Svi Sveti

93

godina B

alt

S V I  S V E T I

 

Tomislavgrad, 1. studenoga 2012. u 10, 30 sati

 

Otk 7, 2-4. 9-14

Ps 25 (24), 1-4b. 5-6

2. 1Iv 3, 1-3

Mt 5, 1-12a

 

UVOD

Bog nam se u povijesti spasenja objavio kao svet, na što poziva i svakoga od ljudi – svakoga od nas. Svi smo pozvani u svetosti živjeti i u njoj rasti. Današnjom svetkovinom Svi svetih častimo sve one, koji su posvjedočili ljubav prema Kristu u svom životu. Na putu do svetosti pozvani smo hoditi u ljubavi prema Bogu i bližnjima, po savjetima Kristova govora o blaženstvima na Gori.

Spustimo pogled u dubinu svoga srca, dok zahvaljujemo Bogu za našu proslavljenu braću i sestre. Promislimo što nije u skladu s Gospodinovim pozivom da budemo krotki, mirotvorci, siromašni duhom. Zamolimo Gospodina da nam oprosti grijehe i propuste da možemo plodonosno i radosno, slaviti ova sveta otajstva.

 

HOMILIJA

Duboko u čovjekovoj naravi je da nekome ili nečemu pripada, te da se osjeća prihvaćenim. I to bez obzira koliko se u društvu, naglašavala osobna sloboda i neovisnost.

Mladi u svom buntu i traženju mjesta pod Suncem u svijetu i društvu, nerijetko znaju odbaciti obitelj. Drže da ih ograničava i uvjetuje, dok u isto vrijeme traže zajednice i skupine, koje im odgovaraju i kojima žele pripadati. Pa makar to bila i navijačka skupina, koja izaziva nerede na stadionima i ulicama.

Tako su u starini kršćanske djevojke na rukama davale tetovirati križ, kako bi trajno pokazale svoju pripadnost te se tako zaštitile od mogućih turskih otmica. Isto tako gospodari su pečatili robove užarenim željezom na čelima, kako bi se znalo čije su vlasništvo.

Slušali smo u Knjizi Otkrivenja o pečaćenju vjernika i izabranika Božjih. Za židovski narod neizbrisiv pečat Saveza s Bogom, bilo je obrezanje muškaraca. Za kršćane to je krštenje kao novo rođenje, te potvrde u primanju pečata dara Duha Svetoga.

Naša pripadnost Kristu zapečaćena je primanjem krštenja, potvrda, euharistije kao i drugih sakramenata. Kristovi smo dok nas Bog čini svojom djecom, te pečati darom Duha Svetoga. Bog nas pečati kao svoje izabranike, vodi i jači kroz život, te čuva kao svojinu.

Danas na svetkovinu Svih Svetih spominjemo se svih, koji su za života ljubili Boga i bližnjega. O kojima možda nemamo povijesnih zapisa, ali su u Božjim očima sačuvali pečat njegova izabranja. Stoga se ni mi ne dajmo obeshrabriti, svojim slabostima i nedosljednošću.

Ako smo i griješili, te smo i sada podložni slabostima i pogrješkama, nipošto ne malakšimo. Jer nismo sami nego Božji, komu idemo ususret. Želimo biti Božji, zahvaljujući mu za sve primljene darove. Za hranu i piće, dom i obitelj, za životnu radost i nadu. Ako i imamo patnje i križeve, vjerujemo da je Gospodin uvijek s nama, te nas tješi i jača.

Svetkovinom Svih svetih Crkva danas uzdiže naše poglede prema onima, koji su doživjeli puninu radosti vječnoga života. A ne častimo ih javno, jer se za njih nikada nije pokrenuo postupak za proglašenje blaženim i svetim. Ali time što nisu službeno proglašeni svetima ne znači da su manje bitni u Božjim očima, ili da bi trebali biti nama manje važni kao svjedoci vjere i uzori življenja.

Naprotiv, trebalo bi biti upravo suprotno. Ta stvarnost da je postojalo mnoštvo vjernih tihih Božjih svjedoka u svijetu, trebala bi osnažiti našu vjeru i potaknuti želju za svjedočenjem. Ali ne samo u posebnim okolnostima izuzetnih zahtjeva, nego u običnim malim stvarima svagdanjega života.

