NEBESKI DNEVNIK ANĐELA LJUBAVI, roman

Krenite sa mnom u pustolovinu moje duše…
u ispisanu čežnju za Nebom.

Kao osoba koja živi u velikom trpljenju i u vjeri da snaga ljubavi sve pobjeđuje povezah se sa vječnim sjajem nebeske svjetlosti, koja mi bješe izlaz iz ništavila. Poslušah božanski glas srca, usmjerih se u dubine svoje duše, u spas. Pronašla sam duhovni mir kojim hodočastim dušom. Kao da mi je netko prošaputao; hajde učini ono što moraš učiniti da bi olakšala svoju dušu i mnoge duše slične sebi. Prioni i piši. Poštivala sam taj nutarnji glas, rekla bih da je to glas anđela kroz um ; ispisah maštu srca, krojenu dimenzijama sna. Zaista bješe kao što ispisah; «umrla da bi se nanovo kao anđeo rodila» . Umrla je bol, rodila se ljubav, to je tumač mog srca. Taj bolni dio ostavih zemaljskom, dušu položih u najdivnije misli, položih je u krilo rajsko.
Znam da će proći vremena da se usudim položiti svoje zapise duše ljudima, proći će mnogo, ali nadam se da će moja ljubav doći u doticaj sa onima sličnima meni i da će im ono što sam istinskom čežnjom pisala stvoriti i u njihovim dušama dimenziju rajske ljubavi. Djelu je potrebno udahnuti život, opipati mu dušu i bilo, ali vjerujte mi da je ono živo i proživljeno u potpunosti. Bješe duša ta koja je plovila u rajske dimenzije i stvarala sebi samopomoć, iscjeljivala se i hrabrila vjerom i molitvom.
Bijahu ovi zapisi sjeme nebeskih anđela koji propupaše u bilu mog srca, odtrnuli su mi bol i darovali višu razinu duhovne svijesti svojim duhovnim vodstvom.
U boli saznah tko sam, darivateljica ljubavi, voditeljica ka nebeskom svitanju.
Ispisah rečenicu do rečenice, pjesnička duša ka zapisima o nebeskom me je vodila. Shvaćam rodih se da bi darovala svjetlo svog svjetla, da bi uputila one u tami ka svitanju.

Stavila sam si dušu u poziciju anđela ljubavi, jer je to ono čemu moja duša istinski teži. Rekla sam samoj sebi da ne smijem biti žrtva tame, kada je moj izvor nebeski vječni sjaj, ono izlazeće sunce podudara se sa svjetlom moje duše. Znam da nije lako kroz zemaljsko trpljenje, jer presnažno je u kosti mi bol prodire. Lomi me, ali duša, o kako je samo snažna ta moja duša, čini sve da pobjegnem od negativnih sila u anđeosku nebesku silu. Rođena u vjeri u nadi i molitvi živjeh oduvijek. U ovom romanu razotkrivam najdublje tajne svoje duše u koje tonem iz dana u dan i činim sve da pomognem sebi i svima onima kojima je pomoć potrebna.
Putujem tamom, ali moja duša ona nosi ono vječno neugasivo darivateljsko svjetlo, ona je ta koja vjeruje i produbljuje svoju vjeru iz dana u dan; molitvom i zahvalom nebu. Pokušavam ići onim putem kojim me vuče srce, pokušavam pronaći onu razinu duše koja me čini sretnom i uspijem, često uspijem nadilazim zlo i patnje samim tim što želim biti čista i blagoslovljena.
Probudih se u boli, u tami zemaljsko me rani, ali ta tama bješe buđenje mog nutarnjeg svjetla. Shvatih da sam jača od noći, jer sam u nutrini ja onaj dan, ono svitanje koje mi je potrebno za sreću. Shvatih da sam razotkrila tajnu božanstva. Shvatih da je moja misija sveta, i da joj se moram u potpunosti posvetiti, izvesti ljude iz tame, reći im da su oni svjetlo i da sa njime mogu snažno prodirati kroz mračni tunel, jer se ne moraju bojati. Unutrašnja snaga je njihova rajska dimenzija kojoj pripadaju. Obilježeni smo svojim prvobitnim stanjem, a to stanje duše je Bog i njegov izvor svjetlosti iz koje nas je protkao i učinio dušama ljubavi. Samo u sebi otkriti ćemo stvarnost duše i istinu koju tražimo i toliko joj težimo. Novo istkano ruho biti će nam darovani duši samo ako se uputimo svom svjetlosnom izvoru znanja i razumijevanja.
Snivajmo anđeoske snove, probudimo nutarnju svijest i budimo ono čemu se moramo vratiti. Ne zaglibljujmo u zemaljsko suviše, ovdje smo tek da bi shvatili čemu težimo i razvili dušu na višoj razini svijesti. Tko smo ovdje to ćemo biti i gore u Nebu, tamo je naš vječni zasluženi dom. Mnogi misle da su bez razloga stigli na Svijet, ali nisu. Svatko od nas ima svoj zadatak. I nije ga teško otkriti. Svima je zadatak isti; ljubav, vjera, nada i molitva.

Roman je temeljen na istinito – maštovitoj priči.

Djevojka Emanuela ima mnogo tužnih događaja u svome životu; od rastanka sa dečkom, fizičkog izgleda, zdravstvenih problema i duboke depresije, saznaje da je baš ona Anđeo ljubavi na Zemlji. Na dan kada postane Anđeo, njezine želje počinju dobivati na važnosti i ostvaruju se. Upoznaje anđela Emanuela, jako sličnog sebi, te im Bog daje vlast da šire njegovu volju na Zemlji. Postaju zaštitnici ljubavi, anđeli koji pomažu svima koji ih prime čistog i otvorenog srca. Svoju misiju obavljaju s velikom predanošću i ljubavi. Roman je idealiziran po stvarnom osjećaju autorice. Želja, mašta i stvarnost uklopljene su u cjeloviti nastanak ove ljubavno duhovne priče.

Roman je podijeljen u dva dijela,
Prvi dio podijeljen je u pet podnaslova;

Mjesto radnje; «Zemlja» i
Mjesto radnje; «Nebo», zatim
«Pismo sa neba»,
«Emanuel i Emanuela u nebesko- zemaljskoj misiji» i
«Emanuelina priča o zemaljskom i duhovnom životu»

Nakon toga počinje nova priča koju priča «Emanuelin Duh» ona je nastavak duhovne dimenzije u kojoj autorica piše o Betuel Hananiji Hošeji i Rapsak Gamalielu ŠAPTAČIMA CVIJEĆA koji ozdravljuju ljude. Svoje više «Ja» stavlja u ulogu mističnih likova koji su joj zaokupirali srce melemom Gospodnje ljubavi u najvećim životnim patnjama. Tajna je u tome što je nastavak u sasvim novoj životnoj priči. U stvarnosti se događa to da je autorica doživjela teški slom jer nakon proživljenog sna kojeg je ispisala u patničkim okolnostima, ponovno pala u tešku depresiju u kojoj jedini izlaz vidi u pisanju onog što živi u nutrini, želi nastaviti priču u novom ruhu. Bog joj je dao novo ime. Sve što proživljava je identično , samo je u drugom gradu i malo drugačijem okruženju sa drugim identitetom iz kojeg se ipak nadzire da je to Emanuela. Autorica u potpunosti iznosi ono što ona proživljava u vlastitoj koži, bolnoj nutrini iz koje isplovljava dušom grleći sveto. Imena koja joj dolaze su dar od Boga. Izlaz iz ništavila i zemaljske boli pronalazi u najdubljem kutku sebe koji je povezan sa anđelima i Bogom i svim onim višim gospodstvima duše.

Drugi dio nosi naziv NEBESKA SUDBINA BETUEL HANANIJE HOŠEJE koji je podijeljen u pet podnaslova;
*ZEMALJSKI ŽIVOT BETUEL HANANIJE HOŠEJE I OTKRIĆE NEBA
*BETUEL HANANIJA HOŠEA I RAPSAK GAMALIEL U RAJSKOM VRTU
* BLAGOSLOVLJENI CVJETOVI NA DAR
*NEBESKI DOM VILE BETUEL I ANĐELA GAMALIELA
*SIMBOLI BLAGOSLOVLJENIH CVJETOVA GOSPODNJIH gdje su ponajviše naglašene ruže koje su simbol Emanuelinog srca.

