Evo dolazi čas … kad ćete se raspršiti … (Ivan 16:32)
Isus nije ukorio učenike u ovom odlomku. Njihova je vjera bila stvarna, no bila je poremećena i pogrešno usredotočena, te nije bila djelotvorna u značajnim životnim stvarnostima. Učenici su bili raštrkani prema vlastitim brigama i imali su interese mimo Isusa Krista. Nakon što kroz posvećujuće djelo Duha Svetoga, imamo savršen odnos s Bogom, naša se vjera mora očitovati u stvarnostima životne svakodnevice. Bit ćemo raštrkani, no ne u službu, već u pustoš vlastitog života gdje ćemo vidjeti propast i neplodnost, kako bismo spoznali što znači nutarnje mrtvilo za Božje blagoslove. Jesmo li spremni na to? To zasigurno nije naš vlastiti izbor, već to Bog osmišljava naše okolnosti kako bi nas doveo do toga. Dok nismo prošli to iskustvo, našu vjeru održavaju samo osjećaji i blagoslovi. No kad jednom dostignemo to, bez obzira gdje nas Bog smjestio ili kakvu nutarnju prazninu doživljavamo, možemo hvaliti Boga da je sve u redu. To je ono na što se misli pod vjerom koja se očituje u stvarnosti života.
„ … mene ćete ostaviti samoga.” Jesmo li se raspršili i ostavili Isusa samog ne sagledavši brigu Njegove providnosti za nas? Ne vidimo li Boga na djelu u našim okolnostima? Mračna vremena su dopuštena i dolaze nam kroz Božju suverenost. Jesmo li spremni dopustiti Bogu učiniti s nama što želi? Jesmo li se spremni odvojiti od vanjskih, očiglednih Božjih blagoslova? Sve dok Isus Krist uistinu nije naš Gospodar, svaki od nas ima svoje ciljeve kojima služimo. Naša je vjera stvarna, no još nije trajna. A Bogu se nikad ne žuri. Ako smo voljni pričekati, vidjet ćemo kako nam Bog ukazuje kako su nas umjesto samoga Boga, zapravo zanimali samo Njegovi blagoslovi. Osjećaj Božjih blagoslova je [bio] presudan.
“… ali ohrabrite se – ja sam pobijedio svijet” (Ivan 16:33). Ono što nam treba je nepopustljiva duhovna snaga je.
– Oswald Chambers – kapelan britanske vojske
