Različitost razveseljava!

348

KOLO – TOMISLAVGRAD:

IVAN SUŠILOVIĆ – DJELATNI INŽENJER RADIOLOGIJE,
VJEROUČITELJ I ZBOROVOĐA

U jugoistočnoj europskoj regiji u kojoj su uz druge države smještene Bosna i Hercegovina i Hrvatska, nakon ratnih 1990-tih godina i demokratskih društvenih promjena te ostvarivanja neovisnosti ove godine navršilo se punih šest godina kako vlada recesijska kriza te nikako da se uspostavi ekonomska ravnoteža i stabilnost. Napose mladi ljudi svjedoci su kako je nakon mukotrpnog dugogodišnjeg studija, teško pronaći bilo kakvo zaposlenje a osobito u željenoj struci. Više se ne može niti pomisliti da bi kao u neka prošla vremena dovoljno bilo završiti srednjoškolsko obrazovanje ili fakultetsko usavršavanje, te bi na taj način bili potpuno osposobljeni i osigurani za radno mjesto i željenu struku.

Teško je za naše prilike u potpunosti preuzeti američki način specijalizacije za usko područje određene struke, jer poslodavci uz fakultetsko osposobljavanje redovito traže i popratno, poput poznavanja rada na računalu, služenja stranim jezikom, ostvarenim radnim iskustvom, položenim vozačkim ispitom… Uza sve postignute uvjete i radni staž, poslodavci uza stalno napredovanje znanosti i tehnike, zahtijevaju neprestano usavršavanje u struci kroz prigodne tečajeve, tribine i kongrese, jer kaže se ako stalno ne napredujemo mi ustvari nazadujemo.

Drevni Latini su odavno kazali kako „Različitost razveseljuje!“, dok nam je poznato da se naš obrazovni sustav temelji na širokom poznavanju činjenica što učenicima stvara nemale poteškoće, te se nerijetko uza sve znanje nađu nespremni za život i praktični rad u struci. Neki se tako nađu u situaciji potrebe prekvalificiranja i pred osposobljavanjem za nešto nepredviđeno. Isto tako u sebi nosimo darove koje možda nismo otkrili, te potrebnu sklonost za čije je napredovanje do uspjeha potreban dugogodišnji ustrajni rad. Jer najlakše je nešto započeti – čemu su skloni mladi ljudi, ali puno važnije je dovesti do kraja za što je potrebna ustrajnost dok mladi počesto brzo odustaju.

U svjetlu otkrivanja Božjih i prirodnih talenata u nama te potrebe ustrajnosti u započetom, ističem i donosim primjer Ivana Sušilovića, koji stažira u Domu zdravlja na radiologiji u Tomislavgradu, a ujedno kao diplomirani teolog djeluje kao vjeroučitelj i zborovođa.
Ljubav prema glazbi od djetinjstva

Nikad se nije opterećivao time što će biti i raditi, nego se sve to u pravilu događalo spontano. Igrom slučaja rođen je u Sarajevu 1973. godine s podrijetlom iz Roškoga Polja po ocu Jaki, dok je majka Nada Kolak rođena u tadašnjem Duvnu. Otac je kao dijete doselio u Duvno gdje su se i nastanili da bi se kasnije naselili u susjednom mjestu Kolo. Djetinjstvo mu se ni u čem osobito nije razlikovalo od njegovih vršnjaka, dok osnovnu i srednju Kemijsko-tehnološku školu svršava u rodnom mjestu. Izbor struke u srednjoj školi bilo mu je presudno da kasnije izabere studij za medicinskog inženjera radiologije u daljem obrazovanju i osposobljavanju.

Tijekom školovanja uvijek je bila prisutna sklonost prema glazbi, neki oblik glazbenog osposobljavanja i poduke. Želio je svirati glasovir, ali kad je otvorena Osnovna glazbena škola u Duvnu roditelji su ga usmjeravali k sviranju gitare. To je bio pokušaj Mustafe Ajdinovića, Tihomira Bakovića i Mire Radoša da se organizira glazbena škola u Duvnu s četrdesetak polaznika. Pohađao je pjevanje u župnom dječjem zboru u kojem redovito prevladavaju djevojčice s pet-šest druge muške djece, što su predvodile s. Auksilija Ivanković i s. Stjepanka Saraf časne sestre franjevke.

