Braća Ćiril (grčki: Κύριλλος ; 826./827. – 869.) i Metod (grčki: Μεθόδιος ; 815. – 885.), obojica su rođena u Solunu gdje je njihov otac obnašao dužnost visokog bizantskog zapovjednika. Ćiril, po rođenju Konstantin, uzeo je ovo ime nakon zaređenja. Poznati su i kao Sveta braća i slavenski apostoli. Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme posve okružen Slavenima. Metod postaje upravitelj jedne pokrajine u istočnoj Makedoniji, dok je Ćiril, odgojen na carskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Hagije Sofije (crkve svete Sofije) u Carigradu i učitelja filozofije na carigradskoj visokoj školi.

Godine 851. Ćiril je član bizantskog poslanstva arapskom kalifu u Samari, a 856. u doba političkih i crkvenih trzavica Metod napušta svoj položaj upravitelja i povlači se u samostan na Olimpu u Maloj Aziji. Malo kasnije za njim dolazi i Ćiril. Po nalogu bizantskog cara Mihala (860.) oba brata odlaze kao misionari među tursko-tatarske Hazare u južnoj Rusiji. Neposredno nakon povratka iz Rusije angažirani su za novu misiju kod Slavena. Naime, 862. poslanstvo moravskog kneza Rastislava zatražilo je od cara Mihajla biskupa i svećenike koji će propovijedati na slavenskom jeziku kršćansku vjeru. Zadatak je bio velik i delikatan. Na područjima prostrane Rastislavljeve države širili su kršćanstvo već od početka 9. stoljeća njemački svećenici iz regensburške i pasaunske dijeceze. Knez Rastislav, bojeći se njihova političkog utjecaja, traži u Bizantu oslonac protiv cara Ludovika Njemačkog, ispod čije se vlasti ogorčenom borbom istrgao. Rastisavljeva koncepcija išla je za tim da samostalna moravska crkva s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom postane brana svakom stranom utjecaju.

Bizant donekle udovoljava Rastislavljevoj želji i šalje mu Ćirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremili – Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljica) i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti. Godine 863. braća kreću na put i stižu 864. knezu Rastislavu koji ih je gostoljubivo primio, ali uspjeh njihove misije, mnogobrojni učenici i narodne simpatije izazivaju reakciju njemačkog klera. Protiv slavenskih misionara počinje podmukla borba njemačkog svećenstva. Glavni argument protivnika slavenske liturgije bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se mogu vršiti vjerski obredi: hebrejski, grčki i latinski.

Nakon trogodišnjeg boravka u Moravskoj braća polaze na put kako bi biskup zaredio Metoda i nove slavenske svećenike. Došavši u Panoniju neko vrijeme su se zadržali na dvoru kneza Kocelja kako bi ga upoznali sa svojim radom na slavenskoj crkvenoj knjizi. Stekavši i tu mnogo učenika polaze u Veneciju gdje su morali voditi oštru polemiku s tamošnjim ‘trojezičnjacima’. Odatle ne kreću za Carigrad, gdje je umoren car Mihajlo, a vlast preuzeo Vasilije Makedonski, već odlaze u Rim. Papa Hadrijan vidi u slavenskim misionarima dobre pomagače u borbi protiv neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena te ih prima svečano. U Rimu se Ćiril razbolio i uskoro kao redovnik tu i umire (sahranjen je u ckrvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob). Hadrijan je odobrio slavensku službu, a Metoda poslao 869. knezu Kocelju, čak ga prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio za panonskog nadbiskupa. Time je zapadni Ilirik trebao biti izdvojen iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnut izravno Rimu.

Čim je Metod došao u Panoniju njemački svećenici napadaju ga kao heretika, a kada je stigao u Moravsku (gdje je Rastislava zbacio njegov sinovac, knez Slavopuk) njemački biskupi pozivaju Metoda na svoju sinodu, osuđuju ga i bacaju u tamnicu, gdje je ostao zatočen dvije i pol godine. Na papin nalog 873. Metod je pušten iz tamnice, ali je slavenska liturgija zabranjena. Kako je Metod ipak nastavio svoju djelatnost te se slavensko bogoslužlje sve više širilo po Moravskoj podignuta je protiv njega optužnica u Rimu. Stoga je Metod 879. pozvan pred papu da se opravda. Papa Ivan VIII, nastojeći ne oštetiti rimske pozicije u Moravskoj potvrdio je slavensko bogoslužlje bulom Industriae tuae iz 880. godine. Isto je učinio i 882. carigradski patrijarh Fotije koji se pomirio s papom.

Metod u Moravskoj prevodi Bibliju na slavenski jezik. Nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija, a knez Svatopluk je prognao njegove učenike. Neki od njih prodani su u ropstvo dok su se neki uspjeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, Rašku i primorsku Hrvatsku gdje su nastavili svoj rad. Prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga udarili su Ćiril i Metod temelje slavenskoj pismenosti.

Apostolskim pismom Magnifici eventus pape Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Spominjući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, Ivan XXIII. naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja Katoličke crkve i istočnih kršćanskih crkava. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Svečano su vraćene u nju 17. studenoga 1963., a česticu tih ostataka papa Pavao VI poslao je grčko-pravoslavnom metropolitu u Solun, rodni grad sv. Ćirila i Metodija.

Konstantin i Metod učinili su mnogo za Slavene, stvorili su im pismo, napisali prve knjige na slavenskom jeziku i uveli taj jezik u svakodnevnu uporabu, prije svega u crkvu. I njihovi su učenici širili taj općeslavenski književni jezik, zvan starocrkvenoslavenski. Prijevodom liturgijskih i biblijskih knjiga Ćiril i Metod su udarili temelje slavenskoj pismenosti.

Sveta braća propovjednici su kršćanstva. Rim ih je proglasio svetima, što je prihvatila i Istočna crkva.

Zaštitnici su mnogih zemalja: Makedonije, Bugarske, Češke, Slovačke… Papa Ivan Pavao II. 1980. godine proglasio ih je suzaštitnicima Europe, uz njenog glavnog zaštitnika svetog Benedikta, a njihov spomendan u Katoličkoj se crkvi slavi 5. srpnja.

 

Pripremio: Franjo Damir K.

 

PODIJELI