Na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II. za nauk o braku i obitelji, liječnici i teolozi su nastojali pronaći odgovore na pitanja koja se rađaju u srcu roditelja djece rođene s malformacijama koje su nespojive sa životom

Eugenio Murrali; Ariana Anić – Vatikan

Prije smrti postoji život – u tom uvjerenju Elvira Parravicini, neonatologinja u Medicinskom centru sveučilišta Columbia (Columbia University Medical Center), vodi Program neonatalne palijativne skrbi (Neonatal Comfort Care Program). Njezina je želja da i kratki život djece koja su došla na svijet bez nade u život, bude za njih i za njihove obitelji trenutak ljepote i ljubavi u kojemu je Bog prisutan i u potpunosti se izražava – objasnila je na studijskom seminaru održanom 25. listopada u Rimu, na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II. za nauk o braku i obitelji. Bio je to susret liječnikā i teologā koji su nastojali pronaći odgovore na pitanja koja se rađaju u srcu roditelja djece rođene s malformacijama koje su nespojive sa životom.

Brinuti o novorođenčadi i obitelji

Uvijek se može nešto napraviti, čak i onda kada se čini da se ništa ne može – to je duh spomenutoga programa koji vodi doktorica Parravicini. U njezinom hospiciju ima djece s neizlječivim bolestima. Ali, onomu što je neizlječivo treba briga, a ona se sastoji u tomu da se za tu novorođenčad i njihove obitelji postigne određena razina mira u tako teškom trenutku. Tko je proživio iskustvo tog programa kazao je da je poput „prekrasnoga hodnika koji s ovoga svijeta mirno vodi na drugi“.

Program neonatalne palijativne njege prije rođenja…

Program koji se provodi u neonatalnom hospiciju postavlja si određene ciljeve. Svrha je te skrbi pomoći roditeljima, već tijekom trudnoće, radovati se životu djeteta, i pripremiti ih za dan rođenja. To praćenje predviđa medicinsku skrb te potporu obitelji, također na duhovnom planu. Roditeljima se objašnjava da trajanje života može biti vrlo varijabilno, predstavljaju im se najbolji i najgori slučajevi, pomaže im se shvatiti puninu koja ide dalje od vremenske vrijednosti.

… i nakon rođenja

Kako bi i dijete i obitelj stekli mir, programom su predviđene neke smjernice; primjerice, u svrhu povezanosti s djetetom određeni su privatni prostori za dijete i obitelj. Osim toga, vrlo je važno sprječavati glad i žeđ djeteta hraneći ga na majčinim grudima ili bočicom, ili na neki drugi način, te ublažavati boli farmakološkim ili nefarmakološkim sredstvima.

Roditeljima pružiti i duhovnu pomoć

„Pratiti u dobar život i u dobru smrt“, naslov je izlaganja koje je na skupu održao don Luigi Zucaro, duhovnik dječje bolnice Bambino Gesù u Rimu, u kojemu se osvrnuo na činjenicu da djetetova bolest kod roditelja često potiče osjećaj krivnje. To se događa zato što svatko patnji nastoji dati smisao. Don Luigi je podsjetio kako i učenici u Evanđelju, susrevši slijepca, pitaju Isusa tko je kriv za to njegovo stanje – on ili njegovi roditelji? Po svećenikovu mišljenju dobar kapelan, osim objašnjenja treba dati svjedočanstvo, također medicinskom osoblju, odnosno, treba biti onaj tko je susreo Boga ‘licem u lice’, tko je doživio iskustvo boli i uskrsnuo u nutrini.

Sudjelovanje u boli obitelji

Psihijatrica Monica Grygiel, s Papinskoga teološkog instituta Ivan Pavao II., istaknula je pak da hospicij nije samo mjesto na kojemu se pruža jedino pratnja prema smrti. Riječ je također o prostoru na kojemu se sudjeluje u boli obitelji koja proživljava veliko trpljenje, jer s sjedne strane to iskustvo smrti obitelj može doživjeti kao da ju je život prevario, a s druge bi se strane roditelji mogli osjećati kao da su oni iznevjerili želju za darivanjem života.

Hospicij govori o vezama, o ljubavi. Odnos se s djetetom rađa prije poroda – napomenula je doktorica. U hospiciju se daje lice onomu što već postoji, prenatalnoj privrženosti, i to prihvaćajući i dajući smisao želji za životom. Program neonatalne palijativne skrbi je stoga humanizacija brige koja, osim što potvrđuje pravo na građanstvo svake osobe, pomaže u vremenu tugovanja. Tugovanje je bitan proces dozrijevanja, jer samo onaj tko prihvaća da nije apsolutni gospodar, da nije stvoritelj, može rađati – istaknula je psihijatrica.

 

Izvor: https://www.vaticannews.va/

PODIJELI