Ivan dječji zbor pohađa sve do sedmog razreda, dok nije nastupila mutacija glasa. Uz to svira flautu u gradskoj limenoj glazbi KUD-a „Derviša Numića“, dok ga je cijelo vrijeme privlačilo sviranje instrumenata s tipkama. U tom vremenu svira glasovir što poslije prerasta u sklonost i ljubav sviranja orgulja, te iako su glasovir i orgulje instrumenti s tipkama ustvari su dva potpuno različita instrumenta, koja se potpuno jedno s drugim ne mogu niti usporediti.

 

Prisutnost glazbe (napose crkvene) u obitelji Sušilović

Potrebno je spomenuti da je i Ivanova mama Nada od samoga djetinjstva bila uključena u pjevanje u zborovima, što je na neki način postala obiteljska tradicija. Ivan i naglašava da kad se u obitelji netko u nečemu ostvari, može i svima drugima biti svijetli primjer. Glazba je u njihovoj obitelji prisutna osobito s majčine strane, jer su i njeni roditelji Gabrijel i Ruža, te ujko Mirko pjevali u crkvenom zboru pa su i djeca tako usmjeravana. Upravo ih je Nada poslala u dječji zbor gdje se prema Ivanovim riječima „upoznaš s onim što je dobro i vrijedno“, te mu je život s glazbom nešto sasvim razumljivo. To se ostvarivalo bilo aktivnim bavljenjem glazbom ili njenim pasivnim slušanjem. Tako je bilo i kod brata Mate, što su shvaćali sastavnim dijelom života.

To se nastavilo i s djecom sestre Marije Dilber, jer je sin Bože završio nižu glazbenu školu, a poslije srednje škole još više nastavio sa sviranjem. Josipa je u Srednjoj glazbenoj školi za puhački instrument flautu, dok je Matea u zboru. Očito da je glazba aktivno prisutna i u njihovim životima. Na koncu Ivan zaključuje riječima da „u životu što god da radio, glazba će uvijek biti glavna sporedna stvar u mojem životu!“

U vezi s glazbom u njihovoj se obitelji nije postavljao upite kako, zašto, niti od kuda? Ivanovi prvi učitelji sviranja bili su kapelnik Majo od Sinja i Miro Radoš iz Tomislavgrada. Priznaje da nitko od njega nije bio sretniji kad nakon godinu dana više nije morao svirati gitaru – jer je nije volio i jer taj instrument nije bio njegov izbor, što se dogodilo nakon ukidanja Osnovne glazbene škole. Koncem 1980-tih u obiteljskom domu imali su mali sintisajzer na kojem je uvijek nešto svirao, a počeo je sa sviranjem četveroglasnih zborskih pjesama. U tom vremenu volio je dolaziti na Svete mise, kada je pjevao i nastupao župni višeglasni zbor u čemu se očitovala sklonost prema crkvenoj glazbi. Crkvena glazba bilo istočne tradicije ili zapadne, uvijek je na neki način bila prisutna u sklonosti i zanimacija čime se i danas bavi.

 

Studij za inženjera medinske radiologije i filozofsko-teološki studij

S obzirom na kemijsku struku u srednjoj školi s kolegicama Stanislavom Krakan, Andrijanom Seser i Marijom – Mašom Jurić, odlučuje se za dvogodišnji studij za inženjera medicinske radiologije na Visokoj zdravstvenoj školi na Zvijezdi u Zagrebu. Tijekom studija najviše ga se dojmila radio terapija što je terapija inženjera radiologije u okviru onkologije, tijekom čega se zrače pacijenti s određenim tumorskim procesima u tijelu kojima se pokušava suzbiti rast tumorskog procesa. Sa spomenutim kolegicama skupa završava studij, dok u Domu zdravlja u Tomislavgradu stažira i uči od njih triju i voditeljice Tonke Jurčević.

Priznaje da ga je uvijek privlačio i studij teologije, jer je na neki način imao sklonost prema onom što postoji a nije vidljivo. Jer zvuk ne vidiš ali ga čuješ i znaš da postoji, rentgenske zrake ne vidiš a znaš da postoje i vidiš rezultat njihovog djelovanja. Ističe da je ovo poveznica zvanja, koja su ga privlačila i zanimanja u poslovima kojima se bavi. U šali iznosi da se pokatkad osjeća poput nescaffea tri u jedan. Iz tih razloga nakon završenog studija za inženjera medicinske radiologije, polaže prijemni ispit iz teologije. Oba ova zanimanja odvijaju se u radu s ljudima što ima svojih prednosti ali i nedostataka, te mu je bilo privlačno i izazovno.

