Blaženi Antonio Baldinucci, talijanski isusovac, svećenik i pučki misionar, rođen je 19. lipnja 1665. u Firenci. Njegov otac bio je glasoviti povjesničar umjetnosti i pisac, akademik Filippo Baldinucci (1624-1697). Filippo je u jednom pismu ostavio vrijedno svjedočanstvo o svojem sinu, budućem isusovcu, velikom pučkom misionaru i blaženiku. Zahvaljujući tom pismu doznajemo više o Antonijevom djetinjstvu, školama i vjerskom usmjerenju. Sinu je Filippo dao ime iz zahvalnosti prema svetom Antunu Padovanskom, čijim se zagovorom dogodilo jedno za njega važno ozdravljenje. Antonio se školovao u isusovačkom kolegiju San Giovannino u Firenci. Tamo je stupio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. Antonijev stariji brat Giovanni Filippo stupio je u dominikance, a na tom putu htio ga je slijediti i Antonio. Otac se bojao da Antonijevo zdravlje nije prikladno za zahtjeve toga reda pa mu je savjetovao da prije konačne odluke obavi duhovne vježbe. Nakon unutarnjih borbi Antonio se odlučio za Družbu Isusovu. Stupio je u novicijat isusovačke provincije u Rimu, 21. travnja 1681. Studirao je u Rimu filozofiju i teologiju, ali je zbog krhkog zdravlja morao više puta prekidati studij i mijenjati boravak. Za svećenika je zaređen 28. listopada 1695. Predavao je na isusovačkim školama u Terniju i Rimu.

Molio je generala družbe da ga pošalje kao misionara u Aziju ili Ameriku i nadao se mučeničkoj smrti. Određen je ipak za misionara u središnjoj Italiji, u rimskoj okolici i pokrajini Lazio. Područje brda Albani (Colli Albani) i naselja oko gradova Frascatija i Viterba postali su polje Antonijevog misionarskog rada sve do smrti. Dvadeset godina ustrajno je širio Božju riječ među žiteljima Lazija. Obilazio je pješice sela i male gradove hodajući po teškim i neprohodnim putovima. U Rimu još uvijek čuvaju mali kožnati plašt koji ga je štitio od vremenskih nepogoda. Kao misionar mnogo je propovijedao, ispovijedao, podučavao djecu, pohađao bolesnike i zatvorenike, mirio zavađene. Da uštedi na cipelama, putovao je bosonog, s torbom na leđima. Bio je pravi vjesnik evanđelja, bez velike prtljage, siromašan, zadovoljan s najmanjim. Prokrstario je kao misionar od 1697. do 1717. tridesetak biskupija i održao čak 448 pučkih misija. Bio je vatren i temperamentan propovjednik, prožet južnjačkom strašću, s križem u ruci, natovaren teškim verigama. Propovijedi je znao prekinuti i onda vodio glasne i potresne razgovore s raspetim Isusom ili likom Presvete Bogorodice. Znao je glasno i jasno raspravljati s tvrdokornim grešnicima pozivajući ih na obraćenje. Za vrijeme misija organizirao je pokorničke procesije s bičevanjem i trnovim krunama na glavama, osnivao Marijine kongregacije, a duhovnim obnovama poticao svećenstvo. Na licu mjesta otkrivao je i obraćao nazočne lopove, potencijalne izgrednike koristio kao redare, javno spaljivao karte i kocke. Naoružani muškarci odlagali su pred njegove noge bodeže i pištolje. Naročito je širio pobožnost prema Mariji, utočištu grešnika, sa sobom uvijek nosio čudotvornu Gospinu sliku i izlagao je na štovanje, od sela do sela. Pripisuju mu se mnoga ozdravljenja. Njegove misije bile su izuzetno omiljene pa su se zbog silnog mnoštva ljudi održavale na otvorenom. Kad se približavao nekom gradu, zidine su bile prepune oduševljenog puka. Započeo je 18. listopada 1717. misije u Pofiju (provincija Frosinone, biskupija Veroli), ali se teško razbolio i oslabio. Preminuo je u Pofiju na današnji dan, 7. studenoga 1717. Tijelo mu počiva u isusovačkoj crkvi Naše Gospe od dobrog savjeta, u njegovoj rodnoj Firenci. Blaženim ga je proglasio 1893. papa Leon XIII. Zazivaju ga kod različitih epidemija.

 

Izvor: http://www.zupajastrebarsko.hr/

PODIJELI