I ZA OVCE I ZA LJUDE Hrvatski ovčari laju čak i u Japanu!

416
U HRVATSKOJ OD STOLJEĆA SEDMOG, DOŠAO U PRATNJI SVOGA NARODA, U ĐAKOVU MU DALI IME…

Psi vole svoje prijatelje, a grizu neprijatelje. Za razliku od njih, ljudi su nesposobni za istinsku ljubav i uvijek miješaju ljubav i mržnju – rekao je jednom prigodom slavni Sigmund Freud.

Psi nam nisu sve u životu, ali nam čine život ispunjenim, riječi su Rogera A. Carasa, slavnog fotografa. Pas voli kost – to su izmislili ljudi koji radije sami pojedu meso, Marian Eile, poznatiji kao Bracia Rojek, poljski književnik i novinar, za pse je rekao ovo: Kupi psa, jer je to jedini način da za novac dobiješ ljubav.

Mogli bismo nabrajati još na stotine izreka vezanih uz pse i čovjeka, no nekoliko netom spomenutih sasvim je dovoljno za uvod u priču o psima ovčarima iz Đakova.

OD 1374. GODINE

Djed je imao crnog hrvatskog ovčara. Danas već dalekih kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u selima na istoku Đakovštine čordaš je kupio stoku po selu, a iz dvorišta kroz otvorene kapije izlazila je marva. Na ispašu. Gotovo iz svakog dvorišta ‘tjerajući u red’ tvrdoglave krave, pokazujući im svojim lavežom kamo trebaju krenuti, izlazili bi i pitomi, kudravi, crni psi, hrvatski ovčari…

Najpoznatija je to pasmina ovih krajeva po kojoj je osobito poznato srce Slavonije – Đakovo. Djedovog psa autorica ovih redaka sjeća se i danas. Kada bi djed izišao na Koritnjak, mjesto za ispašu na kraju sela, uz đeram i rub šume, uz njegov štap i noge odmarao bi se i vjerni crni ovčar.

U prošlosti hrvatski ovčari često su bili korišteni i za tjeranje krda svinja u jesen na žirovanje u šume. U nekim spisima piše da je ova svestrana pasmina bila korištena prilikom rada s konjima iz đakovačkih štala. Vjeran i odan, hrvatski ovčar pronašao je mjesto u pitomom slavonskom kraju, ali i srcima njegovih ljudi pa se uzgoj ove pasmine kroz stoljeća održao sve do danas. Tako ovih dana 25. obljetnicu svoga djelovanja obilježava i Matični kub “Hrvatski ovčar” Đakovo, s čijim smo članovima u povodu toga i razgovarali.

Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru – “Canis pastoralis croaticus”, iz 1374. godine, pronašao je u arhivama đakovačke biskupije “otac pasmine” veterinar prof. dr. Stjepan Romić. U tom dokumentu đakovački biskup Petar navodi da je pas visok oko tri pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. On također navodi da su ga Hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u ove krajeve iz prvobitne domovine.

Matični klub hrvatskog ovčarskog psa “Hrvatski ovčar” Đakovo, kojeg spomenusmo u uvodu priče, osnovan je 1992. godine na incijativu Kinološkog društva Đakovo i grupe uzgajivača ove pasmine. Sve ove godine klub djeluje neprekidno s ciljem uzgoja, selekcije, promidžbe i očuvanja pasmine hrvatski ovčar na području Osječko-baranjske županije i upisan je u Registar udruga čiji je statut usklađen sa Zakonom o udrugama.

Jadan su od prvih pasminskih klubova u Hrvatskoj, a i članica su HKS-a. Njihovi članovi sa svojim psima neizostavni su sudionici svih kinoloških priredbi u Hrvatskoj, a prema mogućnostima svjetskih i europski priredbi. Kako djeluju u kolijevci hrvatskog ovčara, svake godine održavaju posebnu izložbu posvećenu prof. dr. Stjepanu Romiću.

– Hrvatski ovčar je đakovački pas. Njegova primarna svrha je ta da je on pastirski pas. U zadnje vrijeme sve češće koristi se u raznim sportovima, kao potražni pas i kao univerzalni kućni pas. Naša udruga postoji 25 godina, za to vrijeme othranili smo više od tisuću štenadi i to je naš najveći uspjeh. Za to vrijeme imali smo i deset svjetskih prvaka na izložbama ljepote. Obilazimo cijeli svijet i Europu s našim psima, hrvatskog ovčara susrest ćete čak i u dalekom Japanu – kaže Đakovčanin Ante Žeravica.

