Dušan Moro
UVOD
“Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one
koje si mi dao, da budu jedno kao mi!”
(Iv 17,11.)
Ekumenizam (od grčke riječi ‘oikoumene’, nastanjeni svijet) izraz je koji se danas uglavnom koristi i označava pokret koji teži sjedinjenju svih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica. Sam pojam se pojavljuje, prvi put, u 5. st. prije Krista, kod Herodota, “oca povijesti.” Prvotno mu je značenje svijet u kojem obitavaju ljudi. Slično je izraženo u Starom zavjetu: “Jahvina je zemlja i sve na njoj” (Ps.24,1). U doba Rimskog carstva pojam će se poistovjećivati s područjima u kojima se proteže njihova vlast, tj. područja grčko-rimske civilizacije. Novi zavjet taj pojam spominje kada govori o naredbi cara Augusta da “se provede popis pučanstva u svoj zemlji” (Lk 2,1) (Carstvu), tj. nastanjenom svijetu. U crkvenom smislu, od 4. st., pojam se rabi za oznaku općih, ekumenskih koncila, koji su obvezujući za cijeli kršćanski svijet. Od kraja 19. st., a poglavito u 20. st., riječ označava pokret i nastojanja oko kršćanskog jedinstva i sjedinjenja kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica. U najširem smislu riječi mnogi taj pojam rabe kao “‘svjetkost’ i cjelokupnost. U tom se smislu nameće uporaba govora o ekumenskom ekumenizmu, koji se proširuje na probleme svjetske zajednice religija.”
Počeci novijeg ekumenskog pokreta sežu u drugu polovicu 19. st., a osobit zamah pokret će doživjeti u 20. st. Posebnu će važnost ekumenska ideja zadobiti nakon glasovite Svjetske misijske konferencije u Edinburghu (Škotska) 1910. godine. Ona se smatra “mjestom rođenja” samog suvremenog ekumenizma. Na tom se skupu prvi put pokušalo pridobiti i promaknuti suradnju između svih evangeličkih misijskih društava, te, još više, institucionalizirati tu suradnju.
Nakon I. svjetskog rata osnovane su dvije komisije: “Život i djelovanje” (Life&Work),kojoj je usmjerenje tzv. “praktičnog kršćanstva” dao nadbiskup luteranske švedske Crkve Nathan Soederblom (1866.-1931.), na prvoj konferenciji u Stockholmu 1925. godine.
Druga je komisija “Vjera i ustrojstvo ” (Faith&Order), a osnivač joj je biskup episkopalne Crkve iz Sjedinjenih Država Charles Brent (1862.-1929), na konferenciji u Lausannei 1927. Te će se dvije udruge ujediniti pa će tako nastati “Ekumensko vijeće Crkava” (World Conference of Churches), koje započinje s djelovanjem na konferenciji u Amsterdamu 1948. godine. Komisija VU-a ima idejno uporište u tradiciji anglikanske Crkve, i u biti, preuzela je ‘temeljna načela’ (fundamentals) koje je već 1888. formulirala konferencija Lambeth, a koji se još nazivaju i ‘Lambethska kvadrilaterala’.
Katolička je crkva širom otvorila vrata ekumenizmu za vrijeme Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.), kada je pripremljen dekret Unitatis redintegratio – O ponovnoj uspostavi jedinstva. Sam je dekret podastro i definiciju ekumenizma onako kako ga promatra Katolička crkva. U br. 4. rečenog dekreta se kaže: “Pod ‘ekumenskim pokretom’ shvaćaju se djelatnosti i pothvati koji se u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena pokreću i usmjeruju prema promicanju jedinstva kršćana; to su prije svega svi napori da se uklone riječi, sudovi i djela koji po pravednosti i istini ne odgovaraju stanju odijeljene braće te tako otežavaju njihove uzajamne odnose; zatim u religioznom duhu upriličeni skupovi kršćana iz raznih Crkava ili zajednica i na njima zapodjenut “dijalog” između prikladno upućenih stručnjaka, u kojem svaki od njih dublje objašnjava nauk svoje zajednice i jasno pokazuje njegova obilježja. Po tom dijalogu, naime svi stječu istinitiju spoznaju nauka i života te pravednije vrednovanje obiju zajednica; tada te zajednice također postižu onu širu suradnju u svim dužnostima koje se zahtijevaju od svake kršćanske savjesti radi zajedničkog dobra te se, gdje je to dopušteno, sastaju na jednodušnu molitvu. I napokon, svi ispituju svoju vjernost Kristovoj volji glede Crkve te se, kako i valja odlučno laćaju posla oko obnove i reforme.”