Mjesto radnje: Grad Boazan ( kojem ime znači u snazi ) & Gospodnje Rajske odaje…
Tema: Nakon patnje i bola djevojke, započinje vječito svitanje duše Betuel Hananije Hošeje
( dijete koju je Bog svojim milosrđem spasio) u njoj je utjelovljen tajni lik Emanuele i njenog sanjanog anđela Emanuela kojeg njen «Duh» naziva Rapsak Gamaliel (onaj koji nosi prinčev peharnik i Božju nadoknadu voljenoj) kojeg napokon upoznaje u rajskom cvjetnom vrtu gdje teče božanska spasonosna voda i anđeli stvaraju kuću vječnog života. Kao nagradu za dobra djela Bog ih stavi u službu , postaju šaptači cvijeća kojim ozdravljuju. Svjetlosnim nebeskim laticama miluju napukla srca ljudi na Zemlji. Uče ih živjeti u potpunom predanju Bogu, u čistoj nadi, vjeri i molitvi. Donositelji su vječnog proljeća Zemlji. Nakon nekog vremena od odlaska Betuel Hananije Hošeje na Nebo njezine nećakinje Levia ( ona koja sjedinjuje ) i Timeja ( ona koja je savršena, časna, krasna) pronalaze njezinu pjesmaricu u starom potkrovlju dvorca dvorac Zaharija ( mjesto koje Gospod posjećuje, često ga se prisjeća). U njoj je opjevan svaki cvijet, te mnogi putem nje otkrivaju ljekovitost i tumačenje pojedinih cvjetova. Saznajući po dosta toga ljudi se opredijeliše za prirodne lijekove, odbaciše one znanstvene. Prašnjava pjesmarica postala je od velikog značaja jer u njoj su se krile istinske ozdraviteljske čarolije Betueline i Gamalielove duše. Djevojčice su knjigu otpremile u tisak, te orginal dale sačuvati u posebno lijepom Muzeju umjetnosti Asa ( «Izlječenje je u Bogu» ) kojem je vlasnik gospodin Datan. Shvatiše mnogi da se u njima skriva tajna, da su oni ustvari tajni zlatni tunel koji ih odvodi do blagoslovljenog svjetla Gospodnjeg. Bog im na Nebu dariva dvije prekrasne djevojčice Ašeru ( ona koja donosi sreću ) i Keren ( ona koja dariva ljepotu) koje upotpunjuju njihov život i čine ih blagoslovljenima iz dana u dan. Knjiga o kojoj govore nosi naslov « Simboli blagoslovljenih cvjetova Gospodnjih» u kojoj je sva ljubav i ozdraviteljska moć te Nebeske obitelji koja je pod vodstvom Svemogućega Boga Oca.
Vrijeme Radnje: 2077. Godina od koje počinje vječno proljeće na Zemlji.

Roman posvećujem cijelom Svijetu, posebno onima koji padaju u očaj zbog teških životnih situacija u kojima su se zatekli. U ovoj rajskoj priči stvorih dimenziju ljubavi koja veže ljude sa Bogom i njegovim anđelima. Stavih sebe i svoju nebesku ljubav kao glavne junake romana. Vrijednost unutrašnje ljubavi je ta koja krije blagoslov neba, pronaći nju u sebi je vjera. Užarena rajska nit, smisao mog postojanja je Anđeo ljubavi u meni. Produhovljeno biće je vladar mog srca, šaptač moje duše, i znam dok pišem da on piše sa mnom, želeći mi reći da je samo ono lijepo što nosim u grudima stvarno, sve drugo mi je nametnuto i ne pripada meni kao božanskom biću. Stvoreni na sliku božju ne smijemo biti ništa drugo doli čiste ljubavi i svjetla. Dobro znam da će me ovaj zemaljski život boljeti i da ću proći kroz još mnoge tunele, ali još više sam uvjerena da će moja nutarnja božanska energija pobijediti svaku prepreku i ugledati ću vječni sjaj, ono nutarnje svitanje pobijediti će moje boli.

Dragi čitatelju, ispisah bol i pretvorih je u sreću, Nebesku sreću koju želim tvome biću.

Neka ti ovaj roman temeljen na istini duše donese radost, blagostanje i mir u tvoje dane.
Vjera, molitva i nada neka ti oplemeni srce.
Bog ima svoje razloge za sve, da nije moje tjelesne patnje ovog romana ne bih bilo. Drago mi je što sam trideset godina bila u patnji, samo zbog toga što duboko vjerujem da moja ljubav i plemenitost srca može nadjačati sve i onome tko ovo bude čitao stvoriti veliku nadu, utkati u srce niti blagoslova i božanske utjehe. Hoditi kroz tamu sa vjerom znači biti svjetlo koje ne gasne ni kada sunce zađe i oči se sklope, nebeska svjetlost je vječna, ozdraviteljska. Ovdje je cijeli moj život, svo tkanje moje duše prostrla sam u ovim stranicama, za spas sebe i onih sličnih sebi, a mnogo nas je zaista nas mnogo ima koji pate i ne vide izlaz. Dobri moji ljudi upustite se u istinu moje duše, u avanturu koja je u nutrini mene i odahnite. Čitajući ćete doći do znanja da vas ništa ne može obeshrabriti dok u nutrini živite blagoslovljeno.

NEBESKI DNEVNIK ANĐELA LJUBAVI , I dio.

«Mjesto Radnje ZEMLJA»

” Oduvijek Sam bila čudna samoj sebi. Osjećala sam snažnu unutarnju snagu, bez obzira koliko mi život bio težak; Lako sam prelazila preko uvreda, lako opraštala, obožavala sam darivati, pomagati u svim prilikama, poznatim i nepoznatim ljudima. Napokon sam dobila odgovor; To je bio znak da se u meni krije Anđeo Ljubavi.”

Dragi Dnevniče,

“Toliko ispisanih listova nosim u duši, treba mi netko poput tebe da emocije iz mene sruši, da mi bol smiri. Nikoga nemam Dnevniče, najbolji prijatelj mi postaješ. Strah me je bilo pričati tajne, ali sada me strah šutjeti. Strah me je srce će mi puknuti ako ti se ne povjerim. Očajna sam prijatelju, nemam kuda poći. Plače mi se, a na oči ne dolaze suze moje, one isplakane u rijeci bola stoje. Pričati ću ti priču o sebi, možda jednog dana kada ne budem na ovome svijetu, možda ljudi potraže zapise duše moje. Možda me shvate i počnu živjeti ono što sam ja oduvijek željela; čistu ljubav .”

Te olujne noći nemir se stvorio u mojoj duši. Pitala sam se; Bože, zašto sam neshvaćena, zašto me ovako snažno boli u grudima, zašto me bole i moje i tuđe suze, zašto patim i zbog sebe i zbog drugih, zašto je na meni ovaj križ…
Depresivan dan do bola, nikoga od nikuda da me utješi, da mi smiri ovaj nemir u grudima. Uz sve probleme razočarao me je i on, ne želim mu ni ime spominjati. Držao me u životu, vidio je moju unutarnju ljepotu, a sinoć mi šamar na srce dade. Skoro mi je prestalo kucati, toliko se uzlupalo, od bolnih riječi, zaista mi se o njima ne govori. Nisam mislila da ću ikada čuti riječi poniženja iz njegovih nekada milih usana. Druga mu je postala utjeha, grlio ju je čitavu noć, a meni je poklanjao samo prkosne osmijehe. Ona je nešto prelijepo, govorio je svima zanosnim, pijanim usnama. Pao mi je u očima, sve se u prošlost briše, nikada mu više neću vjerovati . Preko toliko toga sam mu prelazila, opraštala, ljubav poklanjala, kao anđelu mu se klanjala. a on meni mač zahrđali u grudi postavi. Nisam kriva Bože, samo sam mu svu svoju ljubav dala, liječila sam rane ispod njegove kože. Sada me napušta, za probleme…krivi. O Dnevniče moj više mi se ne živi. On zna koliko ga volim, što se sve krije u meni, ali što mu se dogodilo, da me je s toliko bijesa u srce pogodio!? Ljubio je moju unutrašnjost duše, nije mogao prestati tješiti me zbog mojih mana. Toliko toplih riječi utjehe ničija mi usta ne izgovoriše. Vjerovala sam mu uistinu, da vidi moju patnju, moju bol. Svi su me krivili, krila mi rušili, a on me podizao, a on me uzdizao. Ne mogu ovako, nemir mi je toliko velik, želim vrištati, možda patnja izađe u tom mom kriku.