 

Angažman u „Collegiumu pro musica sacra“

Glazba mu je uvijek bila na neki način „ispušni ventil“ za odmor od studentskih briga, ali pošto ga je zanimala više nego inače proveo je više vremena u Kolegiju nakon čega pjeva u „Collegiumu pro musica sacra“ i zahtjevne skladbe iz programa. Voditeljica je bila s. Imakulata Malinka, nakon koje preuzima s. Cecilija Pleša s 30-40 pjevača kada djeluje više dirigenata, poput: mo. Anđelka Igreca, mo. Josipa Šege, mo. Sergeja Raineza. Probe su tjedno održavane dvaput po dva sata a uvježbavane su liturgijske skladbe, jer su jedanput mjesečno nastupali i u zagrebačkoj katedrali a kasnije i dvaput. Isto tako pripreman je godišnji koncert većeg glazbenog djela s orkestrom od skladatelja, poput: Händela, Mozarta, Papandopula, Klobučara, Igreca. U isto vrijeme izvodili su djela od gregorijanskog korala do moderne glazbe.

U Zagrebu redovito privatno pohađa satove solfeggia i pjevanja kod bečke studentice Dubravke Krušelj, koja ga je naučila pravom pjevanju i pjevačkoj tehnici. Jer da bi pjevao repertoar u Collegiumu i opstao trebalo je imati pjevačke tehnike na čemu joj je zahvalan, a to mu znanje danas itekako koristi u radu sa zborovima.

 

Orguljaš i skladatelj Mate Sušilović

Dvije godine poslije u Collegium dolazi i Ivanov brat Mate, koji na njegov nagovor započinje sa studijem na Institutu za crkvenu glazbu „Albea Vidakovića“. Tako su skupa u Collegiumu braća Sušilovići, pjevali dvije i pol godine. Mate je na Institutu apsolvirao te mu je još ostao diplomski i koncert. Diplomski rad je pisao na temu djela akademika mo. Anđelka Klobučara, budući da je Mate kod njega privatno pohađao kompoziciju.

Skladao je uz Misu i dvadesetak zborskih djela s dvije skladbe za solo, koje su posvećene hrvatskoj mezzosopranistici Heleni Lucić Šego s kojom je surađivao. Mate je uglavnom skladao orguljaška djela kao i skladbe za zbor i glas nastojeći se u tom pravcu razvijati, a ujedno je namjeravao nastaviti postdiplomski studij kompozicije ili orgulja na „Santa Cecilia“ u Rimu. U kompoziciji se najviše pronalazio premda su mu orgulje uvijek bile primarne, jer koliko je volio svirati toliko je volio i skladati.

Međutim, doživljava aplaziju – disfunkciju – koštane srži (aplastičnu anemiju). Prije svega toga u rodnom Tomislavgradu u spomen-bazilici „Sv. Nikole Tavelića“ u veljači 2001. godine, Mate održava koncert s programom svoga diplomskog rada koji je trebao izvesti u Zagrebu. Ovim događajem prezentira svoj diplomski rad u rodnom mjestu na velikim orguljama koje su dugo vremena bile najveće u Bosni i Hercegovini, a kao dar su Duvnjaka don Ante Bakovića. Skladbe programa su od razdoblja baroka sve do modernog glazbenog stila uz neke njegove. Na nižoj godini studija održao je još jedan koncert u Tomislavgradu, koji je bio prvi koncert na ovim orguljama.

Uskoro odlazi u bolnicu na terapiju pokretanja djelovanja koštane srži. Matino zadnje djelo je „David“ napisano u bolesničkoj postelji koje je nedovršeno. Počinje kretanje na bolje ali ubrzo dolazi do sepse, nakon čega 5. svibnja 2001. nastupa smrt kao logičan ishod. Matino posljednje nedovršeno djelo „David“ praizveo je orguljaš zagrebačke prvostolnice Neven Kraljić na koncertu u franjevačkoj crkvi na Kaptolu, posvećenom Mati dva mjeseca nakon smrti na kojem nastupaju Lojzika Jurčević i dr. fra Marinko Leko.

 

Duvanjski višeglasni zbor i prigodni koncerti

U duvanjskom zboru „Sv. Nikole Tavelića“ u sviranju su se izmjenjivali fra Gabrijel Mioč, Mate i Ivan Sušilović te Branimir Novokmet uz vodstvo i dirigiranje s. Mire Majić. Broj pjevače redovito se kretao od 30-40 dok je dolaskom s. Mire, duvanjski zbor podignut na višu glazbeno-umjetničku raznu. Najveći problem bio je što mladi odlaze na studij u veće sredine kad ih se osposobi za pjevače i glas im sazrije, pa se ponovno moraju tražiti i osposobljavati nove mlade snage. Ipak postoji nada da će se netko od onih, koji otiđu natrag i vratiti.

