Folklorna glazba izvorni je oblik izražavanja hrvatskoga naroda, usklađena s njegovim mentalitetom i stilom života, koji ju je kroz povijest stvarao, izvodio i predajom prenosio. Takav oblik glazbenoga izražavanja prati radnu svakodnevnicu i sastavni je dio narodnih običaja. Najvažniji životni događaji rođenja, djetinjstva, doba djevojaštva i momaštva, zarukâ, stupanja u brak, berbe, žetve, lova, prela, pa i sâme smrti doživljavani su kroz pjesmu. Sve što se radilo u kući, na polju, u šumi ili vinogradu rado se obavljalo uz pjevanje. Područja Hercegovine, Dalmacije, Like i Korduna imaju tradiciju obilježenu tzv. kromatskim napjevima za razliku od dijatonskih i u njima prevladavaju polustupnjevi i polutonovi, koji odstupaju od uobičajenih sređenih odnosa među tonovima. Uglavnom prevladavaju kratke pjesme deseteračkoga dvostiha i osebujnoga stila izvođenja.
PUČKE PJESME I PLESOVI
Jedan od najpoznatijih oblika stare narodne pjesme na području Zapadne i Istočne Hercegovine i Dalmacije je ganga. Pojavila se početkom 20. stoljeća. Drži se da je u Hercegovinu došla iz Imotske krajine, preko Posušja i Bekije. Ganga je pučka dvoglasna popijevka koju pjevaju najmanje dva, tri ili cijela skupina pjevača. Otpočinje je glavni pjevač, a svi nastavljaju i završavaju. U njoj se opjevava dnevni život sela, a redovito se pjevala prilikom svečanosti, sijela, poljskih radova, pri zajedničkom putovanju ili kod stada. Dok glavni pjevač pjeva tekst u cijelosti, dotle drugi pjevači pjevaju napjev na slogove (gan…, gin…, gon… ili gun…).
Rera je tradicionalni glazbeni oblik kojega izvode tri pjevača, od kojih jedan vodi, «konta» pjesmu izvodeći tekst, a dvojica ga prate odnosno reraju. U staru pučku popijevku isto tako ubraja se brojalica, brojkavica ili broja. Po svojoj strukturi ona je prijelaz između pučkoga pjevanja i prave gange. Ovaj način pjevanja mogli bismo nazvati oglazbljeno pripovijedanje, jer je melodijski raspon glasa vrlo malen. Pjeva je više pjevača i svi izgovaraju cijeli tekst. U veseli narodni napjev u kojem se izmjenjuju i nadomeću vodeći pjevači praćeni skupinom pjevača i narodnih glazbala ubraja se bećarac. Tekst bećarca čine rimovani deseterački dvostihovi.
Stari oblik zajedničkoga narodnoga plesa je kolo. Izvode ga muški i ženski plesači u tradicionalnim narodnim nošnjama uz pjevanje ili sviranje gusalâ, dipalâ, tamburicâ i drugih instrumenata. Način izvođenja, sastav instrumentalne pratnje ili nijema kola ovise o vremenu i prilikama izvođenja: proljetno, svatovsko, mrtvačko vrijeme i prema mjestu nastanka. Trusa se pleše u kolu s tri koraka u jednu stranu, a četvrti u suprotnu stranu. Izvode se kao trčeći koraci s poskocima i zamahom slobodne noge u zrak. To je igra bez ikakve glazbene pratnje, pa se još naziva gluvo, nasuvo, bez išta. U staro vrijeme dok se nosio nakit pri igranju je zveckao u ritmu korakâ, koji su se čuli. Još neki poznati oblici kola su taraban, trojanac, sitan-tanac, proskaka, zavrzlama itd.
STARA NARODNA GLAZBALA
Tradicionalni plesovi redovito su praćeni starim pučkim glazbalima. Jedno takovo glazbalo su gusle. Oblikom i načinom dobivanja tona, gusle su pralik svim gudačkim glazbalima. Izrađuju se od javorova drveta, a sastoje se od glave, drške i korita. Glava je obično urešena likom kakva hajduka ili neke životinje. Struna je od konjskoga repa, a gudalo je u polukrugu savijeni štapić s kratkom drškom. Dvocjevo glazbalo s mijehom čine diple. Zvuk im je u neprekinutom nizu jer imaju svoj mijeh koji služi kao zračno spremište koje svirač s vremena na vrijeme napuše. Iz mijeha diplar laktom potiskuje zrak u svirale. Diple su opremljene jezičnim piskom, a svirala se tijekom sviranja zatvaraju i otvaraju s tri prsta ruke.
Dvojnice su dvocjevo glazbalo izrađeno iz jednoga drvenoga komada u kojemu su izdubljene dvije paralelne cijevi. Svirka na dvojnicama je dvoglasna. Piskovi se izrađuju od jasenova drveta, a dio koji se prislanja ustima je dušica. To je pastirsko glazbalo kojim se katkada prate plesovi kola. Drevni pučki instrument s jednom cijevi je i ćurlik. Karakterističnoga je oblika s plosnatom glavom i zadebljanom sredinom, a često se ukrašava rezbarenjem.
