Sveti Onezim (Onesimus), učenik svetog Pavla, biskup u Efezu i mučenik, bio je rob, a ime je dobio od svojeg gospodara Filemona. Ime Onezim je grčkog podrijetla, a znači „koristan“. Robovski život nije bio nimalo lak pa su mnogi robovi bježali od svojih gospodara. Jednog dana je Onezim orobio svoga gospodara Filemona i pobjegao iz Kolosa u Rim, stjecište pustolova iz svih naroda i zemalja. Bilo je to između 61. i 63. godine, kad je sveti Pavao bio u rimskom pritvoru. Mogao je primati posjetitelje, a jedan od njih bio je i Onezim. Pavao, apostol naroda, poučio je Onezima u vjeri i krstio ga. Kao pritvoreniku, Onezim je Pavlu mnogo pomogao pa su se sprijateljili. Pavlu je Onezimova pomoć koristila, a i zavolio je mladog roba kao sina jer je shvatio da se radi o čovjeku dobrog i plemenitog srca. Htio ga je zadržati kod sebe, ali prema tadašnjem pravnom shvaćanju i društvenom poretku, Onezim je pripadao Filemonu, koji je također bio kršćanin. Kada je Pavlov suradnik Tihik iz Rima odlazio u Aziju, Pavao ga je zajedno s Onezimom poslao Crkvi u Kolose (Frigija, središnja Anatolija, danas Turska). Dao je Tihiku i poslanicu, upravljenu Filemonu, u kojoj moli oprost za Onezima. Ta je poslanica pravi biser svetopisamske književnosti, a predstavlja i važni dokument, koji sadrži načelno stajalište Crkve o ropstvu. U poslanici otkrivamo Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, nježno očinsko srce prema svima i dosjetljiv spisateljski stil. Prema nekim izvorima, oslobođeni Onezim postao je kasnije nasljednik svetog Timoteja i biskup u Efezu. Oko 90. bio je za progona cara Trajana kamenovan u Rimu i položio život za Krista Gospodina kao mučenik.
Donosimo na kraju spomenutu Pavlovu poslanicu Filemonu, „dragulj rane kršćanske književnosti“, koja osvjetljuje ne samo osobu njezina pisca, orijaša kršćanstva, svetog Pavla, nego i lik današnjeg sveca, svetog Onezima, i njegovog gospodara, svetog Filemona. „Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenome suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Zahvaljujem Bogu svome uvijek kad te se sjećam u svojim molitvama-čujem, naime, za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svim svetima-da ona zajednica koja potječe od tvoje vjere bude djelotvorna u iskazivanju svakog dobra koje se čini i mora činiti među vama radi Krista. Zbilja me uvelike obradovala i utješila tvoja ljubav, jer si, brate, okrijepio srca svetih. Zato, premda imam puno opravdanje u Kristu da ti naredim što si dužan činiti, radije te molim u ime poznate ljubavi, takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. Molim te za svoga sina koga rodih u okovima, za Onezima, koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan. Njega ti-upravo njega, to jest moje srce-šaljem natrag. Htio sam ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe služi u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali nisam bez tvoga pristanka ništa htio činiti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno. Možda je zato bio odijeljen od tebe na kratko vrijeme da ti bude povraćen zauvijek, ne više kao rob, nego više od roba, kao drugi brat; meni izvanredno drag, a koliko više tebi i po naravi i po Gospodinu! Ako, dakle, mene smatraš za druga, primi njega kao mene! A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun. Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno, ja ću platiti… da ti ne reknem da si i sam sebe meni dužan. Hajde, brate, da se okoristim tobom u Gospodinu! Okrijepi moje srce u Kristu! Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem, znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim. A u isto vrijeme pripravi mi gostinsku sobu, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti dobrostivo darovan. Pozdravljaju te Epafra, koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici. Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim! Amen.“
Izvor: http://www.zupajastrebarsko.hr