Koncem 1990-tih godina započelo se i s redovitim koncertima u Tomislavgradu na što su s. Miru potakli Ivan Sušilović i Ilija Krišto – dugogodišnji pjevač duvanjskoga zbora. Ovi koncerti dosta su uspješni i posjećeni, dok su kao zbor redovito sudjelovali na susretima velikih župnih zborova „Mostarsko-duvanjske biskupije“. Imali su čast prije dvije godine nastupiti i u zagrebačkoj katedrali, u znak sjećanja na ranopreminulog glazbenika Matu Sušilovića. Organiziran je in memoriam koncert zagrebačkog orguljaša i anesteziologa dr. Darka Kristovića i Nevena Kraljića glavnog katedralnog orguljaša. Ivan je cijelo vrijeme bio uz duvanjski zbor da bi s odlaskom s. Mire preuzeo i njegovo vodstvo.

 

Koncertno-skladateljski angažman Mate Sušilovića

Za vrijeme studija Mate redovito sudjeluje u koncertima Instituta za crkvenu glazbu u okviru božićnih i uskrsnuh produkcija svojim pjevanjem i sviranjem. Prije studija nigdje prije nije pjevao i glas mu nije bio razvijen, pa je tek s drugom godinom fakulteta počeo s pjevanjem u Kolegiju. Prigodom diplomskog ispita Gabrijele Glavinić 17. lipnja 1999. na kojem su nastupali studenti Muzičke akademije i ICG-a u Zagrebu, izvedeno je jedno i jedno Matinu djelo što je bila prva izvedba nekog njegovog zborskog djela.

Mate i mladi daroviti zagrebački orguljaš Darko Pleli su 26. lipnja 2000. pod vodstvom prof. Domagoja Jugovića, održali koncert na orguljama Franjevačke crkve na Kaptolu. Gotovo od svih koncerata koji su organizirani sačuvani su plakati, koji krase obiteljski dom Sušilovića svjedočeći o tim događajima. Godinu dana nakon Matina preminuća Pleli je u crkvi „sv. Nikole Tavelića“ na Kustošiji u Zagrebu, održao samostalni orguljaški koncert koji je bio sjećanje na Matu.

Posljednji koncert posvećen Mati na kojem su izvedena dva njegova djela, održan je u zagrebačkoj katedrali 2012. godine. To su djela: „Solo pjesma za bas, bariton i mezzosopran“ te solo-pjesma „Alma redemptoris“, koje je posvetio Heleni Lucić poznatoj hrvatskoj mezzosopranistici s kojom je surađivao.

Mate je skladao preko stotinu glazbenih djela za gitaru, orgulje, zbor i glas. Zanimljivo da je skladao i neka „a capella“ djela za grkokatoličku liturgiju na križevačke napjeve, kojim hrvatski grkokatolici pjevaju u svojoj liturgiji istočnoga obreda.

 

Zalaganje za objavljivanje Matinih izabranih skladbi

Neven Kraljić glavni orguljaš zagrebačke prvostolnice, Matin je studentski kolega koji ga je učio orguljašku registraciju da bi ga poslije po Nevenovim riječima „Mate premašio u registraciji“. Poznato je da orguljaši nisu baš darežljivi jedan prema drugom u registraciji, jer je to pitanje umjetničkog izraza svakog pojedinog što ljubomorno čuvaju, ali je to Neven ipak podijelio s Matom. Neven je završio ICG te poslije kod prof. Ljerke Orčić kroz dvije godine, nastavio na Muzičkoj akademiji za koncertnog orguljaša.

Zauzeo se u pripremi Matinih djela s nakanom da se neka od njih objave. Postoji i zvučni zapis većinom zborskih djela, ali još nije poznato tko bi objavio te izabrane skladbe. Duvanjski zbor uspio je uz Ivanovo zalaganje svladati Matinu Misu koja je prilično zahtjevna za izvedbu, dok je motet „Od sva se četiri vjetra“ sa zborom uvježbavala voditeljica s. Mira Majić, a neke od tih Matinih skladbi izvode i zagrebački zborovi.

