Kad smo ono govorili pred Bogom svoje zavjete, u sakramentu ženidbe gdje su kumovi zapravo samo svjedoci, a svećenik samo djelitelj sakramenta, što smo mislili? Koliko smo ozbiljno shvaćali ono; – U dobru i u zlu? Glavni u ovom činu nisu ni svećenik ni kumovi, rodbina ni prijatelji, nego troje: – Bog i zaručnici.
Jesmo li mislili da nikad neće doći ono “U zlu “, da ćemo uvijek biti odjeveni u najljepšu odjeću, uvijek će oko nas biti stotine ljudi koji će nas podupirati darovima i pljeskom?
Koliko smo se puta sjetili da smo obećali, i da je bio prisutan Bog pred kojim smo obećali vjernost i poštovanje dok nas smrt ne rastavi?
Zašto, dok su zrakom letjele pepeljare i ružne se riječi poput noževa zabijale u srce supruga/supruge, zašto se nismo sjetili riječi obećanja koje smo svi mi izgovarali s vjerom i u čvrstoći odluke?
Zašto, dok su nam se djeca sklanjala u sobe i tražili utočište u bratu i seki koji prolaze isto, zašto se nismo sjetili njih koji trpe i u koje se zabijaju oštre strelice našeg bijesa, jer oni su tu i ne mogu pobjeći? Zašto smo povjerovali da je sreća negdje drugdje i da čeka baš na nas, s nekim drugim možda, boljim za nas? Zašto nismo mislili o obnovi, o povratku, o oživljenju naših obećanja, zašto smo se dali razdvojiti, raspoloviti poput imovine koju smo stekli?
Zašto nismo potražili Onog koji je čuo naša obećanja i zatražili od Njega da nas iznova blagoslovi? Zašto Ga nismo poveli u svoj dom kad smo savili svoje gnijezdo i stvorili dom?
Nada postoji, povratak je moguć. Postoje svjedoci da je moguć. Nekad ruševine, danas obnovljeni, rastu u ljubavi. I sjećaju se kad se tamni oblaci zaprijete opet, sjećaju se obećanja izrečenih onoga dana kad su pred oltarom stajali a Bog je čuo sve što su izrekli. Bog, koji je s radošću gledao na njih i čekao da Ga puste u svoj dom.
Ako smo zaboravili kako je to izgledalo, evo pročitajmo obrednik i razmišljajmo… o desnoj ruci u desnoj ruci zaručnika, o obećanjima, o ruci položenoj na raspelo, o završetku kad smo rekli: “Tako mi Bog pomogao, blažena Djevica Marija i svi sveci Božji”.
“Mladenci pruže jedno drugomu desnu ruku. Mladenac veli:
Ja, I., uzimam tebe, I., za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.
Mladenka veli:
Ja, I., uzimam tebe, I., za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.
Bilo bi lijepo da mladenci privolu nauče napamet.
Gdje je uobičajeno, može se obaviti prisega. Svećenik uzme raspelo i kaže:
Stavite desnu ruku na raspelo te svoju privolu potvrdite zakletvom.
Mladenac veli:
Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.
Isto ponovi i mladenka”.
Ako smo Boga ostavili s druge strane vrata, otvorimo brzo, On je još tu!
Vesela Dujmić
