O “Reimskom evanđelistaru”, hrvatskoj glagoljskoj knjizi

58

U prethodnom prilogu bijaše riječi o glagoljičnom pismu i obljetnici hrvatskoga glagoljskog prvotiska ″Misal po zakonu rimskoga dvora″ iz 1483. Na kraju je bio spomenut kodeks hrvatskih glagoljaša, znan kao ″Reimski evanđelistar″ ili ″Texte du sacre″, napisan glagoljicom na hrvatskom jeziku. U širim je krugovima gotovo nepoznat podatak da su se prigodom krunidbe zaklinjali na dotičnu knjigu brojni francuski kraljevi. Danas ćemo objasniti kako se hrvatska glagoljska knjiga našla na francuskom dvoru i bila držana iznimno vrijednim izdanjem, dostojnim prisege monarhâ.

Za objasnidbu će nam od velike pomoći biti izvanredna knjiga akademika Viktora Žmegača ″Četiri europska grada: kulturološki obzori″, koja je koncem 2017. objelodanjena u okrilju Matice hrvatske. Gradovi o kojima akademik Žmegač piše jesu Pariz, Beč, Prag i Berlin. Očekivali bismo da nam je, s obzirom na to da govorimo o vezi glagoljske knjige i francuskih kraljeva, važno u ovom kontekstu nešto što u knjizi možemo pročitati o Parizu. Ali ne; čut ćemo fragmente iz dijela knjige koji je posvećen Pragu:

″Sredina četrnaestoga stoljeća duboka je cezura u češkoj povijesti. U toj su zemlji vladali kraljevi iz kuće Luksemburgovaca, no to nije značilo da se prekidala veza s narodnom tradicijom. (To je politički uslijedilo tek 1526. godine, kad su zavladali Habsburgovci.) Naprotiv, najistaknutiji kralj s luksemburškim podrijetlom, Karlo IV., obilježio je za svoje vladavine (1347–1378) takozvano zlatno doba srednjovjekovne češke povijesti. Osobito je metropola doživjela napredak. Rođen u Pragu, kralj se uvijek osjećao kao predstavnik češke nacionalnosti, premda je odgoj stekao na dvoru francuskoga kralja. Vrativši se u rodni grad postao je češki kralj a poslije i rimsko-njemački car. Česi ga do danas slave kao posebnu ličnost u svojoj povijesti – kao vladara koji je težio za tim da češkoj kraljevini osigura unutar Carstva što veću samosvojnost, političku i kulturnu. U njegovo doba Prag se svrstao živošću kulturne i gospodarske djelatnosti među važne gradove kontinenta, a po veličini je bio na četvrtom mjestu. Po prostranstvu bili su veći samo Pariz, Rim i Beč. U toj je epohi Prag privlačio učene osobe iz drugih zemalja, ličnosti među kojima se osobito ističe talijanski pjesnik, erudit i diplomat Francesco Petrarca, koji je na brojnim putovanjima u Europi boravio poslije godine 1353. i u tom gradu, u diplomatskoj misiji i u potrazi za starim rukopisima. / […] / Ponos s kojim se Česi do danas sjećaju svoga ʹvelikoga kraljaʹ može se itekako razumjeti ako imamo na umu sve znanstvene, umjetničke i urbane tekovine koje grad zahvaljuje kraljevim poticajima. Ako se držimo kronologije, ponajprije treba spomenuti godinu koja je promijenila život visokoškolske naobrazbe u srcu Europe. Godine 1348. utemeljio je kralj svojim ediktom prvo sveučilište u srednjem dijelu kontinenta, nazvano Alma mater Carolina. U idućim godinama osnovana su, po uzoru na Prag, prvo poljsko sveučilište (Krakov, 1364), prvo austrijsko (Beč, 1365) i prvo mađarsko (Pečuh, 1367).″

Taj znameniti i zaslužni vladar Karlo IV. Luksemburški – češki kralj i car Svetoga Rimskoga Carstva Njemačkog Naroda, koji je u posve određenom smislu bio vladar tadašnje ujedinjene Europe – zatekao se kao mladić, još kao kraljević, u Senju, gdje je prisustvovao glagoljaškoj misi. To je na nj ostavilo toliki dojam da je sredinom 14. stoljeća pozvao u Prag osamdeset hrvatskih glagoljaša, benediktinaca, najvjerojatnije iz Senja, za koje je 1347. dao u Pragu izgraditi veliki samostan poznat pod imenom ″Emaus″. U skriptoriju toga samostana hrvatski su redovnici, ili možda njihovi češki učenici, godine 1395. izradili evanđelistar iznimne ljepote i vrijednosti, na temelju starijega glagoljskog predloška nastalog po svoj prilici u omišaljskoj opatiji na otoku Krku.

Evanđelistar je poznat pod imenom ″Reimski evanđelistar″, a pouzdani podatci svjedoče da su se francuski kraljevi u 16. i 17. stoljeću zaklinjali polaganjem ruke na dotičnu knjigu. Tako su nad evanđelistarom hrvatskih glagoljaša benediktinaca okrunjeni u gradu Reimsu Karlo IX., Henrik III., Luj XIII. i Luj XIV. Veliki, zvan i ″Kralj Sunce″.

Zanimljiv je put našega evanđelistara. Otkriven je u 16. stoljeću u Carigradu. Dvije su pretpostavke o tome kako se našao u turskoj prijestolnici. Prva kaže da je Karlo IV. taj glagoljski tekst skupa s jednim znatno starijim (iz 11. ili 12. stoljeća) ćiriličnim lekcionarom istočnog obreda poslao na dar bizantskom caru Ivanu V. Paleologu, pa je tekst tamo dočekao tursko zauzimanje Konstantinopola 1453. Prema drugoj pretpostavci dotični je glagoljični rukopis bio potkraj 15. stoljeća najvjerojatnije u Budimu, u posjedu knjižnice hrvatsko-ugarskoga kralja i protukralja Češke Matije Korvina te je nakon turskih osvajanja početkom 16. stoljeća dospio kao ratni plijen u Carigrad zajedno s drugim knjigama iz bogate i znamenite Korvinove knjižnice.

Taj je hrvatski glagoljski evanđelistar zajedno s ćiriličnim lekcionarom darovao turski sultan Selim II. godine 1574. reimskomu nadbiskupu i izaslaniku francuskoga kralja Luju Lotarinškomu, koji ga je donio u Reims. Za vrijeme Francuske revolucije 1789. provaljeno je u Reimsku katedralu, a knjiga je ukradena te su joj s korica otrgnute dragocjenosti, a ogoljelu knjigu netko je poklonio Gradskoj knjižnici u Reimsu odmah po završetku Revolucije. Kada je 1995. pariški nadbiskup kardinal Jean-Marie Lustiger predvodio svečanu liturgiju u čast slavenskih apostola svetih Ćirila i Metoda suzaštitnikâ Europe, svećenik prof. dr. Marin Tadin, Hrvat, profesor Katoličkog instituta u Parizu, čitao je iz tog evanđelistara evanđelje onako kako su to nekada činili hrvatski glagoljaši. Glagoljski evanđelistar ″Texte du sacre″, čuva se danas u reimskoj Gradskoj knjižnici, kao najveća dragocjenost te kulturne ustanove.

Izvor: Vatikanski radio

PODIJELI