 

Iskustvo rada sa zborovima i ansamblom

Prvo iskustvo rada sa zborom Ivan je dobio u Roškom Polju 2005. godine, za što mu je povjerenje iskazao tadašnji župnik fra Marko Jukić. U isto vrijeme pratio je duvanjski zbor na orguljama, te se aktivnije posvetio i sviranju orgulja. Nakon premještaja s. Mire iz Tomislavgrada 2007. tadašnji župnik fra Vinko Kurevija povjerava mu vođenje velikog župnog zbora, što se nastavilo kod župnikovanja fra Gabrijela Mioča kao i sada fra Velimira Bagavca. Uz zbor u Roškom Polju i Tomislavgradu Ivan je voditelj zborova u župama Bukovici i Seonici, te ističe da je do sada sa svakim župnikom imao vrlo dobru suradnju s dosta razumijevanja.

Redovito su održavali koncerte za Božić i Uskrs, dok je Ivan uveo koncert i prigodom proslave sv. Nikole Tavelića zaštitnika duvanjske spomen-bazilike druge nedjelje u srpnju. Trenutni broj pjevača duvanjskog zbora je oko 40 što se zna mijenjati kod smjene generacije, dok su pjevači uglavnom iz Tomislavgrada, Kola i Eminova Sela. Iz drugih okolnih sela nažalost nema pjevača, jer su vezani uz svoje područne crkve.

Razloge treba tražiti i u tome što su ljudi zasićeni slušanjem svega i svačega što im se nudi, te se kod mladih ljudi uho nije razvilo pa nema potrebne glazbene kulture. Ljude zatupi slušanje profanih pjesama tek s tri tona, čime se ne razvija kultura uha a samim tim niti sluha pa niti glasa. Naši ljudi isto tako nemaju kulture pjevanja niti potrebe korištenja glasnica u pjevanju, što je uzrok nerazvijanja glasnica.

Ivan ističe kako svaki voditelj zbora ima svoj način pristupa i rada, kako s. Mira Majić tako sad i on. Za vrijeme s. Mire objavljen je i jedan album zborskih pjesama na nosaču zvuka u što se Ivan ne bi upuštao. U prvom redu zbog sveopće ekonomske krize, ali ne otklanja mogućnost da se to ostvari u bližoj ili daljoj budućnosti. Jer redovito kad je teško ekonomsko stanje, posljedice neminovno snosi i kultura. Spominje da je orgulje svirao po crkvama u Hercegovini i u Zagrebu, ali se najugodnije osjeća svirajući duvanjske orgulje. Jer redovitim se sviranjem orgulje i njihov pedal najbolje upoznaju, a niti registri ne zvuče isto kod svih orgulja budući da svake imaju svoju čar.

Uz to što je duvanjski zbor do sada redovito nastupao na susretima zborova u „Mostarsko-duvanjskoj biskupiji“, božićnim, uskrsnim i za sv. Nikolu Tavelića koncertima, pjevali su s drugim zborovima kod pohoda pape Ivana Pavla II. u Banja Luci 2003. godine, a u zagrebačkoj katedrali s pjevačem bas-baritonom Matijom Mejićem 2012. godine.

S ansamblom „Lux pacis“ imali su adventski nastup u Beču posredstvom Tvrtka Markovića podrijetlom iz Šuice, dok se trenutno spremaju na hodočašće u austrijsko marijansko svetište Maria Celli. U ansamblu djeluju mladi pjevači izvodeći skladbe „a capella“ i uz instrumentalnu pratnju s repertoarom u rasponu od gregorijanskog korala, Palestrine, pa sve do Anđelka Igreca. U zadnje ga vrijeme na osobit način privlači rana crkvena glazba gregorijanskog korala na čemu bi više volio raditi. Iako je to jednoglasno crkveno pjevanje, izvrsno zvuči ako se na pravi način izvodi.

 

„Pjevanje u zboru i druženje najbolje iskorišteno vrijeme“

Ivan priznaje da je u današnje vrijeme mlade teško dobiti za pjevače, dok u znatnoj mjeri probleme stvara i produženo radno vrijeme što je smetnja dolascima na redovite probe jer neki rade i do 20 sati navečer. Mladim ljudima kao zborovođa poručuje da je pjevanje u zboru i popratno druženje, daleko najbolje iskorišteno vrijeme. Usklađivanjem različitih glasova da budu kao jedan, mladi se čovjek na određeni način uči potrebnoj samokontroli. Ističe kako ovo nije pjevanje duhovnih šansona, gdje se glas može pustiti do mile volje. U zboru se uči lijepom pjevanju, slušanju glasa drugih pjevača, a u isto vrijeme samodisciplini i samokontroli vlastitoga glasa.