Uzela sam papir i počela pisati, sve ono što mi duša bolna govori;
” Što mi je činiti Bože moj, toliko želim, a želja nema, nema ih nema Bože moj! Gdje su mi želje odlutale!? Tko mi ih krade Bože moj!? Zar nemam pravo da i ja slavim, da se i ja o sreći hvalim!? Bože, toliko toga nosim u sebi; u svome srcu, u svojoj duši. Bože, zašto nevolja ova , zašto opet kuca na vrata srca moga!? Zašto me bol ubija, zašto mi tijelo hoće da smrvi do dna!? Bojim se Bože pasti ću, više izdržati neću, da netko paliti će svijeću, svijeću za moju sreću. Kako sam se samo borila, sve sam od sebe dala, sve što je mogla ova duša mala. A sada ničega nemam, ništa me ne drži u životu, nitko ne vidi više ni moju dobrotu. Poželim smrt tijelu ovom, poželim smrt sebi, moja duša Bože željno bi pošla k tebi! Oprosti Bože, ja znam da grijeh su riječi što iz moga srca teku, ali ne mogu više šutjeti. Bol mi iz duše ove misli vuče. Otvori se zemljo, otvori se u svoje naručje primi me; tijelo ionako umire, a duša nikada ne! Duša će moja kod tebe Bože ostvariti svoje sne, spasi me Bože moj, molim te spasi me! “Stihovi moje depresije tražili su spas, teku mi suze, suze bola i patnje.
Uz svu patnju, moj nemir bio je toliko snažan da me je uhvatila jeza, neki neopisivi strah. Umislila sam si lupkanje po kući, kao da je netko hodao po tavanu, lupkali su prozori i vrata na katu kuće, vidjela sam od drveća sjene, koje su izgledale poput najmističnijih krvoločnih bića. Najgore je to, što su svi moji otputovali u Tirenton. O da sam ja bar tamo, sada bih bila sigurna i zaštićena od crnih misli, bila bih sa svojim najdražima. Ali ne, ja uvijek moram po svome! Umjesto da sam svoju tugu liječila sa dragim ljudima, ja sam se izolirala od cijeloga Svijeta i ostala sama u Bringistinu. Sada je već prekasno, dva su sata poslije ponoći, a tako bih rado pozvala prijateljicu da me utješi. Da je bar tu! Ušuškala sam se u svoju mekanu posteljinu, pokušala se smiriti kao i uvijek; Uzela sam krunicu i počela moliti, to je oduvijek moja pomoć u najgorim životnim situacijama. Nisam nego počela sa molitvom, krunica mi ispadne iz ruku na krevet. Nešto me je vuklo da skrenem pogled na prozor. Ugledala sam maleni odraz anđeoskog lica iza kapljica kiše koje su se nježno spuštale po prozoru moje sobe. Misleći da si sve to umišljam i da su sve to stvorile moja tuga i mašta, zatvorila sam oči da dođem k sebi. Počela sam se moliti Bogu; da si uz sve probleme ne umišljam još i anđela na prozoru, još treba da poludim. Pa gdje bi mene posjetio anđeo! Čak ni u snu kada ga duša moja zove ne ugledam njegov lik, samo osjetim njegovo prisutstvo! Znam da je tu uvijek, ali da ga vidim, nemoguće, nisam ja te sreće. Toliko misli, molim se…, strah me je otvoriti oči, što li mi se sprema!? Usuđujem se ponovno progledati, ohrabrile su me molitve. I gle, uistinu maleni anđeo tamo i dalje stoji, nasmiješenog rumenog lica, prekrasnih plavih očiju, smećkaste kovrčave kosice, sav blješti u srebreno- zlatnoj boji. Iznad glave aureola sjaji, a iz nje iskre skakuću po cijelom prozoru. Usuđujem se prići mu, otvaram prozor. Daje mi maleno bijelo pisamce, umotano u pernatu tkaninu. Pogledao me je u oči i svojim nježnim glasom rekao;
“Bez straha Emanuela, nemaš se čega bojati! Znaš, ovo pismo već dugo putuje, dugo ga nosim uz svoja krila, putuje oko 29 godina, ali evo napokon je došao dan da ti ga uručim! Nije ovo iluzija ili san, to pismo je stvarno. Šalje ti ga tvoj gospodar, otac, tvoj Bog. Nije ovo iluzija ili san, to pismo je stvarno onoliko koliko je I naš gospodar I dobri otac, naš Bog. Žao mi je što ovako kasno saznaješ tko si i što Bog želi od tebe, ali tvojoj tuzi došao je kraj. Znam; oduvijek si se pitala, zašto si drugačija od drugih, zašto si ” čudnija od drugih” !? Mila, sve je u ovom pismu, otvori ga i pročitaj Božju poruku. Drhtavom rukom pismo uze, otvarala sam ga sa toliko emocija; od onih sretnih, do onih punih straha. Pitajući se; Što se meni ovo događa!? Počela sam lebdjeti od ushićenja, a imala sam što i pročitati! U pismu je velikim ukrasnim zlatno – plavim slovima pisalo;
“ Dugo Je Trajala Potraga Za Tobom, Dugo Si Patila I Bila Neshvaćena Od Drugih, A Ponekad I Od Same Sebe. Znam, Uvijek Si Se Pitala Zašto Si Drugačija Od Drugih, Zašto Imaš Čudan Osjećaj U Grudima, Zašto Ne Znaš Reći Ne. I Kada Ti Je Najgore Odlažeš Svoje Probleme i Pomažeš Drugima. U Tebi Je Nešto Jače Od Svega, Duša Anđela Te Prati Cijelo Vrijeme. Kada God Bi Bila Nemirna, Anđeli Su Te Smirivali, Zato Si Svu Bol lako I Sa Osmijehom Nosila. Da Li Sada Shvaćaš Tko Si Uistinu, Da Li Shvaćaš Da Si Moj Izgubljeni Anđeo!? Malena, Nestala Si Jedne Noći, I Pustio , Pustio Sam Te Da Ohrabriš Ovaj Svijet. To Si I Učinila. Vidim Da Si Mnogima Uklonila Tužna Lica, Dala Im Vjeru U Ljubav. Zato Za Tebe Imam Poseban Dar; Darujem Ti Krila Ljubavi, Koja Će Na Tebi Zasjati Svakoga Sedmog Dana, Znači Svake Nedjelje. Ali Moraš Biti Oprezna, Nitko Ne Smije Vidjeti Tvoj Preobražaj U Ono Što Zaista Jesi! Nebo Ima Svoje Razloge. Toga Ćeš Dana Postati Anđeo Ljubavi. Dopustiti Ću Ti Da Odlaziš Na Mjesta Kojima Je Najpotrebnija Ljubav I Tvoja Zaštita. Ne Želim Da Se Uplašiš, Mada Je Ovo Nešto Novo Za Tebe, Ne Brini Ti Ćeš Svoju Misiju Uspješno Izvršavati. Jer To Je Tvoja Životna Misija! Zbog Toga Si Poslana Na Zemlju.”