Jedan od oblika žičanoga glazbala, kojim se prate pjesme ili ples kola je tamburica. Njeni dijelovi su trup, vrat, glava, trzalica, a najčešće broji dvije, četiri, pet ili šest žica. Često se tamburaškim sastavima pridodaju pratnje violine, harmonike ili gitare.
NARODNA NOŠNJA I NAKIT
Tradicionalni način odijevanja po selima, sastojao se od muških i ženskih svakodnevnih i prigodno-svečanih nošnji. Muška nošnja sastojala se od košulje, gaća i prsluka (lajbek, krožet, ječerma). Žene su nosile košulju (rubaču), suknju (kiklje, skuta), oplećak, prsluk i pregače. Važnu ulogu imali su rubac koji se ogrtao oko ramenâ i različite vrste oglavlja, kao oznake društvenoga statusa žene. Na noge su se obuvale čarape, vuneni nazuvci, i opanci, a u nekim krajevima i čizme. Pojedini dijelovi nošnje ukrašeni su višebojnim vēzom sa simboličnim motivima. Svaka pojedina nošnja simbolizirala je pojedino selo ili krâj. Cjelokupna odjeća i obuća izrađivana je ručnim tkanjem i vezenjem. Ovisno o uporabi imamo radnu i blagdansku nošnju, a prema položaju nošnju za mlađe, starije, oženjene (udane) i neoženjene (neudane). Bogatiji pojedinci imali su više nakita i odjeće od finijega materijala. U Hercegovini, Bosni i Dalmaciji ženske košulje su jednodijelne (podskutane), čiji su vidljivi dijelovi ukrašeni vezom, vunena pregača, sukneni haljeci, metalni nakit, opanci s prepletom od opute iznad stopala (prepletaši, oputaši). Muškarci, uz košulju, u tri sloja nose haljetke s rukavima ili bez njih, hlače (benevreke), široki sukneni ili kožni pojas u koji se stavljala kubura, nakit od kovine i kapu.
Nakit je, kao i u našemu vremenu, bio namijenjen kićenju i uljepšavanju izrađen od plemenitih kovinâ zlata ili srebra. Izrađivani su zlatnici i srebrenici koji su povezivani u ogrlice, kao i narukvice, prstenje i naušnice. Pučki nakit često puta imitacija je skupocjenoga nakita vladajućih i imućnih ljűdi u jeftinijim i jednostavnijim materijalima. Nakit kod našega naroda u južnim krajevima je lijevani i kovani, ukrašen polu-dragim kamenjem i staklom, a vrlo često se za izradu upotrebljava i mjedena slitina. Isto tako u zanatskim radionicama ručno su izrađivane ogrlice od srebrenoga i zlatnoga novca, kojim su ukrašavane žene i djevojke.
Kulturno umjetnička društva – ČUVARI NARODNE BAŠTINE
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, novim modernim načinom odijevanja, velik dio blaga narodnih nošnji je propao, zaboravljen ili bačen. Sličnu sudbinu doživjeli su stari narodni instrumenti, pjesme i plesovi. Moderan način života zasjenio je staro narodno blago. Ipak, zahvaljujući požrtvovnim pojedincima i savjesnim skupinama te sve većem broju Hrvatsko KUD-a, ova naša vrijedna baština ponovno je otkrivena. U prikupljanju i čuvanju narodnoga kulturnoga blaga od zaborava i propadanja na području Tomislavgrada, posebno se istakao fra Jozo Križić. Dugi niz godina neumorno je radio na osnivanju Muzeja franjevačkoga samostana. Otvaranjem novoga dijela samostana, zbirka je dobila potrebni izložbeni prostor čime će biti dostupna očima šire javnosti.