Drži da se većina današnjih mladih ljudi boji kad je u pitanju crkvena glazba, nisu sigurni u svoje snage i sposobnosti, jer im nedostaje samopouzdanja što predstavlja velik problem. Uzrok takvom stanju je što u životu imaju ne ideale nego idole kojima se klanjaju i dive, dovodeći se u situaciju da imitacijom žive njihove živote a ne da razvijaju svoje vlastite snage i time stječu samopouzdanje i sigurnost.

 

Potreba vjeronaučnog odgoja

Iznosi da mu je bilo zanimljivo iskustvo studija na teologiji, a osobito mu je ostalo lijepo sjećanje na profesore Adalberta Rebića, Nikolu Hohnjeca i Tončija Matulića. Posebno mu se sviđala egzegeza Staroga Zavjeta, bioetika, crkveni socijalni nauk, dogmatika. Priznaje da nije bio sklon religioznoj pedagogiji i katehetici, jer se nikad nije zamišljao u radu u školi ali se na koncu upravo time bavi. Budući da je u današnjem vremenu poteško pronaći posao, Ivan u šali reče da baš i ne preporučuje napose katoličkim laicima studiranje teologije. U prvom redu bi se biskupije i teološke škole trebale dogovoriti o broju studenata teologije da ne bude višak osposobljenog kadra. On ipak ne žali što je završio teologiju jer u teološkom polju ima daleko veću širinu, negoli možda katehetičari koji su s druge strane u velikoj prednosti što se tiče nastavne metodologije.

Teologiju se danas sve više istiskuje iz svijeta, ali je s druge strane povećana interes i potreba za vjerskim odgojem. Tako je u ovoj godini samo u zagrebačkim srednjim školama znatno povećan broj polaznika vjeronauka, što je pokazatelj ne povećane potrebe za tim kadrom koliko za vjeronaukom i onim što sa sobom nosi. Koliko god živjeli u svijetu u kojem postoji otpor prema teološkoj misli i promišljanjima osobito kad se radi o dominantnoj diktaturi liberalizma osobito u zapadnom svijetu, pokazuje se da mladi žele nešto sasvim drugo nego što im suvremeni svijet nudi.

 

Iskustvo rada u školi

Ivan nakon dvogodišnjega studija kao apsolvent radi u zagrebačkoj OŠ Markuševec i svira u Dubravi kod hercegovačkih franjevaca. Iskustvo rada u Zagrebu prema Ivanovim riječima ne razlikuje se bitno od rada u Tomislavgradu i to je manje-više posvuda slično. Već desetu godinu radi kao vjeroučitelj u Tomislavgradu, a uglavnom je predavao učenicima od 5.-8. razreda te jedno vrijeme kao vanjski suradnik u gimnaziji i strukovnoj školi.

Nemoguće je napraviti prema Ivanovim riječima usporedbu rada u školi u današnjem vremenu sa školom iz njegova đačkog doba. I to iz logičkog razloga jer je tada promatrao sa stajališta učenika i posao prosvjetnog djelatnika izgledao mu je banalno, dok drugačije sad promatra sa stajališta prosvjetara.

Uspostaviti red, disciplinu i radno ozračje u učionici nije ni malo jednostavno, jer se treba naći način kako motivirati učenike. Potrebno je biti im zanimljiv, znati što odgovara kojem uzrastu i razredu pa se prije svega mora biti psiholog. Treba znati „pročitati“ već na licima učenika što se može, a što danas s njima ne može odraditi. Jer nekad u nekom razredu možeš sve uraditi, a pokatkad možeš odraditi malo ili gotovo ništa. Sve ovisi o određenom danu, raspoloženju učenika, kako je raspoložen vjeroučitelj i koliko ćeš uspjeti motivirati učenike.

Tvrdi da je sasvim moguće realizirati predviđeni vjeronaučni plan s realnim mogućnostima s tim da je u srednjoj školi problem što su program i udžbenici predviđeni za dva sata a realizira se jedan sat tjedno. Zato se mora prilagoditi okolnostima s tim da se nešto izbaci ili ubaci. Prema vlastitom iskustvu što bi nekome moglo biti čudno, ali puno teže je raditi u osnovnoj školi. Uspoređujući prosvjetnu djelatnost, zborovođu i inženjera radiologije daleko je danas najteže obavljanje posla prosvjetnog djelatnika. Na prvi se pogled čini možda tek četiri sata, ali se za ta četiri sata prije mora aktivno pripremiti a uz to cijelo vrijeme biti usredotočen. Niti jedne minute u razredu ne smije se dopustiti da nam padne koncentracija, jer ako se to dogodi učenicima istodobno pada pozornost i motivacija pa postaju dekoncentrirani i međusobno razgovaraju. Cijelo vrijeme neizbježno je da se mora biti jako napet, dok je sam prosvjetni posao poprilično iscrpljujući i stresan.