Zahvaljujući učenju Koncila i načelima koje dekret postavlja pred pastire i sve ostale vjernike Katoličke crkve, ostvarena je i plodna suradnja Katoličke crkve i Ekumenskog vijeća crkava, te je započeo i doktrinarni dijalog i suradnja između “Vjere i ustrojstva” i stručnjaka odabranih od Katoličke crkve. Već 1960. osnovano je „Tajništvo za promicanje kršćanskog jedinstva”, koje će voditi kardinal Augustin Bea.
Dakle, 2010. god. se slavi 50-a godišnjica djelovanja te institucije koja će obilježiti drugu polovicu 20. st. i dati snažan zamah ekumenizmu. Godine 1965., prilikom posjete kardinala A. Beae EVC-u, odlučeno je ustanoviti Mješovitu radnu skupinu koju sačinjava 14 članova, šest stručnjaka iz Katoličke crkve i osam članova predstavnika raznih Crkava, učlanjenih u EVC. Od 1968. godine Katolička crkva ima 12 predstavnika, teologa koji službeno djeluju u okviru “Vjere i Ustrojstva”, te su započeli rad oko pripreme i objavljivanja pojedinih dokumenata važnih za ekumenizam i međusobnu suradnju i prevladavanje teoloških problema. Vrhunac te suradnje je “Dokument iz Lime”, ili dokument o krštenju, euharistiji i ministeriju, nazvan BEM (Baptism, Eucharist, Ministry), iz 1982. godine.7 Danas ta Mješovita radna grupa ima 36 stručnjaka-teologa, od kojih je 18 iz Katoličke crkve, a drugih 18 su predstavnici ostalih Crkava učlanjenih u EVC-a.
Stoga je važno vidjeti prijeđeni put od 1910.god. do same suradnje nakon Koncila, te neke važne konferencije VU (od 1927. do 1993.) i njihov doprinos razvoju ekumenizma. Pri tom su značajne i druge inicijative i grupe koje su se odlikovale svojim doprinosom “doktrinarnom ekumenizmu” , kao što su to Grupa iz Dombesa, Mješovita radna grupa između Katoličke crkve i komisije “Vjera i ustrojstvo” te Mješovita radna grupa između Katoličke crkve i pravoslavnih Crkava.
Budući da je riječ o opširnom razdoblju koje uključuje mnoštvo dokumenata, ograničit ćemo se na velike konferencije Vjere i ustrojstva i njihov doprinos (od 1927. do 1993.), te nabrojiti najvažnije od njih, kao stoje to BEM, te na neke dokumente Grupe iz Dombesa kojima je idejni začetnik svećenik lionske nadbiskupije Paul Couturier (1881.-1953.), jer su te dvije udruge ostvarile najtješnju suradnju s Katoličkom crkvom i iznjedrile dokumente koji predstavljaju veliki iskorak u suradnji, razumijevanju i traženju zajedničkih stavova o mnogim teološkim pitanjima i nesporazumima koji su obilježavali pretkoncilsko vrijeme.
Poticaj za pisanje ovog kratkog prikaza svjetskih konferencija “Vjere i Ustrojstva” bila je i činjenica da je profesor riječke Teologije, dr. Milan Špehar, 2008. godine obradio i objavio Skupštine Ekumenskog vijeća Crkava u prigodi 60-te obljetnice osnutka tog pokreta.8
U drugom dijelu željeli bismo osvijetliti i neke protagoniste predekumenskog i ekumenskog pokreta s našeg područja. To su dva priloga o fra Ivanu Markoviću ( 1839.-1910.), koji se dugo bavio definicijama Prvog vatikanskog koncila, tj. pitanjem papinskog prvenstva i dogme o nezabludivosti, te načinima kako bi se moglo ostvariti jedinstvo kršćanskih Crkava, posebice Katoličke i pravoslavnih Crkava. Njega bi se moglo nazvati i ‘pretečom’ doktrinarnog, teološkog ekumenizma i dijaloga među kršćanskim Crkvama, posebice u Crkvi u Hrvata i na prostorima sadašnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te bokokotorskog zaljeva, gdje stoljećima žive pripadnici i Katoličke i pravoslavne Crkve. U tom smislu, on je nagovjestitelj orijentacije koju će zastupati Charles Brent i njegova udruga Vjera i ustrojstvo.