To pismo od mog dragog Boga promijenilo je sve; otklonjene su moje zemaljske boli, više ništa u meni nije postojalo samo ugodan osjećaj dragosti i lebdenja. Bila sam tako počašćena i sretna zbog uloge koju mi je Bog dao. Sva moja sumnja, zašto sam ovdje dobila je konačan odgovor. Zapitivala sam se; Bože, a što ću sada, što je sa mojim običnim životom, kako da prikrijem tko sam? Bilo mi je jako teško, a znam dobro što mi je Gospodin rekao; “ Moraš biti oprezna da nitko ne vidi tvoj preobražaj “. Najgore je to što ja prijateljima ne krijem ništa, toliko ih volim da im sve lijepo govorim, a sada ne smijem, o Bože daj mi snagu.

Danas je tek ponedjeljak, sad mi se samo u glavi vrti pomisao na moj preobražaj, tako sam ushićena, a i pomalo me strah. Što ako mi se nešto dogodi, ako dobro ne postupim, kako ću znati što mi je činiti? Kako ću taj dan biti odsutna od kuće, što reći svojima i prijateljima. Toliko mi toga prolazi kroz glavu, ali na kraju pouzdam se u sebe i u svog dragog Boga.
Pisma sam jako svjesna i poruke koju mi donosi, da bi smirila svoje čudne neopisive osjećaje upalila sam svoju najdražu pjesmu na radiju, Tad sam se zapitala, da li anđeli smiju slušati ovakvu vrstu muzike, možda moram početi slušati novu vrstu muzike, ne bih željela griješiti već u početku svoje zadaće na Zemlji. Tad sam se sjetila riječi mog dragog virtualnog prijatelja s kojim sam se često čula . Dobra duša je napisao;
Nije važno što piješ, što jedeš, što radiš, gdje spavaš, koju vrstu muzike slušaš, važno je ono što si ti uistinu, važna je tvoja duša. Tad sam shvatila da ne mogu pogriješiti, jer moja je duša puna ljubavi za sviju i svakoga, nitko mi nikada neće oduzeti Božji dar. A ja sam na kraju i žena i anđeo, I imam osjećaj da mi je sve ono što me oduševljava dopušteno, to vjerovatno govori ono sveto u meni. Sada me samo zanima ta nedjelja, taj osjećaj anđela koji me cijeli život prati. Uvijek sam ja i smatrala da sam pali anđeo, ali da je to istina, zaista me oduševilo. O Bože hvala ti na ovom osjećaju božanstva, tako sam ispunjena, ne znam za ništa nego za ljubav i želju da pomognem drugima.
Sada ću tiho zaspati, san sklapa mi oči. Sutra je dan pun ushićenja, a sve ovo mora ostati u meni, smireno. Ma biti ću ja hrabra to je ionako cijeli život moja vrlina.

Još uvijek na prozoru lije kiša i pismo još uvijek držim u ruci. Dok sam ga čitala mali anđeo je raširio svoja krilca i nestao među kapljicama srebrene kiše. Vjerovatno je otišao obavijestiti Boga da me je pronašao. Pisma sam jako svjesna i poruke u njemu. I sada dok tiho radio svira, pitam se; Da li anđeli smiju slušati takvu vrstu muzike, da li smijem slušati te stvari!? Tada mi se anđeo sretne misli u duši javi, s odgovorom; naravno da smiješ, ti si i nebesko i zemaljsko biće.
Trenutno mi se samo u glavi vrti pomisao na moj preobražaj. Tako sam ushićena, a i pomalo me strah! Što ako mi se nešto dogodi, ako dobro ne postupim. Kako ću znati kuda prije da krenem, kako ću taj dan biti odsutna od kuće, što reći svojima i prijateljima? Toliko toga prolazilo mi je kroz glavu! Ali na kraju pouzdam se u intuiciju i svog Boga. Samo me zanima ta nedjelja, taj osjećaj anđela u grudima koji me cijeli život pratio. Oduvijek mi je samo falilo da poletim, da čitav Svijet zagrlim. Nebo je znalo koliko to želim, svim srcem i dušom svom. I ostvarilo se je, moja maštanja su stvarna, najstvarnija. Koliko neprospavanih noći, koliko razgovora sa Bogom, koliko pitanja tko sam, što mi se to u grudima događa, kao da anđeoska krila miluju moja tugovanja, kao da sam po čitave noći plesala anđeoski ples sa tim milim bićima, kao da sam oduvijek znala da pripadam njima. Sad u potpunosti shvaćam da ih nije činila moja mašta, nisam ih sanjala, niti su mi se priviđali, to su zaista bili moji noćni posjetitelji. Usijavali su u mene vjeru I ljubav otkada znam za sebe. Grlili su me dok bi razočarana ležala na suznoj postelji. Oduvijek su plesali oko mene, pružali mi zaštitnička krila, davali mi nadu. Moja braća i sestrice bili su oduvijek tu, Bog ih je slao. Sada kada znam da imam anđeoske krvi, da moja želja za širenjem ljubavi dobiva na važnosti. Nisu to više moja maštarenja, sada ću uistinu moći pomoći, podignuti drage ljude koji padaju, vratiti im vjeru, pružiti im utjehu. Više nema problema s tim da ne mogu doći tamo gdje bih željela, jer doći će taj dan, doći će sveta nedjelja kada ću raširiti svoja snažna krila I krenuti u pomoć. O Bože moj mili, dragosti moga srca, ostvario si mi jedinu želju. Želim ti se u potpunosti predate, I obavljati svoju misiju svom dušom. U svakom mom si dahu I izdahu, prati me tvoja ljubav. Ti si sve, ti si ono najdraže, hvala ti na tvojoj dobroti I daru, hvala ti što si me pronašao i na misiju ljubavi stavio. Svijetlosti moga srca, zaštiti me, k sebi primi me, volim te Gospode, više od zraka kojeg dišem, duša moja tvoja je zauvijek. Ne brini, posvetiti ću se svojoj životnoj zadaći u potpunosti, jer ti si put, istina i život. Samo tebe želim slušati, tvoj glas pratiti, nadu ljudima vratiti. Dokazati im da si ti vladar svega, svog vremena i prostora. Ti si ljubav koja ima snagu nadmašiti svaku boli I tugu, otkloniti svaku nevolju i zlo. Svemoguć si, početak si i kraj, tvoja zadaća je da vratiš sviju u raj. Hvala ti na ovom svetom daru, na ovoj moći koju ću iskoristiti u potpunosti. Biti ću zvijezda danica svakoj duši koja je u mraku, biti ću sunce svakoj dobroj duši, dati ću im svu svoju ljubav koja je tvoja, koja niče iz mojih krila. Gospode moj mili, postaviti ću “zaštitnu mrežu” na sve duše koje pate. Toliko misli vlada mi umom, O Bože hvala ti! Kako je lijep ovaj osjećaj božanstva, svaka kap moje krvi kao da iznova teče . Kao da mi je krv postala moćna, osjećam to strujanje, koje me hrabri , daje mi snagu koju sam u potpunosti izgubila. Ispunjen je svaki dio mene, ne znam za ništa nego za ljubav. Jedina želja mi je ljubav i pomoć drugima. Sada ću bezbrižno zaspati, san sklapa moje umorne oči. Sutra je novi dan, pun ushićenja, a sve ovo mora ostati u meni; poput najdragocjenijeg dijamanta, sjajiti će ova tajna u meni. Hrabro ću nositi tajnu, uz mene su anđeli nebeski i Bog dragi što mi ovaj dar iz svog milog srca podari.