 

Rad kao služenje drugima

I kod stažiranja kolegicama govori kako se posao inženjera radiologije, a i bilo koji drugi u zdravstvu ne može usporediti s poslom prosvjetnog djelatnika. Jedno vrijeme Ivan je bio i vršitelj dužnosti ravnatelja u OŠ „Ivana Mažuranića“ u Tomislavgradu. Uspoređujući rad s đacima i odnos s radnim kolegama za vrijeme ravnateljstva, ističe da u svemu što obavlja ponajprije treba biti čovjek i sve što radi treba shvatiti kroz služenje drugima.

Nismo tu da bi nosili neke titule nego prvenstveno da bi drugima pružili i pomagali u čemu vidi životnu smisao. Jer sa sobom nakon ovoga života nećemo ponijeti diplomu, niti naslov zborovođe duvanjske spomen-bazilike, niti bilo što zemaljskoga nego samo sebe. Bit života osobito danas je ne uznositi se, dok su nam talenti i sposobnosti koje imamo da s tim raspolažemo i upravljamo što ne dugujemo sebi nego nekom drugom. Ističe da mu uredski posao nije mjesto gdje se osobno prepoznaje jer nije dinamičan, monoton je s dosta papirologije, dok on više voli konkretni rad s ljudima.

 

Stažiranje i iskustvo rada s pacijentima

S mišlju i željom da može raditi i u radiologiji, čekao je pogodan trenutak za stažiranje. Obzirom na vrijeme, rad i energiju uloženu i u taj studij, ima osjećaj da mu nešto nedostaje dok ništa ne voli ostavljati nedorečeno nego privesti svome kraju. Ove mu se školske godine ostvarilo da radi samo poslijepodne pa ima mogućnost i devetomjesečnog stažiranja, što osjeća kao dug prema samom sebi.

Zanimljivo mu je i dinamično a nije preteško, jer se odrađuje pojedinačno sa svakim pacijentom. Puno je jednostavnije i nije previše stresno, osim što se ne smije zaboraviti da se radi u sferi ionizirajućeg zračenja koje može imati određene posljedice. Toga ga nije strah dok je statistička činjenica i realnost da su osobe koje rade u tome, puno više izložene pojavi malignih oboljenja od drugih koji s tim ne dolaze u doticaj. Radi se na liječničke uputnice što koji liječnik kod pretraga traži za slikanje s tim da se kod ljudi može osjetiti i vidjeti određeni strah, osobito kad žene dolaze na mamografiju.

 

Potreba redovite mamografije

Napose kod žena je nakon određene dobi mamografija potrebna za prevenciju karcinoma dojki, jer je ta vrsta karcinoma od svih drugih najučestalija koje pogađaju žensku populaciju. Mogućnost preživljavanja žene iznimno je velika, ukoliko se ova vrsta karcinoma otkrije na vrijeme i do određenog stadija bolesti. Zato nije mala stvar da jedno manje mjesto poput Tomislavgrada ima mamograf (aparat za rengensko snimanje dojki) pa bi šteta bilo tu mogućnost ne iskoristiti. Organizirano dolaze žene iz Kupresa i Drvara, te je vrlo važno da se u tu svrhu na ovakav način može započeti s određenom prevencijom. Može se reći da žene redovito dolaze na mamografiju, te iako je osviještenost velika na tome je stalno potrebno raditi.

Najčešće dolaze žene u životnoj dobi nakon trideset pete godine života, dok ginekolozi i radiolozi preporučuju da bi žene od 35.-40. godine trebale uraditi prvu mamografiju a dalje ako se nešto primijeti prema potrebi. Preporučljivo bi to bilo obaviti svake godine ili svake druge.

 

Smiješne i tužne zgode daju „začin i okus“ poslu

Poveznice rada na svim ovim područjima Ivan vidi prvenstveno u tome, što se bavimo stvarima, koje se ne vide tjelesnim očima a vjerujemo da postoje. Na sva tri područja rad je s ljudima. U školi se odgaja djecu u vjerskom odgoju i na neki način pokušava biti nadogradnja kućnom odgoju i obrazovanju s kršćanskim vrjednotama. Na zboru imamo ljude koji su se došli opustiti pa nije toliko napeto i stresno, dok pjevanje pozitivno djeluje i na čovjekovu psihu. I na području radiologije radi se s ljudima kroz pomaganje.