Treći prilog jest govor o problemima i perspektivama ekumenskog pokreta na kraju 20. st. i na početku 21. st. Enciklika blagopokojnog Pape Ivana Pavla II. Ut unum sint od 25. svibnja 1995. dala je snažni poticaj dijalogu među Crkvama, osobito pitanju produbljavanja najtežeg pitanja- pitanja prvenstva Rimskog Prvosvećenika.9
I kao posljednje pitanje, biti će prikaz razvojne linije Petrova i papinskog primata i koja je uloga i značenje te institucije za Katoličku crkvu i uopće, za službu jedinstva u Kristovoj Crkvi. Naime, pitanje papinskog prvenstva jest jedno od najtežih, gorućih pitanja u odnosima između Katoličke crkve i ostalih Crkava, kako je to otvoreno priznao i sam Papa Pavao VI. prilikom posjete Ekumenskom vijeću Crkava u Genevi.10
U Dodatku smo nabrojali dokumente Mješovite radne grupe, tj. stručnjaka, predstavnika Katoličke crkve i komisije “Vjera i ustrojstvo”, koja je od osnutka 1965. godine do danas pripremila i objavila brojne dokumente koji svjedoče o angažmanu Katoličke crkve i predstavnika drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica u naporima oko ostvarenja one Kristove molitve uoči njegove muke: “Da svi budu jedno!” (Iv 17,21).
I na kraju, prikaz konferencija “Vjere i ustrojstva” i dokumenata, te određenih postignuća i problema na ekumenskom hodočašćenju do vidljivog jedinstva Kristove Crkve pokazuje da stogodišnji napori, počevši od Edinburgha 1910. god., do današnjih dana, nisu bili uzaludni i da su postali jasan putokaz za buduće djelovanje i usmjerenje. Neka taj rad “Vjere i ustrojstva”, posebice Mješovite radne grupe odgovori željama mnogih koji se pridružuju Kristovoj molitvi za jedinstvo i koji teže prema vidljivom jedinstvu kršćanskih Crkava.
Bilješke:
- Vidi Ravmund KOTTJE – Bemd MOELLER, Ekumenska povijest Crkve 3.
- Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik”, Zagreb, 2008., str. 310; Mr. Roman MIZ,Uvodu teologiju ekumenizma, Veternik, 2001.
- Sve skupštine EVC vidi u Milan SPEHAR, Ekumensko vijeće Crkava. Skupštine-traženje putova jedinstva kršćana, Glas Koncila, Zagreb, 2009.; Dr. Roman MIZ,Izazovi i problemi ekumenizma, Novi Sad, 2008., str. 36-48. U tekstu koji slijedi komisiju ‘Vjera i ustrojstvo’ označavamo kraticom VU.
- Vidi Laurentius KLEIN, Teologia anglicana nel XX. secolo, u: Bilancio della teologia del XX. secolo,vo\. II. (a cura di H. Vorgrimler – R. V. Gucht), Citta Nuova, Roma, 1974., str. 170-171. Ta četiri temeljna načela su: Sv. pismo SZ-a i NZ-a, kao regula i posljednja norma vjere; Apostolsko i Nicejsko Vjerovanje; dva sakramenta: krštenje i Gospodnja večera i povijesni episkopat.
- Drugi Vatikanski koncil, Dokumenti, Dekret UR br. 4, VII. izdanje. Popravljeno i dopunjeno, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.
- Papa Ivan XXIII. motuproprijem Superno Dei nutu, od 5. lipnja 1960. osniva tu instituciju. Vidi R. PERIC-M. LACKO, Dekret o ekumenizmu, FTI 5, Zagreb 1987., str. 25.
- Vidi BEM at 25. Baptism, Eucharist and Ministry. Critical insights into a continuing legacy (Ed. By Thomas F. Best – Tamara Grdzelidze) Faith and Order Paper No 205, WCC Publications, Geneva, 2007.
- Vidi Milan ŠPEHAR, Ekumensko vijeće Crkava. Skupštine – traženje putova jedinstva kršćana, Glas Koncila, Zagreb, 2008.
- Papa u toj enciklici, br. 88-96. govori o tom problemu i poziva odgovorne u Crkvama na “bratski, strpljiv dijalog” u rješavanju tog pitanja. Vidi Ivan PAVAO II., Ut unum sint, Dokumenti 104, KS-Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK, Zagreb 1995., br. 96.
- Vidi Govor Pape Pavla VI.u sjedištu EVC-a, 12.6. 1964. god.Vidi Insegnamenti VII., 1 (1964.), 1986. Na sreću, i to je pitanje, u posljednje vrijeme, dobilo na važnosti i o njemu se intenzivno raspravlja, posebice između katolika i pravoslavaca. U organizaciji Kongregacije za nauk vjere i Papinskog vijeća za promicanje kršćanskog jedinstva organizirani su i međunarodni simpoziji 1996. 1999. i 2002. god. upravo o problemu službe jedinstva Rimskog biskupa. Vidi Walter KASPER (ed.), Il ministero petrino. Cattolici e ortodossi in dialogo, Citta Nuova, Roma 2004.