Jutro je, probudila me zraka sunca na prozorčiću. Brzo sam pohitila za dnevnikom, da se uvjerim da sve ovo nije bio san. Da moja tuga nije stvorila iluziju da bih spasila svoje srce od drhtaja i tuge. Sreća, koja sreća! Koje olakšanje, nije ovo iluzija niti san, sve je jasno kao najljepši dan. Ispisane stranice, pune suza radosnica dokaz su ispunjenja moje želje. Skoknula sam sa kreveta i ugledala svoj odraz na ogledalu, o Bože pa ja svjetlucam! Poput kristalića je moja koža, a oči, moje smećkaste oči toliko sjaje, kao da se sva ljubav Svijeta skupila u njih, kao da sam se zaljubila više nego ikada u životu. Zrači mi sreća iz duše nekim posebnim sjajem. Sve je to prekrasno, ali što ako taj sjaj drugi primijete, što ću onda!? Uz sve, na sjeni mi se nadziru krila, mada nisu vidljiva golim okom. Morati ću dobro paziti gdje stojim kada su drugi uz mene! U svemu sam vidjela ljubav, promijenila sam mišljenje o svemu na pozitivno,, Bog mi je promijenio um, promijenio je mene, negativnost više nije postojala. Voljela sam drage ljude, a sada sada volim sve i jedan dio ovog lijepog svijeta. Sve ima svoju čar, svoj smisao postojanja, i ona najmanja obična stolica odbačena u kutak sobe imala je svoju svrhu, budila je sjećanja. Djed je volio tu stolicu, sjećam se kako je sjedio po cijelo poslijepodne na njoj ispred kuće i grijao svoja bolna leđa na suncu. Nedostaje mi taj tren, taj pogled na mog djeda. Ali s ljubavlju gledam na to, da je morao otići, da ćemo se opet susresti, jer Bog vidi i ima svoje razloge zašto se događa to što se događa. Bude mi se samo lijepe uspomene, sve me podsjeća na lijepe trenutke iz djetinstva. Lutka sa čarobno plavim očima podsjetila me kao smo se ja i moja sestra otimale čija će biti, i opet bih je skupa češljale, brinule se o njoj kao o malom djetetu. Sve se u meni budi, svi ti lijepi dani sreće. Koje sam u tuzi zaboravila. Ne mogu opisati riječima koliko toga navire i izvire iz mene. Čujem pjesmu koju mi je majka pjevala kada bih bila tužna i nježne glasove prijatelja ne brini, sve će biti u redu. Imali su pravo, dugo sam čekala, ali došlo je I moje vrijeme sreće. Tek sada sam svjesna koliko toga se krije u meni, sve sam skupljala u svojoj podsvijesti. I sada nanovo otkrivam te posebne dane svoga života. Shvaćam da koliko god mi je bilo teško, imala sam podršku oduvijek, imala sam osobe koje su razigrale moje srce, davale mi snagu, imala sam i još ih uvijek imam, tu su cijela obitelj je uz mene. Današnji dan pamtiti ću čitavi život. Ushićena sam toliko da mi ništa ne predstavlja problem, sve mi se čini jednostavnim. S ljubavlju sam redila kuću, cijeli gornji i donji kat, svi ti dodirnuti predmeti kao da su bili živi, kao da i oni imaju dušu, ili su to osjećaji anđeoskog bića koje me prati u dubini duše. Lijepo je dobiti osjećaj ispunjenosti. Preko noći se sve promijenilo.
Danas nemam baš neki plan, vjerovatno ću cijeli dan ostati u kući, mada bi najradije otišla negdje, bilo kuda. Sada sa ovim lijepim osjećajem lutala bi ako treba i najmračnijim šumama, a da me ne bi bilo strah. Sačekati ću bar podne, pa ću nazvati prijateljicu da odemo na kavu. Današnji dan tako je lijep sunčan u ovo jesensko doba prava idila. Na satelitskom programu je zanimljiv dokumentarac o duhovima, idem ga baš pogledati. Ipak ću ja uskoro postati nevidljiva, pa bi mi bilo pametno pogledati i saznati malo više o tim mističnim bićima. Cijelo dopodne gledala sam televiziju i čudila se kako neki ljudi ne vjeruju u duhove. Ali i dobila ideju, ma pokazat ću ja baš njima nevjernicima da postoje i duhovi i anđeli, hvala Bogu doći će i moje vrijeme. Darovati ću vam ljubav koja vam treba da bi počeli vjerovati.

Zvona na crkvi najavila su da je podne, ugasila sam televiziju, ustala sa kreveta i uputila se do telefona da nazovem prijateljicu, ali ostala sam šokirana, jer dok sam prolazila hodnikom ugledala sam svoj odraz na zrcalu. O Bože uzviknula sam, pa ja sva blještim, srebrena svijetlost oko mene i aureola u obliku srca dokazivala mi je da sam zaista Anđeo ljubavi na Zemlji. U meni se javi sreća, a ujedno i strah. Što ako i drugi vide kako izgledam, što ako me otkriju, što im reći ako me pitaju što ti je? Toliko emocija u jednom jedinom trenutku prošlo je kroz cijelo moje biće. Nedugo nakon ovoga događaja, došla sam do zaključka da moram znati da li i drugi vide kako izgledam? Jer onda ću uistinu morati odustati od poziva prijateljice na kavu i od svih izlazaka u javnost. Sinula mi je ideja, pozvat ću prijatelja Abijana na kavu, ipak je on moj najbolji prijatelj i zadržati će tajnu ako sam baš vidljiva. Samo mu biblijsko ime govori da je božje dijete. Usuđujem se, mada s malom nelagodom za poziv, javio se je i rekao mi da je trenutno na putu, ali da će doći kasnije. Baš krasno pomislila sam, sad kad mi je najpotrebniji ne može doći. Ali dobro nije on kriv, naći ću neko drugo rješenje. Sjela sam na svoju stolicu koja se je mogla vrtjeti, i okrenuvši se vidjela sam svoj normalan ljudski odraz na ugašenom ekranu televizije. Tad sam shvatila da se moj anđeoski odraz vidi samo na zrcalima. I shvatila da se moram kloniti zrcala i biti će sve u redu . Samo nakon nekoliko minuta nazvala me mama, da mi kaže da je u Tirentonu prelijepo vrijeme i da me pozdravljaju obiteljski prijatelji i da će doći do večeri kući. Obradovala me je i ja sam njima poslala lijepi srdačan pozdrav i veliku pusicu mojoj maloj sestričini Noemi. Nakon razgovora odlučila sam nazvati prijateljicu Esteru, moju zvijezdu na zemlji. To je osoba s kojom u svako doba ima vremena i razumijevanja za mene. Oduševio ju je moj poziv. Spremila sam se i otišla po nju automobilom. Estera i ja pustile smo našu omiljenu muziku i krenule u grad. Odjednom me je čudno pogledala i rekla draga moja pa ti zračiš danas, nešto si posebno lijepa, mora da si se zaljubila. Već sam se prepala, da nije slučajno opazila moj odraz na ogledali automobila, srećom nije. Na to sam joj sa osmijehom na licu odgovorila, da sretna sam jer me ostavio bivši , shvatila sam da on i nije za mene. Jer njegova ljepota nije niti približna ljepoti nečije unutarnje ljepote. On gleda samo da zavede, nije dobra osoba, a ja sam baš sretna što sam to na vrijeme shvatila. Iznenadila se je, rekavši mi; Pa što ti to govoriš? Nekidan si se jadala da te tvoj najdraži ostavio, a vidi te sad, sva blistaš zbog toga. A da nije u pitanju neka nova ljubav, da nisi pronašla nekog nebeskog putnika nasmiješeno me kroz šalu upitala? Na njezina pitanja samo sam se nasmiješila i rekla; Ja sam samo napokon pronašla sebe! Baš lijepo da tako razmišljaš, odgovorila je.
Već smo stigle do grada, tražile smo kafić koji bi nama najviše odgovarao za naše razgovore. Tad nam je sinula sasvim nova ideja. Pa zašto biti u svom gradu, idemo malo dalje od ovog grada. Odlučile smo pozvati Abijana i Zabidu i uputiti se u Verenston. Put nije dugo trajao, ali zabava je bila iznenađujuća. Otvorio se novi kafić “ Angels “ , to je bilo baš mjesto za nas četvero, jer svatko je slušalo svoju vrstu muzike, a taj club je baš to i pružao. Moglo se je birati na koji kat želite ići. Prošli smo sve dijelove prekrasnog kafića. Na prizemlju je svirala klasična zabavna muzika, u sredini narodna a na trećem katu strana muzika. Dok je na četvrtom katu bila tiha glazba za sentiše, tamo nam se najviše i svidjelo, jer smo imali zanimljivih tema za razgovor. Zabida se je pohvalila da ima novog dečka, Estera da se je nanovo zaljubila, dok je Abijan najavljivao vjenčanje, glavna nam je tema bila ljubav. Baš moje područje, još samo da ja pronađem ljubav svog života rekla sam sa osmjehom. Ma naravno da hoćeš rekle su u jedan glas. Ispričala sam im jednu svoju malenu prijateljsku priču, a ujedno I poslovicu;
“Jednom Davno, Bog Nas Je Stavio U Jednu Veliku Ogrlicu, Da Budemo Blizu Jedno Drugima, Ali Ta Ogrlica Je Pukla, Morao Je Svatko Svojim Putem Poći! Bilo Je Tužno; Ali Sada Znam Ja Imam Svoje Drage Prijatelje Bisere, Rasute Po Cijelom Svijetu. Mogu Ih Zvati Kada God Poželim I Tu Su Za Mene U Svakome Trenutku. Samo da znate da se toga moramo držati zauvijek, I da ćemo zauvijek biti jedni drugima potpora, obećajte da ćemo se čuti i da budemo na kraju Svijeta. Na to su rekli; prekrasno si to ispričala, naravno toga ćemo se i držati.
Estera je predložila da idemo plesati, pa smo se spustili na naš omiljeni kat sa narodnim pjesmama i uživale u ritmu muzike. Kući smo se vraćale kasno u noć. Mjesec je bio toliko velik, da smo ga svi sa divljenjem promatrali. Pozdravile smo se, Zabida nas je podsjetila da je u petak tulum i da moramo ići. Kući sam stigla ja, ali i moji iz Tirentona. Bili su iznenađeni, pa otkud ti u ovo doba, lutaš dok nas nema doviknuo je brat. Pa naravno, odgovorila sam s osmijehom na licu. Tad mi je mama rekla, malena moja ti si se izgleda zaljubila, pa ti blještiš. Blještim samo na ogledalu, pomislila sam i odgovorila ljubav nije čudo, al čini da se čudesno osjećam! Pošto je bilo kasno doba, otišli smo leći. Krevet mi je bio toliko potreban, da sam zaspala kao mala beba. Zora je brzo svanula, a prvo na što sam pomislila bilo je; još samo nekoliko dana i dobit ću svoja krila, moći ću se vinuti u plavetne visine i pomoći ljudima.

