Blažena Irene Sefani, talijanska redovnica iz družbe Misionarki Gospe Utješiteljice, misionarka u Keniji, rođena je kao Aurelia Jacoba Mercede Stefani 22. kolovoza 1891. u talijanskom naselju Anfu (provincija Brescia, Lombardija), kao peto od dvanaestero djece Giovannija Stefanija i Annunziate Massari. Odrasla je u pobožnoj kršćanskoj obitelji. Majka joj je umrla 1907. pa je Aurelia, tada još djevojčica, preuzela njezinu ulogu i pomagala ocu u odgoju mlađe braće. Unatoč životnim teškoćama bila je odlična učenica. U lipnju 1911. osjetila je u sebi poziv za duhovnim zvanjem i misionarskim radom pa se pridružila redu Misionara Gospe Utješiteljice (Istituto Missioni Della Consolata) u Torinu, zajednice koju je utemeljio 1901. za muška, a 1910. za ženska zvanja (Suore missionarie della Consolata) talijanski svećenik, blaženi Giuseppe Allamano (Castelnuovo Don Bosco, Pijemont, 21, I. 1851-Torino, 16. II. 1926). Po ulasku u novicijat uzela je redovničko ime Irene. Vječne zavjete položila je 29. siječnja 1914, a 28. prosinca iste godine otputovala je u Afriku. Svoje misionarske djelovanje započela je na prostoru apostolskog vikarijata (danas nadbiskupije) Nyeri, smještene u središnjoj Keniji, na jugozapadnim obroncima vulkanskog masiva Mount Kenya. Kad je 30. siječnja 1915. stigla među pripadnike naroda Kikuyu, sestru Irenu dočekalo je veliko siromaštvo, osamljenost i iscrpljenost. Trudila se naučiti domorodački jezik te shvatiti i prihvatiti njihovu kulturu. Kad su tragedije Prvog svjetskog rata zahvatile i afričke zemlje, nevoljnim ljudima u pomoć su priskočili i misionari. Od 1916. do 1918. sestra Irene radila je u vojnim bolnicama u Keniji i Tanzaniji, u kojima je nedostajalo i lijekova i hrane. U tim je godinama susrela i njegovala na tisuće ranjenika. Ona nije vodila brigu samo o tijelima bolesnika već je liječila i njihove duše. Bolesnici su je zavoljeli i prozvali je svojim anđelom. Po završetku rata Irene se vratila u apostolski vikarijat Nyeri gdje se posvetila evangelizaciji i radila kao učiteljica, liječnica, medicinska sestra i socijalna radnica. U misiji Gikondi (kotar Mukurwe’inî, pokrajina Nyeri) djelovala je od 1920. do smrti.
Vođena bezuvjetnom ljubavlju i u novoj sredini poučavala je u školi, držala vjeronaučne satove u župi, posjećivala sela i pomagala svim nevoljnicima, naročito bolesnicima i siromasima. Zbog svega toga domoroci su je prozvali „Nyaatha“, što na jeziku Kikuyu znači „majka svakog milosrđa i ljubavi“. Irene je koristila svaku prigodu za približavanje evanđelja ljudima, a o Bogu je govorila s radošću i dubokim uvjerenjem. U Gikondiju je osam godina obavljala dužnost poglavarice zajednice Misionarki Gospe Utješiteljice. Pamte se Irenine riječi: „Misionar je osoba koja ima srce za ljubav, ruke za pomaganje i usne za naviještanje.“ O njezinom djelovanju svjedoče i stare pohabane čizme, poznate kao „čizme slave“, u kojima je sestra Irene po svakom vremenu i u svako doba prelazila mnoge kilometre kako bi liječila i spašavala nevoljne sestre i braću. Poznata i kao „anđeo siromaha“, brinući se o oboljelima od kuge i sama se zarazila. Preminula je 31. listopada 1930. u Gikondiju. Papa Franjo proglasio ju je blaženom 23. svibnja 2015. Obred beatfikacije predvodili su u Nyeriju tanzanijski kardinal Polycarp Pengo, nadbiskup Dar-es-Salaama (Tanzanija) i kenijski kardinal John Njue, nadbiskup Nairobija. Bila je to prva beatifikacija u kršćanskoj povijesti Kenije, države u istočnoj Africi. Irenino tijelo počiva u misiji Mathari (Nyeri), a mnogi vjernici na njezinom grobu traže zagovor.
Preuzeto: http://www.zupajastrebarsko.hr/
