Od sutra je tvoje radno mjesto ukinuto! Tako je prije nekih 5 godina zvučao početak moje agonije zvane posao. Sve ono što je do tada bilo sigurno, svakodnevno i moje, postalo je samo prah i ostalno bolno sjećanje. Danas nešto gotovo nedostižno. To što sam otkazom stavila na sebe etiketu nezaposlene osobe, rasčistilo je i pročistilo moju okolinu. Izbrisalo ljude. Kolege i poznanici nestali su. “Prijatelji” također. U tim trenucima čovjek ostane sam. Svi misle da od njih nešto tražiš. Da ćeš im nešto uzeti ili nedaj Bože oteti. To što sam ih zamolila za preporuku prilikom zaposlenja ne znači da sam im htjela oteti radno mjesto. Ali ljudi su takvi. Prestrašeni su. Sebični su. Pohlepni. Nemilosrdni. Bože blagoslovi ih sve. Svima njima i onima koji su inspiracija za ovaj tekst u ime Isusa Krista opraštam sve i blagoslivljam ih.Često si ponavljam pitanje što sve jedna žena i majka mora doživjeti da bi došla do dostojanstvenog posla, dostojanstvene plaće i sigurnosti vlastitog krova nad glavom? Treba li u potrazi za kruhom izgubiti dostojanstvo? Izgubiti Boga? Izgubiti sebe? Treba li se prodati nemoralnom čovjeku (koji joj može biti otac) jer je njegov princip pomoći bila ucjena? Treba li na razgovoru za posao kada joj se otvoreno i bez srama kaže da treba samo kliknuti sa direktorom i imat će posao pogaziti svoja načela moralnog i kršćanskog života? Treba li se odreći majčinstva kada joj u jednoj uglednog europskoj tvrtki kažu da je radno vrijeme od 8-19 sati i to ako se sve stigne, te da oni neće zbog njezinog djeteta mijenjati svoje radno vrijeme? Treba li jedna žena u potrazi za poslom biti ponižavana, iskorištavana lažnim obećanjima, šokirana izjavama poznanika poput: – ja nemam takav križ, nikad nisam tražila posao, baš mi je žao ili – gledaj, ne mogu obećati ali ako čujem nešto… ili – teška je situacija pa znaš, mogli bi se dogovoriti…Jednom mi je jedna direktorica, koja me je zvala na razgovor za posao, izjavila da je njoj moj problem traženja posla smiješan jer ja imam barem dijete a ona ne može imati djecu?! Ljudi dragi! Gdje vam je srce? Vi koji možete pomoći a ne želite. Jedva čekate da nekoga ponizite. Gazite one koji žele ići i idu poštenim putem! Nudite posao ako se proda dostojanstvo! Nudite ulaz na široka vrata, ulaz u propast a ja vam kažem i svjedočim, moja borba traje i dalje! Ali ja koračam sa Bogom! Imam najboljeg zaštitnika. Najbolju vezu. Najboljeg odvjetnika. Isusa Krista. I dok je tako ne možete mi ništa. Možete mi nuditi lažna obećanja i nemoral, dok me On vodi ja propasti neću. Život nije bajka. Ali uz Boga ja i bez posla uspijevam preživjeti unatoč stambenom kreditu, školarcu i svim ostalim životnim potrebama i izdacima. Ne pitajte me kako jer ni sama ne znam. Logika nestaje u moru Milosti i Božje providnosti. Čudo je to Božje. Ali On nam je to obećao. On misli na mene. Misli na sve. Uvijek je nekako. Uvijek se neka vrata otvore ili honorarno zaradim. Pošteno. Iako mi stalan posao treba prvenstveno zbog financijske sigurnosti i stabilnosti, ne pristajem na nemoral i robovanje. Ne možete mi nuditi posao pod cijenu odricanja majčinskih dužnosti i obaveza. Ne možete mi nuditi posao pod uvjetima da zaboravim roditeljske sastanke, dječje priredbe, brigu o djetetu ako se, nedaj Bože, razboli. Ne možete mi nuditi radno vrijeme od 14 sati i “putovanja” sa direktorom. Ne možete mi nuditi posao preko kreveta niti ucjenu kao izbor. Možete. Ali uzalud. Ja nisam na prodaju. Nije niti moje majčinstvo. Niti moja vjera. Vjerujem svim srcem da će mi Gospodin osigurati dostojanstven posao. Dostojanstvenog šefa. Dostojanstvenu plaću. Da ću ostvariti želju svog srca da svom dijetetu budem majka kakvu zaslužuje. Majka koja je nasmijana a ne razočarana. Majka koja je prisutna a ne koju je posao oteo. Ne bojim se rada. Bojim se nerada. I rada sa nemoralnim ljudima. I prodaje života i gubitka onog zbog čega nas je Gospodin stvorio. Da ljubimo jedni druge. Da u potrebitima nađemo Njega. Da čuvamo malene i vodimo ih k Njemu.
Odabrala sam taj put. Kristov put dostojanstva. I svakoga mogu pogledati u oči. Ja ne želim da mi novac padne sa neba. Ne želim milostinju niti da me netko uzdržava. Ja želim svojim radom dokazati svoju profesionalnost i sposobnost. Ja ne trebam izmišljeno radno mjesto. Niti fiktivan posao. Moj kapital je moje znanje, višegodišnje iskustvo, profesionalan stav, stručnost i neuništiva volja i želja da svoje dragocjene vještine upravljanja poslovanjem prenesem drugima. Ima li smisla nabrajati dalje? Postoji li igdje u ovoj državi netko tko cijeni odanost? Radnu etiku? Posao je nešto što nam je svima potrebno da uz Božju pomoć, ostvarimo materijalno blagostanje. Posao je dio života a ne život. Posao je čovjeku potreban da ostane dostojanstven, koristan, vrijedan u svojim očima. Ovaj tekst nije tekst o nezaposlenosti. Preopširna je to tema da bi u nju zakoračila. Ovaj tekst je tekst o svim dosadašnjim razgovorima za posao i nemoralu koji me na istima dočekao. Polovica je bila propala samo zbog činjenice što sam majka. Druga polovica jer ih nije zanimao moj životopis nego moja pojava. Na žalost. Ne treba o tome šutjeti. Vjerujem da je veliki broj žena doživio iste ili slične situacije. To je svakodnevica ovog zatrovanog svijeta. Samo me čudi jedna činjenica; svima njima nije neugodno niti ih je sramota zbog svojih postupaka, svi oni svjesno ucjenjuju i svjesno kupuju, svjesno lažno obećavaju i lažno pomažu…i svima je to normalno. Sve im je normalno osim mene koja njima nisam normalna. Nisam im normalna jer sam mogla imati sve a odbacila sam to „sve“ zbog svojih načela. Svoje vjere. Zbog poštivanja Boga i sebe kao Božjeg djeteta. I opet bi. I opet ću. Vjerujem da svojim odlukama nisam izgubila, ja sam uz Boga uvijek na dobitku.
(podaci poznati redakciji portala PUT,ISTINA I ŽIVOT)