UZGOJ IZ LJUBAVI, A NE ZBOG ZARADE

Prof.dr. Stjepan Romić u arhivi Đakovačke biskupije našao je važne dokumente iz 1719., 1737., 1742. i 1752. godine. U svim tim pisanim podacima opis hrvatskog ovčara potpuno odgovara njegovom današnjem izgledu i u svima se naziva Canis pastoralis croaticus, ili hrvatski čobanski pas. Sa sustavnim uzgojnim programom prof. Romić počeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada pasmina je napokon priznata od strane FCI-ja 1969. godine.

U Đakovu danas djeluje šest uzgajivačnica hrvatskog ovčara i nekoliko pojedinaca pa je u Đakovu, kazao nam je Ante Žeravica, oko 70 pasa ove pasmine.

– Njegova cijena nije visoka i taj pas se uzgaja isključivo iz ljubavi prema toj pasmini. Postoji i Zadruga hrvatskog ovčara čije je sjedište u Karlovcu. Trenutačno radimo na projektu DNK analize. Rekao sam ranije kako se spominje da je pas u Đakovu bio već 1300 i neke godine, a ono što je sigurno, to je da je on s Hrvatima na ove prostore došao iz njihove stare domovine – kaže Žeravica.

Dodaje i kako se u čast ‘ocu pasmine’ dr. Stjepanu Romiću već 24 godine održava memorijal, a zanimljivo je i kako je na nazivu pasmine ustrajao upravo dr. Romić.

– Pojedini su ga u bivšoj državi htjeli nazvati ravničarski ovčar, jer se pojavljuje i u Vojvodini – kaže Žeravica. Posebice je atraktivna pojava hrvatskog ovčara u svečanoj povorci Đakovčakih vezova pa ćemo ih tako imati prigodu vidjeti već 9. srpnja u svečanoj povorci 51. manifestacije. Sudjelovat će, kaže Žeravica, i na reviji hrvatskih ovčara u okviru Šokačke alke. “U budućnosti planiramo proširiti se na sportska natjecanja, odnosno na agility, imamo sprave i sve potrebne uvjete, samo trebamo početi”.

Inače, ovaj pas skroman je na hrani, vrlo je prilagodljiv, vjeran i odan vlasniku. Prilagodljiv je pa može živjeti i u stanu i na dvorištu.

Psi su, reći će mnogi koji ih vole, zakon. I najbolji čovjekov prijatelj. Za ostale koji na pse gledaju drukčije, nećemo trošiti riječi, vrijeme i prostor…

Piše: Maja MUŠKIĆ

GOSPODAR I GOSPODIN

Odan vlasniku do samouništenja
“Hrvatski je ovčar okretan, brižan i skroman pastirski pas, do samouništenja odan svom vlasniku, srčan i hrabar te pouzdan. Pravi je gospodar svoga stada, često trči i preko leđa ovaca kako bi što prije došao na mjesto intervencije. Pasmina također posjeduje nasljednu predispoziciju za rad s krupnom stokom. Neustrašiv u svom radu s govedima, hrabro kroti i vraća svako odbjeglo grlo, slušajući svaku zapovijed pastira. Neki stočari tvrde da njihovi psi znaju po imenu i mogu izdvojiti određeno grlo, ako oni samo izuste njeno ime. Kada tjera goveda, ovaj mali pas baca se s velikom hrabrošću i na najopasnijeg bika te ustraje u njegovom kroćenju”, opis je ovog psa u stručnoj literaturi.
Osobito je atraktivna pojava hrvatskog ovčara u svečanoj povorci Đakovčakih vezova pa ćemo ih tako imati prigodu vidjeti već 9. srpnja…
Naša udruga postoji 25 godina, za to vrijeme othranili smo više od tisuću štenadi i to je naš najveći uspjeh…
ANTE ŽERAVICA
Matični klub “Hrvatski ovčar” Đakovo osnovan je 1992. godine na incijativu Kinološkog društva Đakovo i grupe uzgajivača ove pasmine…

Izvor: Glas Slavonije

PODIJELI