Ujutro sam sišla sam dolje u kuću, na stolu su stajale velike crvene jabuke koje je mama ubrala na putu. Nisu to bile obične jabuke, imale su okus kao da se je sve voće pomiješalo u jedan okus, nešto posebno, a mirisale su poput šumskog cvijeća. Nešto ljepše i ukusnije nisam probala u cijelom svom životu. Danas mi je bio dan za uređaj cijele kuće, sve sam tako lijepo usjajila, kao da sam to radila sa nevidljivim krilima, mama je bila presretna.
Odlučila sam kasnije spremiti se i otići do prijateljice Estere u obližnji kafić, tamo je radila kao konobarica. U tom kafiću pod nazivom “ Be happy” bilo je zaista samo veselje, sama prijateljičina simpatična odora konobarice izmamljivala je osmijeh na lice. Suknjica i štikle sa žutim smajlićima bile su baš kao stvorene za duh moje prijateljice. Ona je posebno vesela osoba, koju ne može rastužiti baš nitko, svaki dan joj je osmijeh na licu. Tko je tužan u ovom će kafiću pronaći veselje to je sigurno. Pozdravila sam je i naručila čaj od naranče sa cimetom. Za lijepi jesenski ugođaj, rekla sam. Razgovarale smo o mnogočemu. Razgovor je prekinuo muški glas. Blago onom tko tebe bude imao za ženu, doviknuo je jedan mladić držeći novine i naočale u ruci. Na te njegove riječi, samo sam se osmjehnula i rekla da je to njegovo mišljenje jer mu naočale nisu na pravome mjestu. Malo šale s prijateljima odvelo me u zaborav tko sam postala, bila sam opet ona stara Emanuela. Došla sam kući oko ponoći, svi su spavali, a i meni nije preostalo ništa drugo nego mirno zaklopiti svoje oči i utonuti u san.
Danas je srijeda, osjećam se i dalje sjajno, ali odlučujem živjeti kao i prije. Tako Bog i želi, moj dan za širenje ljubavi je nedjelja. To je dan kada ću moći sve ono što želim.
Još jednom Bože hvala, tako je lijep dar od tebe. Sjetila sam se pjesme; Odlazak anđelima, koju sam napisala jednom davno, i sad shvaćam da je imala neku ulogu, neki osjećaj. U njoj sam baš napisala; “ Da mi je vidjeti sve dugine boje, koje mojim anđelima vode!”. Danas je na nebu, gledam je sa divljenjem i sa srcem promatram stazu mojih anđela, kojom ću i ja jednog dana moći prošetati. Još samo tri dana i napokon ću moći podariti sreću i ljubav svima koji to zaslužuju. Sada idem do sestre Gamaliel, dogovorile smo se da ćemo ići na izlet sa njezinim djevojčicama Noemi i Mihejom.
Bilo je zaista prekrasno. Nisam ni znala koliko lijepih mjesta ima u ovim našim
prostorima. Postoji jedna kula, koja ima svoju povijesnu priču. Kažu da je u njoj živjela princeza Teonizija koja je bila jako boležljiva, tražila je spas godinama. Sve dok jednog dana nije došao njezin princ i donio joj spas. Bilo je to njegovo dobro srce, koje je čekala sve do svoje 30 godine života. Kažu da su imali dvoje djece, i da još i dan danas lutaju ovim prostorima štiteći svoje kraljevstvo. Sve su to samo priče, ali ja u njih vjerujem. Osoba sam koja voli vjerovati čak i u bajke. Vjerujući jačamo tijelo i duh, a to je ono najbitnije u životu.” Biti hrabar, i možemo preskočiti i najveći mogući zid koji život stavi ispred nas.” Prelijep dan, još smo putem srele moju najbolju prijateljicu. Otišle smo na piće. Malo sam im čudna rekle su mi, pogledaj svoj odraz u ogledalu, pa ti sva svjetlucaš! Ja sam se samo brzopleto ustala i rekla; Vi ste malo previše popile, hajte idemo u park. Malo laži samo da se izvučem, da me ne otkriju. Od sada Emanuela kloni se ogledala to dobro zapamti! Ne smijem se više nikada dovesti u ovako neugodnu situaciju, skoro pa da su me otkrile. Krenule smo do parka, djevojčice su uživale u klackanju, puzanju i igranju na ljuljačkama. Prijateljica je kupila novine, u kojima je bio baš isječak o palom anđelu. Još su mi smiješeći se rekle; Emanuela ti si naš pali anđeo!
Eh kada bi samo znale da zborite istinu, pomislila sam. Na to sam odgovorila; Ma svi smo mi pali anđeli! Čudno su me pogledale i kroz smijeh rekle da, da jesmo, jesmo! Sunce je bilo tako jako, nikada nisam podnosila sunce. Čak sam se jednom davno onesvijestila zbog preosjetljivosti na sunce. Ali danas kao da sam se punila energijom, što sam više bila na njemu. Dan smo provele u prekrasnom parku sa djecom.
Već je kasno, svoje misli upisujem u mobitel, tko će sve upisati! Ali sada znam, ljubav je moj život i tu se ne mora puno govoriti, svi znamo što je ljubav hvala dragom Bogu. Kod kuće je sve po starom, osim mene. Mama i tata su u mirovini i svoje lijepe godine ispunjavaju sa svojim unučicama, družeći se sa prijateljima i rodbinom. Jako ih je lijepo vidjeti, baš večeras igraju neku zabavnu igru “ Vidi mogu i ja”. Sviju skupa sam pozdravila. Otrčala sam stepenicama do svoje sobe, da se malo odmorim. Otvorivši vrata sobe, imala sam što i vidjeti. Bijelo srebrnu haljinu, sa svijetlo plavom čipkom oko rukava koji su se lagano širili. Otkud ona ovdje, zapitala sam se? Tad vidjeh malenu ceduljicu kraj haljine, na kojoj je pisalo; Draga Emanuela, ovo je anđeoska haljina. Nju ćeš nositi na svoj dan, u nedjelju. Sjela sam i plakala od sreće, ali i od tuge. Pitajući se; O Bože tko se sa mnom šali? Tako prekrasna haljina ne može na mene. U nju stane moja prijateljica, ali ja nikada neću moći! U meni se je javila ona slaba, tužna strana; debela sam, ja i nisam za prekrasnog anđela! Bila je to tužna noć, kao da su mi se polomila krila i onaj divan osjećaj je nestao. Bila sam anđeo koji se razočarao. Plakala sam cijelu noć, sve dok nisam utonula u duboki san. San mi je baš i bio potreban, jer mi je dao viziju. Anđeo zlatnih krila, zeleno plavih očiju, kao da mu se nebo i zemlja stopilo u njih, kao da je zaključao tajnu neba i zemlje u njima i u srcu svome čuva ključ. Lice mu je bio meko poput meda, a kosa boje lješnjaka. Mirisao je poput latica ruža, mirisom ljubavi. Toliko me oduševio svojim dolaskom. Predstavio mi se kao moj anđeo čuvar, pod imenom Uriel. Te srdačno rekao; Ne brini, sve ćeš saznati u nedjelju. Te svoje suze obriši, jer nemaš razlog da budeš tužna! Anđeo ljubavi ne plače, sjeti se! Pomilovao me
po licu i nestao. Kad sam se probudila osjećala sam toliko olakšanje i sreću. Jednom davno netko mi je rekao da je moj anđeo Uriel, anđeo svijetlosti i evo sad me je posjetio u snu i dokazao mi da je to baš tako. Moje zemaljsko i nebesko čuva on! Baš će biti lijepo kada i ja anđeoskim putevima krenem. Taman da se ustanem sa kreveta, zvuk na mobitelu oglasio je poruku; “Ne zaboravi večeras je tulum, moraš ići, dolazimo po tebe u deset sati!”. Baš će mi goditi izlazak! Otuširala sam se svojoj drugoj ljubavi, pisanju ljubavnih pjesama. Pisala sam cijeli dan pjesme, iz tog svijeta duše trgnula me je poruka od Estere; Došlo je do promjene plana, idemo ranije, jer se tulum organizira u Agnistonu, a to mjesto je od nas udaljeno nekih sedamdesetak kilometara.” U redu, biti ću spremna za pola sata, vidimo se odgovorila sam. Obukla sam svijetlo plave traperice, srebrenu majicu koju sam dobila od svoje najbolje prijateljice za dvadeset i šesti rođendan, ona baš zna pogoditi moj ukus! Stavila svoj križ bez kojeg nikuda ne idem, moju omiljeni sat, malo šminke i spremna! Put je bio pun zezancije i smijeha, a na tulumu nikad bolje. Upoznala sam jednog divnog dečka, osvojio me svojim osmijehom. Kada mi je prišao u srce je sišao, duša mi se sudarila s njegovom. Toliko me se dojmio, da sam cijelu večer provela sa njim. Plesali smo cijelu noć, nismo toliko ni govorili, čak ni imena nismo spominjali. Osjećala sam se tako posebno u njegovom zagrljaju, jednostavno nisu bile potrebne riječi. Sam njegov pogled nebesko plavih očiju probudio je u meni želju da zaronim u to modro more i ostanem zauvijek zarobljena u njemu. Pogledi koje smo izmjenjivali vrijedili su više od ijedne riječi. Kao da se znamo čitav život. Osjećala sam, kao da smo nekoć otputovali jedno od drugoga, pa se sada napokon susrećemo.

