POTRESNA ISPOVIJEST HRVATSKOG BRANITELJA: Branio sam Hrvatsku, a sad živim sa štakorima u šupi od četiri kvadrata

1194
Zlatko Potočnjak živi bez igdje ikoga i ičega, nakon što mu je ukinuta opskrbnina

Kao da unutra skriva najveće blago, 60-godišnji hrvatski branitelj Zlatko Potočnjak lokotom je zaključao šupu od oko četiri četvorna metra u kojoj živi protekle dvije godine. Kaže kako to radi iz čiste navike jer u samo četiri kvadrata u kojima živi doslovce sa štakorima, bez struje, vode i ostalih uvjeta dostojnih čovjeka, nitko se neće ni osvrnuti.

– Živio sam u Kozarčevoj 6 u Višnjevcu, ali gazdarica je onda prodala kuću pa sam ostao na ulici. Upoznao sam Roma koji je sad moj susjed i koji mi je rekao da neki Goran iz Tvrđe prodaje šupu. Kupio sam je za 100 kuna, lokot sam platio još 20 i sretan sam jer mi bar kiša ne pada na glavu. Još samo da me ne jedu štakori, da mi ne grizu to malo sirotinjske odjeće koju imam i hranu koju nekad prikupim, bilo bi bolje – sa suzama u očima priča nam čovjek koji je prije 20 godina branio državu. Istu onu koja mu je prošle godine ukinula opskrbninu u iznosu od 1.100 kuna i, prema njegovim riječima, bacila ga na skrb. Dok traje upravni postupak, Potočnjak nema od čega živjeti, a u Uredu državne uprave, Odjelu za skrb o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji nalazi se u najugroženijoj skupini.

– Očekujem jednokratnu novčanu pomoć, i to je sve što ću dobiti nakon ukinute opskrbnine. Očekujem 998 kuna, a Grad mi godišnje da 350 kuna, i to je sve od čega živim. Kad dobijem tu jednokratnu pomoć, kupit ću si hranu, ali pomalo, jer nemam je gdje držati. Sve štakori pojedu – ispričao nam je Potočnjak, koji tek zahvaljujući milosrđu Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije ima pravo na Pučku kuhinju, i to još samo mjesec dana. Život bez vode za koju se snalazi svuda kako bi oprao pet-šest komada posuđa koje ima, ali i bez struje doveo ga je, nerado priznaje, do toga da se nije pošteno okupao godinu dana. Nuždu obavlja izvan svog doma.

– Ovdje je sve puno smeća – madraca, boca, kanistara, žica, papira, plastike, guma i raznog drugog otpada. Nema mi druge nego tamo ići na toalet jer nemam gdje. Nažalost, ja sam samo jedan od branitelja koji je ukidanjem opskrbnine ostao bez ičega. Dokle ću tako moći živjeti, ne znam – upozorava Potočnjak, otresajući s deke kojom se pokriva još jednog glodavca koji mu je, ironično kaže, u jednu ruku i prijatelj. “Jedino na njega mogu računati…”

Marija MIHELIĆ
Preuzeto: www.glas-slavonije.hr
PODIJELI