Nikola Jukić (Kovačić kod Livna, 3. 1. 1941.—Vinkovci, 9. 5. 2001). Gimnaziju je završio u
Vinkovcima, a Poljoprivredni fakultet pohađao u Zagrebu, gdje se bavio i kazalištem. Od 1970. godineboravio na privremenom radu u Njemačkoj šest godina, počevši kao vrtlar, a završivši kao ličilac,zidar i tesar. Po povratku u Hrvatsku radio do mirovine kao djelatnik Cibalae banke u Vinkovcima.
Pisanjem se bavio od gimnazijskih dana. Stihove je objavio u mnogim listovima i časopisima: Radost, Smib, Maslačak, Čvorak, Berekin, Brodolom i drugima. Objavio je dvije knjige aforizama i epigrama.
Pisao je uglavnom za djecu. Pjesme su mu izvođene na radiju i dječjim festivalima (uglazbili Davor Bačić, Antun Nikolić i drugi). Bogatstvo motiva, maštovitost i nenametljivi humor njegove lirike elementi su kojima Jukić stvara sklad u prikazivanju svakodnevice. Napisao je i songove za dvije kazališne predstave, Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnara i Kapetan Džon Piplfoks Dušana Radovića.
Knjige aforizama su mu: Rafali slova oko rova (Vinkovci, 1992.) i Što je tu je (Vinkovci, 1999.)
Svekoliko domoljublje u rovu je ipak dublje.
Kampanju šećerne repe zamijenio je predizbornom.
Skidajući protivničke plakate zaradio je noćnicu za strah.
Iza svijetlih tradicija dolazi tamna budućnost.
Narodna armija nije i armija pučanstva.
Nafta je najcrnja kad je nema.
Gdje ima dima, nestaje nafte.
Ne mogu svi ministranti postati ministri.
Više vrijedi jedna dobra kiša nego svi agronomi.
Samokritika je negativ od kritike.
Umjetnost je živjeti mirno od mirovine.
Knjiga je naš najbolji dug.
Zima je godišnje doba u kom se pojedinci umjesto u prsa busaju u bunde.
Raskoš je raskorak između rasipništva i koša za smeće.
Štrajk je najviša cijena za povećanje plaća.
Puno vike ni oko čega.
Bolje i odbijen, nego ubijen.
Bolje biti mali dužnosnik, nego veliki dužnik.
U svezi glede — jedni do bogatstva, a jedni do bijede.
Na prikazbi su bile i neke prikaze.
U stečaju stek’o, pa utek’o.
Počeli su s balvanima, a završavaju s trupcima.
Bolje je pod starim krovovima, nego u novim rovovima.
Umjesto u napad, idemo na zapad.
Bolje i privremeni smještaj, nego vječni počinak.
Za svaku birokraciju demokracija je dekoracija.
I u pluralizmu vladaju pojedinci.
Dok je gruvalo, o pretvorbi se ništa nije čulo.
Što je više uzvišenih, to je više poniženih…
Za one koji su je pokrali, Lijepa naša još je ljepša.
Otkad ovi djeluju, sve je više onih koji ne rade.
Uzalud je bukvanima očitati bukvicu.
Zbog nekih iz Glavnog stana, mnogi su na ulici.
Poslali ih kao jedanaest vatrenih, a oni ispali kao mirna reprezentacija.
Nekima i bez goriva — gori pod nogama.
Nisu svi gromovi munjeni; ovisi gdje udare.
Na kraju će i nalokano stanovništvo postati lokalno pučanstvo.
Nisu svi balvani balvani; od nekih se napravila i hrastova stolarija.
Bolje živi pjesnik, nego mrtva ulica.
Iza svakog preokreta, zadnji postaju prvi.
Oni nas i dalje vozaju, dok vlakovi stoje.
Jedne svrbi jer su Srbi, druge svrbi jer nisu na skrbi.
Nisu svi s domovnicom za dom spremni.
Jedinima boj i bojišnica, drugima stroj i tvorničica.
Na radnom ručku obično su oni koji ga ne zarade.
Svako javno nadmetanje ima tajno podmetanje.
Zna se da se spasio, kada se oglasio da se usuglasio.
Prije se dizala prašina, a sada se diže što se stigne.
Nekada su i građani i malograđani živjeli od sela, a sada ne mogu ni maloseljaci.
U jednostranačju nije zastranjivao, a u višestranačju postao je svestran.
Prije se lovilo u mutnom, a sada se muti čistom lovom.
Prije je bio u bandi, a sada u propagandi.
Socijalni slučajevi iz socijalizma, u kapitalizmu su postali kapitalni.
Da bi te primili na neodređeno, moraš biti određen.
Da bi postao djelatnik, moraš imati radno iskustvo.
Nekadašnji lovokradice postali su kunolovci.
Obećali nam kule i gradove, a dali nam kule od karata.
Neki su zgrnuli više za jedno ljeto, nego neki za pola stoljeća.
Dok na jednoj strani polažu kamene temeljce, na drugoj sve pokradoše iz temelja.
Tek kada su pronevjerili sve račune, proglasili su ih neubrojivima.
Stvorili su državu da bi je mogli osiromašiti.
(The End)