Sveti Pahomije (Pachomius, Pakhomius), poznat i kao Pahomije Veliki ili Pahomije Stariji, egipatski monah, opat, utemeljitelj cenobitskog (samostanskog) monaštva, rođen je oko 292. u Esni (grčki Latopolis, Gornji Egipat), 55 kilometara južno od Luxora, kao sin poganskih roditelja. Prisilno je 312. unovačen u carsku vojsku. S ostalim novacima strpan je na brod, a dok su plovili rijekom Nilom, starješine su s njima postupali grubo i bezobzirno. No, kad su pristali u Tebi, prilazili su im kršćani, tješili ih, hrabrili i donosili im hranu. Taj prvi Pahomijev dodir s kršćanstvom bio je za njega presudan. Nakon obraćenja na kršćanstvo, 313, napustio je vojničku službu i posvetio se monaškom životu. Nije se više vratio u rodnu kuću, već se povukao u neki napušteni poganski hram i 314. primio krštenje. Tada je u Egiptu cvao pustinjački život i Pahomije se oduševio za takav način života. Nastanio se 315. kao učenik kod pustinjaka Palemona, a on je s njim postupao vrlo strogo. Tražio je od Pahomija da noći provodi u bdjenju, da danju plete košare, a uz to da mnogo moli i neprestano posti. Bio je to tvrd život, ali Pahomije je izdržao. Dok je jednog dana molio u pustinji, došao mu je s neba glas: „Pahomije, Pahomije, bori se, smjesti se ovdje i sagradi boravište, jer će ti doći mnoštvo ljudi i slijedit će te, postat će monasi na korist svojih duša.“
Kraj Tabenisija Pahomije je 323. podignuo prvi samostan u povijesti kršćanstva i za njega sastavio Pravila. Uskoro mu se pridružio njegov stariji brat Ivan, a zatim mnogi drugi. Tako je Pahomije pustinjačko redovništvo (eremitizam) usmjerio prema zajedničkom životu u samostanima (cenobitizam). Začetnik je cenobitskog redovništva na kršćanskom istoku i zapadu. Za života je osnovao 9 velikih muških samostana, s približno 9000 monaha, i dva ženska samostana kojima je upravljala Pahomijeva sestra Marija. Pahomije je kao opat upravljao svim tim samostanima, a njegov najvjerniji suradnik bio je monah Teodor. Bio je naročito povezan s aleksandrijskim patrijarhom, svetim Atanazijem, koji je i posjećivao Pahomijeve samostane. Pahomijevi redovnici živjeli su u zajednici molitve i rada. Kao ideal zajedništva služila im je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu. Pahomije se smatrao poniznim slugom sve svoje braće i uvijek je prosvjedovao kad su mu kao poglavaru htjeli dati neki povlašteni položaj. U Pahomijevim samostanima nalazile su se posebne kuće za bolesnu braću, a isto tako i svratišta za goste. U red su se primali i katekumeni, koje su onda dobro poučili u vjeri i monaškom životu, a za Uskrs bi se u prisutnosti cijele zajednice svečano krstili i konačno primali u red. Krštenje je u Pahomijevoj duhovnosti imalo veliko značenje, a temeljni dokument Pahomijeve škole bilo je Sveto pismo. Razmatranje Svetog pisma bilo je njegovim monasima glavni oblik molitve. Pahomije je preminuo 9. svibnja 348. u samostanu Pbow kod Tabenisija, na istočnoj obali Nila, a pokopao ga je monah Teodor. Danas se na tom mjestu (Fāw Qiblī) nalaze ruševine.