Iz doživljenog iznosi zanimljivu anegdotu da mu je zbog kraćih nogu, pokatkad vrlo nezgodno svirati krajnje tonove pedala na orguljama. Znalo mu se par puta dogoditi da su mu zbog naglog brzog pokreta pukle hlače na crkvenom koru pa je cijelu Misu proveo sjedeći i čekajući da svi prije odu kako bi posljednji izišao s torbicom kao zaštitom. S pjevačima se znalo dogoditi da ne pogledaju na njegov jasan znak pa počnu sami pjevati solo i ušute, ali na probama zna biti šaljivih situacija koje sve nasmiju.

Iznosi drugu zanimljivu zgodu kada je neki otac doveo sina kojemu Ivan predaje vjeronauk na radiološko snimanje, pri čemu ga je učenik zbunjeno gledao. Ivan pri tome ništa nije govorio, dok je učenik rekao ocu da je ovaj isti njegov nastavnik Sušilović. Ivan mu reče da je to ustvari on s objašnjenjem o čemu se radi, a uza sve je i razredni starješina te izvodi generacije učenika od 5. do 8. razreda. Bude kao i u svakom poslu tužnih, ali i smiješnih zgoda i situacija. Iako oni ne očitavaju nalaze niti priopćuju dijagnozu, ali se kod tehničkog izvođenja snimanja može vidjeti stvarno stanje ili možebitne metastaze uznapredovane bolesti što ih se zna osobno dojmiti i potresti.

 

Otkriti vlastite talente i ustrajno raditi

Na koncu Ivan daje zaokruženu poruku da ako nešto volimo i želimo raditi, da će se prije ili poslije pružiti i mogućnost da ostvarimo svoje želje. Nije uputno za nečim grčevito i pod svaku cijenu trčati, nego prihvatiti trenutni izazov. Volio bi da dan duže traje kako bi se mogao posvetiti nekim svojim hobijima poput učenja njemačkog jezika, šetnje u prirodi, dužega odmora, dok napose voli putovanja. Mladima koji završe srednju školu ili fakultet pa drže da su time pokupili svu pamet svijeta poručuje, kako je mladom čovjeku u prirodi da se voli uznositi ali prije ili kasnije život svima potkrati krila.

U današnjem vremenu znanje je toliko preširoko pa što više starimo sebi sve više priznajemo da mnogo toga ne znamo i da je krhko naše stvarno znanje. Postajemo svjesni svoje malenosti, a dokle god učimo dotle smo i mladi. Uza sve ne može zamisliti dan da nešto novo nije naučio, pročitao ili se u nečemu informirao. Ne zna točno kamo će ga odvesti niti učenje njemačkoga jezika, kao što nije znao kad je učio pjevati i svirati niti je razmišljao da će mu to jednoga dana trebati.

Drži da talente i ono za što se ima sklonost i volja treba razvijati neovisno o tome hoćemo li u tome raditi, jer prije ili kasnije pružit će se prilika da u tome radimo i ostvarimo. Svoje vlastite talente potrebno je prema Ivanovim riječima uskladiti sa željom što bi radili, pa ga čudi besciljnost današnjih mladih ljudi što je ustvari pokazatelj nesigurnosti.

{gallery}ivan{/gallery}

Fotografije:

1 i 2 – Ivan s kolegicama Andrijanom Stanislavom i Marijom na radiologiji u Tomislavgradu.

3 – Ivan za orguljama u spomen-bazilici „Sv. Mihovila Arkanđela“ u Tomislavgradu.

4 – Ivan s roditeljima Jakom Sušilović i Nadom rođ. Kolak u Tomislavgradu. Na zidu je slika rano preminulog brata Mate, apsolventa Instituta crkvene glazbe „Albea Vidakovića“ u Zagrebu.

5 – Četveroglasni župni zbor „Sv. Nikole Tavelića“ u istoimenoj spomen-bazilici u Tomislavgradu.

6 – Zbor „Sv. Nikole Tavelića“ u pohodu i gostovanju u zagrebačkoj katedrali.

7 – Zbor „Sv. Nikole Tavelića“ u ulici Griffen na putu do katedrale prema palači u Beču.

8 – Zbor „Sv. Nikole Tavelića“ ispred crkve sv. Andrije I HKM u Salzburgu.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI