S koje strane rešetaka se nalazi sloboda?

389

Pjev klarisa

Predivan dan. Samostan svete Klare. Vječni zavjeti klarise Anđele. Svećenici, bjelina, nadbiskup. Nema puno vjernika. Slavlje traje dosta dugo. Svečano je. Mirno i dostojanstveno. Biskup pita: “Hoćeš li biti siromašna, čista, ponizna”? Djevojka odgovora: “Da, hoću”. Glas je nježan, prožet molitvom, blag, a čvrst. U jednom trenutku kaže:” Dok sam bila na zemlji…”.

Uistinu, za ovaj svijet je umrla. Ona je jedna od svjetiljki ovoga svijeta. Jedna od onih koje prinose same sebe za spasenje naših duša. Tek u nebu vidjet ćemo veličinu njhove žrtve i dobra koja su nam izmolile. Djevojka postaje Kristova zaručnica. Nadbiskup blagoslivlja trnovu krunu. Polaže ju na glavu djevojke. To je prsten njezina vjenčanja, time ju dariva Gospodin.

Ništa ne vidim jer je ona s lijeve strane a ja sjedim na istoj strani crkve.. U trenutku dok idem na pričest ugledam ju. Kleči pred bijelom rešetkom. Vidim hodnik u kojem su druge časne sestre klarise. Cijelo slavlje prate klarise svojim pjevom. Ne mogu reći pjevanjem, premalo je. Pjevom. Njihovi su glasovi anđeoski. Pjev je to onog što žive; pjev raspetih s Kristom poradi ljubavi.

Nakon misnog slavlja dolazimo joj čestitati. Ne poznam ju, no biti će dio mojih molitava, a i ja njezinih. Jer ona svoju žrtvu prinosit će i za mene. Ne znam što joj reći. Glavom mi prolaze mnoge riječi; čestitam, radujem se, ne poznamo se, ali smo u Kristu jedno…ovo je radost za sve nas…

No, dolazim, dajem joj ruku i kažem samo: “Čestitam”. Moja glava se saginje u prolaz među rešetkama i susreće njezinu krunu od trnja. Poljubac. Dodir dva svijeta. Ona je u dubinama. U visinama. Njoj je Krist dostatan.

To je ono čemu težim. Biti slobodna, biti Njegova, nenavezana na bilo što. U svijetu, ali ne od svijeta. Bez spona, bez očekivanja, slobodna. Sestra Anđela je slobodna. Da nije, ne bi mogla sve ostaviti poradi Krista. Vukli bi ju i držali konopci ropstva i ne bi mogla poletjeti u visine, u prostranstva.

Ona iza rešetaka, slobodna. Mi toliki, s ove strane rešetaka u svojim ropstvima. Ona u miru. Mi u traženju mira. Mir je dragocjen. Mir tko posjeduje sve ima. A ima ga samo slobodan čovjek. Čovjek koji ljubi u slobodi, koji može služiti bez potrebe da mu se uzvrati ili prizna, koji je slobodan od svakog a ljubi svih svim srcem. Krist nas je ljubio iznad svake ljubavi, a daruje nam slobodu ljubiti ga ili ga ne ljubiti, prihvaćati ga ili ga odbaciti. Hoćete li me i vi ostaviti, on pita. No on ne upotrebljava svoju moć da bi nas zadržao.

Odlazim s ovog mjesta. Ulica. Automobili. Jurnjava. Buka. Ljudi u mnoštvu sami. Mislima zarobljeni. Pogledom u sutra ustrašeni. Ljudi neslobodni. Iza rešetaka nevidljivih. Kupuju ono što se ne može kupiti. Imati za njih znači biti. Biti netko i nešto. Biti priznat. Biti uvažen. I kad to jesu, ostaju prazni. Sve zarobljeniji i sve usamljeniji. S maskama. Bez osmjeha.

Kao da sam u nekom međusvijetu. Klarise su utisnule u mene svoje nježne glasove. Njihov pjev teče mnome. Mir sestre Anđele razlio se mojim bićem. Ljubav koja ne pozna granice i u meni budi snažniju ljubav.

Ovo je predivan dan. Bogu zahvaljujem, a sestru Anđelu nosim dalje u srcu i u skromnim svojim molitvama. Kad god dođem tu na svetu misu znat ću da je prisutna i sestra Anđela. Ne ću ju vidjeti očima. Ali čut ću njezin pjev.

Vesela Dujmić

PODIJELI