luka 13,34)Kristova zajednica, ma kako se nazivala, bit će prepoznatljiva samo po ljubavi.

Euharistija ima još jednu poruku. Sveti Pavao ističe: “Doista,kadgodjedeteovajkruhipijetečašu,smrtGospodnjunavješćujetedokonnedođe. (Prva poslanica Korinćanima 11,26) Isus je pak rekao: “Akažemvam:ne,nećuodsadapitiodovogrodatrsovadoonogadanakadćuga–novoga–svamapitiukraljevstvuOcasvojega.”(Matej 26,29) Večera Gospodnja ili euharistija snažno upućuje na Isusov ponovni dolazak. To je predslika zajedništva kad će Krist sâm posluživati sve koji su spašeni. Dozvolite mi da pomoću svoje mašte predstavim taj prizor. Istina, taj prizor nije ni izbliza tako lijep kako će biti lijepa ona stvarnost koja nas očekuje. Zamišljam, tako, dugačak stol od nekoliko kilometara, a za stolom sjede svi spašeni. Na povišenom mjestu sjedi Krist i pozdravlja ih, diže čašu vina i nazdravlja onima koji će sada za svu vječnost s Njime biti u zajedništvu. Nazdravlja riječima: Ovo je vino koje sam obećao s vama piti na prvoj večeri. Ono je znak da je posao spašavanja završen!

Zanimljivo je da je vinom Krist počeo svoju službu kada je učinio svoje prvo čudo. Na Posljednjoj večeri vino je proglasio simbolom svoje krvi, i na kraju vinom proglašava završetak misije spašavanja čovječanstva.

Prvi kršćani, slaveći Euharistiju, uvijek su se sjećali Kristove patnje, ali i slave koju će dobiti kao dar kad se Krist vrati. Čak i u svakodnevnom obroku gledali su Božju milost koju su dobili zahvaljujući Kristovoj žrtvi. Lomljenje kruha na tim obrocima asociralo ih je na lomljenje Kristova tijela. Oni su bili svjesni da samo zahvaljujući lomljenju Kristovog tijela, mogu dobiti hranu. Hrana je život, a život je jedino po Kristu.

Pozivam sve vas da se, kada god učestvujete u slavlju Euharistije, sjetite te čudesne Božje ljubavi koju još nismo u mogućnosti potpuno spoznati svojim ograničenim osjetilima. Sjetimo se da je život kojim danas živimo dar koji smo dobili zahvaljujući Kristovoj žrtvi.

Kada blagujemo svakodnevni obrok, sjetimo se da kruh koji uzimamo i lomimo predstavlja Krista i Njegovo tijelo. Nemojmo zloupotrebljavati tu namirnicu jer, osim što je šteta bacati hranu, kruh – kao što smo rekli – predstavlja Kristovo tijelo koje se za nas lomilo. A vino? Danas ga mnogi zloupotrebljavaju: opijaju se i upropaštavaju sebe, svoje obitelji i društvo u kojem žive. Na taj način sramote Isusa Krista i Njegovu presvetu krv, jer vino predstavlja Kristovu krv. Nekada davno kralj Salamun napisao je: “Blago tebi, zemljo, kad ti je kralj plemenit i knezovi ti u svoje vrijeme blaguju da se okrijepe, a ne da se opiju”  (Propovjednik 10,17). Krist nas u Euharistiji želi okrijepiti, kako duhovno tako i tjelesno. Nemojmo nikada to zaboraviti kada učestvujemo u tako važnom slavlju.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Kristijan Duver Mag. Theol.

 

PODIJELI