Zaista nam je trebao svježi zrak, pa smo izašli van. Predložio je da sjednemo na njegov automobil. U isti tren pogledali smo na nebo i u isti glas rekli; “ Pogledaj, pala je zvijezda!” Zamisli želju rekla sam mu, na to je rekao upravo mi se ostvarila. Pogledali smo se I nasmiješili jedno drugom. Primio me je za ruku, snažno zagrlio i rekao; Pogledaj kako je prekrasna ova noć, romantičnija nego bilo koja druga, tako si lijepa na mjesečini, mogao bih te gledati ovako vječno. Poljubila sam ga u obraz i zahvalila što je tako divna osoba. Već je
svitalo, a ja i on i dalje smo promatrali nebo. Prijateljica nam je doviknula; “ Golupčići rastanak, idemo kući!” Bilo mi je tako teško odvojiti se od njega. Pozdravili smo se i tiho mi je rekao; “ Sresti ćemo se opet zvjezdice!”. Bila je to posebna noć, osjećala sam da pripadamo jedno drugome. Kući smo došle oko šest sati ujutro, tako da sam se probudila u kasno popodne. Do mene su došli prijatelji, gledali smo filmove cijelu večer. Bolje rečeno oni su gledali, a ja sam zaljubljeni anđelčić maštala o njemu tajnovitom muškarcu sa plavim očima. Zaspali smo svi na mom prostranom krevetu, vikend je pa nam je malo opuštanja dobro došlo. Otišli su u ranu zoru, a meni je prvo na pameti bilo; Sutra je taj dan! Uhvatila me je panika. Kako će to izgledati, što ću od sebe? Kao prvo sutra me cijeli dan nema. Što reći svojima u kući, što reći prijateljima? A ja nisam takav tip osobe da bi nekuda otišla sama, bez prijatelja. Ideja, treba mi ideja! Trebala sam na njoj raditi ovih dana, ali sada
što je tu je, Bože pomozi! Nedugo nakon strahovanja i razmišljanja, sjetila sam se; Pa da ja sam postala pjesnik, reći ću im da idem na sastanak mladih pjesnika u Ritner. Neće me bit samo jedan dan. To će upaliti, mora! Večeras ću im to reći. Do tada ću uživati u ovom osjećaju zaljubljenosti i čitati knjigu. Knjiga je zanimljivog sadržaja, glavna tema je mladi par koji se svim srcem volio, ali došlo je do nesretnog slučaja. Djevojka se utopila nesretnim slučajem. Mladić je kleo sudbinu zašto mu je oteo jedinu iskrenu ljubav. Budući da je djevojka oduvijek vjerovala u reinkarnaciju, to se i dogodilo javila mu se u tijelu njegove nove djevojke, sa riječima; ovdje sam, samo da znaš, vjera mi te vratila, da te opet gledam. Bila je to mistična djevojka, vjerovatno je došla iz svijeta ljubavi, svijeta anđela.

Dan je prekrasan, zlaćano sunce prekrilo je moju postelju, odložila sam knjigu, upalila omiljenu muziku i otišla vidjeti što rade moji on line prijatelji.
Imala sam što i vidjeti, sjajio je kružić sa oznakom 1, to je bio znak da mi je stigla poruka. Ali nije to bila ona obična oznaka, uz kružić je treperilo ultraljubičasto svjetlo, i prije nego sam ušla u sadržaj poruke osjetila sam trnce i žmarce preko cijelog tijela, potekle su mi suze, bio je to onaj osjećaj kao kad se molim pa moram plakati, nešto slično dodiru Duha Svetoga koji mi se dogodio nedavno na duhovnoj obnovi. Misleći da si sve umišljam, usudila sam se kliknuti na sadržaj poruke. U tom trenutku cijeli ekran je zatreperio, bilo je to pismo drugačije od klasičnih poruka. Cijeli nebeski sjaj kao da je netko slio u ta slova. Presijavale su se sve boje po tajnom sadržaju poruke. Čitajući javio mi se osmijeh na licu. Bilo je mistično sve ovo što mi se dogodilo, a sada i ovo lijepo saznanje.. Nije bilo previše riječi, ali osjećala sam snažnu povezanost i pozitivnu energiju sa dušom koja mi šalje te divne riječ, citiram;» Znaš li Anđele da su dugine boje kraljevstvo duše moje i tvoje, znaš li da si tajna Bogom mi dana, znaš li da si san mog sna i vječna svjetlost moga srca!?Otkrilo mi te nebo, zapisalo kao sudbinu. Pratim te, samo da znaš neprestalno pratim let tvoje duše.
Čuvam te oduvijek, zapisana si u prostranstvu moje duše kao vječna ljubav, kao molitva i dar Gospodnji. Tvoj tajni obožavatelj, tvoja iskrena ljubav.