U Duvanjskom kraju djeluju HKUD-a u Tomislavgradu, Šujici i Bukovici čiju je važnost i doprinos prepoznala i Duvanjska općina izdvojivši sredstva iz općinskoga proračuna za 2006. godinu u poticaju i potpori za njihovo djelovanje. U Tomislavgradu djeluje HKUD «Kralja Tomislava» sa 120 članova, koje je obnovljeno 1999.godine. Početci mu sežu još od 1917. godine, dok mu je rad zabranjen nakon Drugoga svjetskoga rata dolaskom komunističke vlasti. Članovi folklorne sekcije, izvode mušku i žensku gangu, bećarac, izvorna narodna kola trusu, taraban, trojanac, sitan-tanac, proskaku, zavrzlamu. Društvo na poseban način njeguje i izvodi izvorne napjeve i plesove duvanjskoga kraja. Članovi društva čuvaju i izvode stari običaj u duvanjskome kraju koji se sastoji u okretanju plitice (tepsije), uz pjevanje starih narodnih napjeva. Dio duvanjske narodne nošnje u kojoj nastupaju na sijelima po Domovini i inozemstvu iz zbirke je Franjevačkoga samostana, a nešto je od članova društva. Narodnu nošnju duvanjskoga kraja sačinjava i stari nakit, veći dio u vlasništvu Franjevačkoga samostana, a manji dio koji se sačuvao kod članova. Isto tako društvo ima svoje guslare, diplare, dvojničare i usne harmonikaše. Mladi i stariji članovi društva redovito se sastaju na tjednim probama u prostorijama Kulturno informativnoga centra u središtu grada. Neke od djelatnosti Hrvatskoga folklornoga društva koje su određene Statutom su promicanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta hrvatskoga naroda, proučavanje i zaštita hrvatske kulturne baštine, čuvanje izvornosti hrvatskoga jezika, knjižničko-čitalačka i informacijska djelatnost, zaštita spomenikâ kulture.
U Šujici od 1925. godine djeluje s povremenim prekidima HKUD «Sitan Tanac» u cilju očuvanja i promicanja kulturnoga blaga i tradicije Šujičkoga kraja s oko 50 aktivnih članova. Društvo je u početku djelovalo kroz «Hrvatsku čitaonicu» do 1949. kada je od tadašnjih vlasti proglašeno Kulturno prosvjetno društvo «Bor». Pod tim imenom djeluje uz izvjesne stanke u aktivnostima do 1975. kada je izraz «Prosvjetno» u nazivu društva zamijenjen izrazom «Umjetničko» i kao takovo djelovalo do početka Domovinskoga rata. Članovi inicijativnoga odbora 2005. utemeljili ponovni rad Društva pod nazivom «Sitan tanac», novousvojenim Statutom društva. Povodom osamdesete godišnjice proslave postojanja i rada HKUD-a, predstavljen je i nosač zvuka izvornoga folklora i narodnih pjesama Šujičkoga kraja. Redovite se tjedne probe održavaju u Domu kulture «Stjepana Radića» i u crkvenim prostorijama župnoga ureda. Članovi folklorne i pjevačke sekcije izvode izvorno Šujičko kolo «sitan tanac» (mučna igra), mušku i žensku gangu izvornih Šujičkih napjeva, ženske brojalice, gusle. Imaju svirače tradicionalnih narodnih instrumenata poput gusala, dipala, tamburice, bisernice, mandoline, usne harmonike. Članovi Društva nastupaju u Domovini i inozemstvu s izvornim Šujičkim narodnim nošnjama, koje su u vlasništvu Društva, a u planu imaju osnivanje tamburaškoga orkestra i oživljavanje Šujičkoga muzeja. Glavni ciljevi Društva prema Statutu su: očuvanje tradicionalne narodne baštine i kulturnih spomenika u očuvanju identiteta hrvatskoga življa na ovim prostorima i prenošenje na nove naraštaje što se ostvaruje preko 26 mladih pripravnika Društva.
U Bukovici je 2000. osnovano HKUD «fra Mije Čuića» koje trenutno broji 60 aktivnih članova. Sastavljeno je od djece i mladih osnovne i srednje škole iz susjednih mjesta u cilju promicanja tradicije, običaja i kulture Hrvatâ s ovih prostora. Tjedno se sastaju na zajedničke probe i druženja u prostorijama istoimene područne Osnovne škole. Pri ovom društvu djeluju sekcije: folklorna, gangaška, dramska, plesna s društvenim i latino plesovima, tamburaška i glazbena skupina sviračâ gusala, dipala, dvojnicâ i usne harmonike. Članovi folklorne sekcije izvode mušku i žensku gangu, bećarac, izvorna narodna kola trusu, taraban, trojanac, sitan-tanac, proskaku, zavrzlamu. Društvo ima svoje guslare, diplare, dvojničare i usne harmonikaše, a redovito nastupaju na proslavama i smotrama folklora u Domovini i inozemstvu. Mladi su zainteresirani za sve vrste plesova i brzo uče. Sviraju različite instrumente, ali ne samo novije, nego i stare tradicionalne. Članovi gangaške skupine izvode izvornu mušku i žensku gangu, bećarac i druge vrste narodnih pjesama. Narodna nošnja je duvanjskoga kraja, uglavnom prikupljena iz domaćih obitelji, a neki je sâmi tkaju i izrađuju. Društvo je nastupalo na sijelima, večerima folklora i različitim prigodnim proslavama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i inozemstvu.
Spomenuta kao i ostala HKUD-a u Domovini i inozemstvu trajni su čuvari i promotori bogate hrvatske kulturne baštine. Kulturna društva su tako postala prepoznatljiva u okupljanju starijih i mladih članova, čime su zagarantirani budućnost i opstanak hrvatskoga naroda.
Mate Tadić, Tomislavgrad
