Svi sveti

212

godina C

 

 

 

 

SVI SVETI

 

Tomislavgrad, 1. studenoga 2013. u 10, 30 sati

 

 

Otk 7, 2-4. 9-14

Ps 25 (24), 1-4b. 5-6

2. 1Iv 3, 1-3

Mt 5, 1-12a

 

 

 

UVOD

Jedna mlada djevojka o sreći razmišlja: „Budite sretni bez razloga, kao dijete. Problem je ako ste sretni s razlogom, jer vam taj isti razlog može biti oduzet.“ Mi nismo i ne trebamo biti sretni, zato jer možda nosimo posebnu marku odijela, ili jer smo osigurani protiv svih opasnosti.

Isus nam nudi drugi put: Budi milosrdan! Uspostavi mir! Odbaci nasilje! Pogledaj svoje srce, da je čisto i nepomućeno od mržnje! Sve to rijetko čini bogatim, ali uvijek sretnim. Samo tada kada nosiš žalost, trpiš progonstvo i nepravdu. To zvuči kao provokacija, da Isus upravo one koji trpe nevolju i siromaštvo, naziva blaženima.

Slaveći svetkovinu Svih svetih pitamo se: Tko su za Isusa sveti? To su prvenstveno oni koji su na strani osam blaženstava. Ne samo veliki i poznati sveci, nego i bezbroj bezimenih ljudi koji su tako živjeli. Sigurno smo takve i osobno poznavali. Oni nam daju misliti: ako bih i ja tako živio, moj bi život bio sretan i blažen. Pokajmo se za svoje grijehe.

 

HOMILIJA

Blagdan Svih svetih svečanost je zajedništva, putujuće zemaljske i proslavljene nebeske Crkve o čemu nas potiče razmišljati, koje su živjeli sveci – današnji svečari.

Oznaka ljudi vremena 19. stoljeća, kako je zamijetio francuski mislilac Alexis de Tocqueville opisujući američku kulturu je individualistička. Moderni čovjek u svemu želi biti „svoj“, poseban, originalan, nedodirljiv. I zato mu smetaju institucije – među njima i Crkva – koje od njega traže da iziđe iz svoje nedodirljivosti.

Međutim, današnje vrijeme nastavlja Alexis uz svoju individualnost je i kolektivističko doba. Svi na neki način nalikuju drugima, gdje svi uglavnom isto misle, isto se odijevaju, svi čitaju iste bestellere, gledaju iste filmove, slijede iste trendove, poistovjećuju se muško i žensko.

Naše individualističko doba je najneosobnije doba u svojoj monotonosti, dosadnosti, jednakosti i načinu življenja. Ovaj mislilac zaključuje da dok je u prijašnjoj kulturi sve bilo statično, ali zato i sve drukčije, danas se sve pokreće, sve se mijenja, a zapravo su sve te promjene iste, jednolične, dosadne i neosobne.

Ovakve monotonije nije pošteđena niti današnja Crkva. I kršćani slijede ovakav individualizam, te su nesposobni sami drukčije misliti, djelovati i donositi novost Crkve. Takvo monotono zajedništvo nije kršćansko zajedništvo Crkve, niti ono koje su živjeli sveci na što smo i mi pozvani.

Vjera u Krista stvara nove i drukčije osobe, osobnosti, novo i drukčije zajedništvo. Prema kršćanskom misliocu Clivu Staplesu Lewisu, kršćani su pozvani biti udovi mističnog Tijela Kristova. Prema tome kršćanima nije potrebno da budu „svoji“, posebni, autentični, originalni što završava monotonijom u društvu i Crkvi. To nam pokazuju toliki sveci, da su bili pozvani biti udovi Kristova Tijela – Crkve.

Svoj govor Staples Lewis nastavlja riječima: „Nijedan čovjek koji traži originalnost, neće nikada biti originalan. Tko pak pokušava kazivati istinu kako ju vidi, tko nastoji izvršavati, koliko je to moguće i najneznatniji posao zbog samoga posla, taj će, a da nije ni tražio, dobiti udjela u onom što ljudi nazivaju originalnošću“. Zato su sveci bili najoriginalnije osobe i osobnosti, a ne poput današnjih kršćana koji se često pretvaraju u brojeve bez osobnosti u ovosvjetskoj monotonoj kulturi.

Isto tako sveci nisu tražili svoje niti se stavljali u prvi plan, nego Kristovo u Crkvi, za Krista i Crkvu. Upravo su na taj način donosili originalnost, novost, autentičnost i osvježenje u društvo i Crkvu. Svima nam je ovo poziv da ne budemo nužno svoji, nego u prvom redu Kristovi.