Sveci su nam nadahnuće da dodatno razmislimo o svom životnom stilu i vrijednostima, koje izabiremo u svakodnevnici. Jer se svetost ostvaruje isključivo, kroz stvarno opredjeljenje za Božje vrijednosti. Zato su sveci poticaj da i mi darovanu vjeru, ostvarujemo u svojoj svakodnevnici. Jer svetost ne pretpostavlja neophodno i čudotvorstvo, nego prije svega jasnoću i snagu postaviti se pred Bogom i pred svijetom.

Svetac je onaj tko živi u svijetu, ali ne prema zakonima svijeta. Nego prema zakonom vjere u Boga koji se objavio kao Otac koji ljubi svijet, po riječima sv. Ivana u današnjem drugom čitanju. Zato je za prve kršćane riječ svet i svetac, bilo značenje za riječ vjernik, te su sebe nazivali vjernicima i svetima.

Kršćani Istoka slavili su od IV. stoljeća spomen svih svetih mučenika 13. svibnja ili u nedjelju iza Duhova. Rimski car poklonio je papi Bonifaciju IV. (608.-615.) velebnu građevinu rimskog Panteona, koji već sto godina nije služio kao poganski hram. Papa je 13. svibnja 609. dao prenijeti kosti mučenika iz katakombi, te ih položiti u Panteonu. Posvetio je tu građevinu u crkvu, svih svetih mučenika.

Kroz sto godina razvilo se štovanje svetaca koji nisu mučenici, te je papa Grgur III. (731.-741.) u bazilici sv. Petra na vatikanskom brežuljku, dao sagraditi kapelu svih svetih. U njoj su se slavili svi sveti 1. studenog.
Papa Grgur IV. (828.-844.) odredio je da se u cijeloj Crkvi slavi, jedan spomen svih svetih, i to 1. studenoga. Povjesničari objašnjavaju da je jedan od razloga za ovaj datum (a ne 13. svibnja), bolja mogućnost ishrane hodočasnika, koji su dolazili u Rim.
Za svece možemo reći da znaju živjeti u svijetu, a ne gube Boga iz vida. Svjesni su da je ljudski život nešto više od same zemaljske pojavnosti, što nam je dano na dar. Zato se i ne očekuje da svetac mora činiti nadljudska djela i čudesne zahvate, nego običnom životu dati novu dimenziju zajedništva s Bogom. Zato nas Bog poziva na svetost odnosa, kako bi nam odnos prema njemu zajamčio i odnos prema ljudima u svoj snazi njegova dara.

Na žalost kod mnogih je ljudi prisutnija težnja prema zemaljskoj dobrobiti, nego prema ljudskom dobru. Sveci ne dopuštaju da im svijet izmijeni kriterije, nego provode život u onom čemu ih je Bog poučio. Prihvaćaju najprije za sebe blaženstva na Kristov način, pri čemu je uočljivo odricanje od zemaljskih interesa s prianjanjem uz vječna dobra.

Sveci ne stoje između Boga i nas kao zaprjeka za naš odnos prema Bogu, nego kao ohrabrenje. Kao što su oni stavljali svoje povjerenje u Boga, tako izručuju i naš život pred Boga. Oni su uzori za uspio život, a tko za tim ne čezne?! Kako u našem životu puno toga ne uspijeva ili teško podnosimo, okrećemo se onima koji nam mogu pomoći.

Možda nam se nameće upit: Jesu li sveci jedna vrsta “super ljudi”, koji su za “normalne smrtnike” nedostižni? To nije bio način Isusova gledanja. Tko je za njega “svet”? To su upravo oni, koje naziva “blaženima“ i koji su na strani osam blaženstava.

A to su ne samo veliki, poznati sveci. Ima bezbroj bezimenih ljudi, koji su tako živjeli. Sigurno smo takve i osobno poznavali. Oni nam daju za promisliti: ako bi i mi tako živjeli, i naš bi život bio sretan i vječno blažen. To neka nam bude, životni putokaz i cilj.

 

fra Mate Tadić

 

 

 

PODIJELI