Mnogi kojima su kultura i običaji vlastitoga naroda nepoznanica, drže da je naziv za Svi Svete Dan mrtvih. Imamo sve više u ove dane proslavu noći vještica, što izranja iz keltske poganske tradicije Irske. Sam običaj nema ništa zajedničkog s kršćanskim blagdanom. Njegova animistička tradicija temelji se na vjerovanju kako 1. studenoga svijet sunca zamjenjuje podzemni svijet u noći. Tada izranjaju duše i nakazna bića zloduha i vještica, koji lutaju noću i jao onom koji ih sretne.

I zato bi se oni koji su noću morali izbivati izvan kuće prerušavali u takva ista bića, stavljajući maske, kako ih zlodusi ne bi prepoznali. Danas je to komercijalizirano i povod za ludovanje u maskama, izrezivanje bundeva sa svijećama, ali i dobra zarada za priređivače zabava na kojima se opija i luduje, što prati razvrat i izopačenost. Kršćani bi trebali izbjegavati ovo pogansko ludovanje, a djecu i mlade koja vole takve uvezene običaje, usmjeravati na izvorno kršćanske.

Za vjernike bi trebala biti inspirativna Prva Crkva, kada su se svetima smatrali isključivo mučenici. Oni koji su ”svoje haljine ubijelili u krvi Jaganjčevoj”, prema današnjem prvom biblijskom čitanju. To su heroji Crkve koji se nisu bojali ići u smrt iz vjere u Krista te su zato bili čašćeni, dok je najveća čast bila biti pokopan uz grob nekog mučenika.

Tek kasnije nastaje praksa da se nekoga svečano proglasi svetim zbog izvanrednih djela prema Bogu i bližnjemu. Zbog prevelike žurbe, površnosti prijelaza iz poganstva na kršćanstvo, urodilo je i nekim neželjenim pojavama. Stara poganska božanstva često su prekrivena nekim od kršćanskih svetaca, pa su danas u pučkim običajima prisutni ostaci poganstva i praznovjerja. Za vjernike kršćane sveci su zvijezde vodilje, prema Bogu na nebu Crkve.

Poznati hrvatski humanist Marko Marulić tiskao je 1506. knjigu naslovljenu „Upućivanje u čestiti život po primjerima svetaca“, koja je u prvih dvjesto godina doživjela četrdesetak izdanja. U predgovoru veli: ”Čitajući češće životopise svetaca, palo mi je na um da pokušam odatle izvući primjere krjeposna života i da ih izložim na ugled onima koji i sami žude postati svetima. To pogotovu stoga što je od prirode tako dano da se na ljudsku dušu većma djeluje primjerom(…), nego li upućivanjem i propisima”.

Danas naglašavamo da nisu sveti samo oni koje je Crkva takvima proglasila nego i mnoštvo onih, koji su vjerovali i svoj životni put usmjerili k Bogu. To je proslavljena Crkva, kojoj se i mi želimo pridružiti.

Blagdan Svih svetih je prisjećanje na one, koji su vjerovali u ljubav i plemenitost. To su znani i neznani, slavni i neslavni, bogati i siromašni, bijeli i crni. Vrlo rano se ovaj blagdan slavio između Uskrsa i Duhova. Smisao je da su Svi sveti pobjeda Kristova uskrsnuća u životu ljudi i prisutnost Duha Svetoga u njima. Od 8. stoljeća Svi sveti se počinju slaviti u Rimu 1. studenoga, a poslije 9. stoljeća u cijeloj Crkvi.

Današnji nas blagdan upozorava da više prepoznajemo plemenitost, nego li zloću u ljudima. Ovo je i proslava pobjede dobra nad zlom. Govori nam da je ljudski rod povezan živim lancem plemenitih srdaca, koja su živjela i koja će živjeti. Danas međutim zamjećujemo, kako je kršćanstvo postalo previše ‘protokolirano’, ukalupljeno, formalno i dogmatsko.

Poznato nam je da je čovjekov život svetinja. Sve što čovjek treba i posjeduje, sadržano je u njegovu životu. Stoga je čovjek pozvan svoj život i život drugih čuvati, biti spreman za njega sve podnijeti i ne uništavati ga. Upravo je svaki svetac prijatelj ljudi i čuvar života. On ima strahopoštovanje pred nerođenim životom i njegovom vrijednošću. Svetac će se pobrinuti za nerođeni život i svakoga čovjeka, on pomaže siroti, bolesniku briše suze, očajniku pokazuje nadu. Onima koji su izgubili sigurno tlo pod nogama, govori i pokazuje da postoji Bog, koji se za nas brine i voli nas kao svoju ljubljenu djecu.

Upravo u svecima prepoznajemo očitovanu Božju utjelovljenu i uprisutnjenu ljubav na zemlji i u svijetu. I zato kličimo: Svi sveti, molite za nas!

 

 

fra Mate Tadić

 

 

 

PODIJELI