Isuse uzviknula sam! Zar je moguće da netko zna tko sam uistinu, otkud me znaš tajnovita dušo, pomislih zar si ti onaj nebeski putnik iz mojih snova, zar je moguće da postojiš!?Po dosta ushićena, ali i oprezna. Što ako se netko poigrava mojim osjećajima, po pjesmama svi mogu znati koga cijeli život tražim. Ali opet, toliko godina pišem i nikada mi nitko nije poslao poruku ovakvog sadržaja, je li to on, moja ljubav, moja sudbina, što ako je varka….Toliko misli ispreplitalo se je po mojoj duši. Nakon dugo razmišljanja odlučila sam mu poslati poruku;
Draga dušo, jako lijepo od tebe, ali tko si ti, što želiš od mene, zašto mi sve ove lijepe riječi govoriš, na profilu ti je ime Anđeo Ljubavi, zar uistinu negdje živiš kao što zboriš; tajnim krilima me čuvaš i voliš!? Ili se poigravaš sa mojim nevinim srcem!? Dok je poruka odlazila imala sam osjećaj kao da je lansiram u Svemir, među anđeoske zvjezdice. Nenadano brzo dobila sam odgovor;
Anđele, isti se pronalaze; tajne srca uvijek otkrije i ostvari dobri Bog. Sve je istina kako sam ti napisao. Ne brini ljubavi, evo sada ću ti sve razjasniti, dati ću ti čisti dokaz da sam stvaran, napokon i ti i ja imamo pravo na ljubav i širenje onoga što je u nama; čista sveta ljubav protkana božanskim zapisima duše.
Znam da si u šoku, i ja sam. Dogodilo mi se sve što i tebi. Živio sam život na drugoj strani grada identičan tvome, dane sam provodio maštajući o iskrenoj ljubavi, pisao ti pjesme, molio se za tebe. Svim ljudima svijeta preko mreže nudio ljubav tako što sam im pisao pjesme o tebi. Mnogi su shvatili za što se vrijedi boriti, i to mi je bila jedina sreća koja je bila stvarana u mom životu. Božanski zapisi tekli su iz moje duše neprestalno, ali uvijek, baš uvijek znao sam da tamo negdje postojiš ti, da krojiš identične stihove kao ja. Vjerovao sam duboko u to saznanje duše, u anđeoski šapat anđela. Čak sam postao šaptač anđelima, neprestalno sam dobivao vizualne poruke sa neba, i evo sada sam saznao da si i ti imala iste dogodovštine kao i ja. Bio sam tvoja nada, vjera i molitva kao i ti meni, bio sam svjetlo, zvijezda nebeska kao što si ti cijeloga života meni. Ljubavi moja došlo je vrijeme naše sudbine. Onaj mali anđeo kada ti je one olujne noći došao, znaš on ti je poslije tebe stigao k meni. Ispričao mi sve o tebi, tada sam shvatio da si stvarna, da postojiš, da te nije samo stvorila moja mašta i čežnja za pravom ljubavi. Postoji vladarica moga srca, moje duše i moga sna. Postoji moja čežnja i molitva. Znaj oduvijek sam tvoj u duši i srcu, nikom osim tebi nisam posvetio pjesme. Sveta si za mene oduvijek. Krojim te i volim ti dušu, identični smo ljubavi. Lijepo je znati da sam tvoj i u tebi oduvijek, znaj oduvijek si u meni, moja tajna čistom ljubavi istkana. Toliko emocija složilo se na moje srce i na moju dušu, osjećala sam uzvišeno blaženo stanje, drhtala sam od svete ljubavi, opita saznanjem htjela sam ga zagrliti i sa iskrenim zagrljajem reći mu kako se osjećam. To sam mu i napisala. Dogovorili smo se za sastanak u parku « Eden» , nevjerovatno je da smo oboje pomislili na isti park od sedam mogućih parkova u Bringistinu. Dok sam ga čekala u parku osjetila sam miris ruža, zapitavši samu sebe; gdje u jesen mogu cvjetati ruže!? Bio je to znak da je moj anđeo blizu, u njegovoj duši, srcu i rukama bile su rajske ruže u svim bojama. Pokreti su mu bili toliko hitri, kao da je lebdio u tom zanosnom hodu punom čarolije. Na sebi je nosio crnu pletenu dolčevitu, svijetle traperice i upečatljivu kožnu jaknu. Dok sam ja na sebi imala crveni kostim sa bijelim opasačem i crnim čizmama. Bio je to savršen trenutak, savršeno shvaćanje duša. Napokon sam shvatila izraz; Ljubav na prvi pogled! O da desio se, ali još neku noć, bio je to on moj plesni mladić sa zvjezdane noći! Bila sam toliko iznenađena i sretna da je to on. Rekao mi je malo sam se zatajo, ali jesam ti rekao da ćemo se opet vidjeti zvjezdice!?Kada mi je prišao, niz srce je sišao, duša mi se sudarila s njegovom. Sam njegov pogled oborio je moje srce, te plave oči kao da su nebo skupile u sebi. Duboko sam udahnula prije nego što mi je pružio ruku. Drhtala sam od silnih emocija koje su vrištale iz mene, imala sam osmijeh i sjaj očiju poput sunca i sunčevih zraka. Samo jedan pogled koji smo izmjenjivali vrijedio je više od milion riječi. Čitali smo si iz očiju zapise duše. Kao da smo se znali čitavi život. Osjećali smo se kao da smo jednom davno jedno od drugog otputovali pa se sada napokon susrećemo. Vjerovatno i jesmo, imali smo osjećaj da se znamo iz Raja, pa nas je Bog poslao na Zemlju da se opet pronađemo. Utonula sam u njegov topli, čvrsti zagrljaj, osjetila snagu njegovog srca. Znala sam da me oduvijek voli, i on je znao da ga oduvijek čuvam i volim u najtajnijem prostranstvu svoje duše. Kroz suze radosnice rekla sam mu; Mili Anđele, zar je moguće da ne sanjamo više, da srce napokon jedno uz drugo diše!? Obriši suze Anđele prošaputaše usne voljene, ljubi me tu sam za tebe zauvijek; od danas vječno sam kraj tebe, doći ću ti kada god zovneš me. Postojimo oduvijek jedno za drugo, vjerovali smo u Božje čudo, jedno smo drugom nagrada. Kako se zoveš dobroto moja upita nježno anđela svoga; Emanuela još jedna tajna ima tvoja ljubav tvoje ime nosi, s time se moje srce ponosi. Emanuel srećo mila, ja sam Emanuel najsretnijih krila. Tvoja ih ljubav snaži, ljubav čista, iskrena, bez laži.
Sve si mi ti moja ljubavi, kako te je lijepo u sebi nositi, moja blagosti, moja čista radosti blagoslovio me dobri Bog sa tobom. Drhtala sam u njegovom naručju, mirisala ruže koje mi je dao, znao je da osjećamo isto, nisam morala govoriti, znao je sve po otkucaju moga srca. Samo sam mu rekla da me nikada ne ispušta iz krila sudbine, da me zauvijek zadrži u svome svetom srcu punom ljubavi i razumijevanja. Ne brini dušo isti smo ja i ti, isti se pronađu kad iskreno vjeruju.
Sjeli smo na klupicu i onda mi je rekao; Sjećaš li se kada si prije nekoliko mjeseci molila Boga da ti pošalje nekoga tko je spreman poći sa tobom na bilo koju stranu Svijeta!? Evo me Emanuela, evo me sada me imaš zauvijek, i spreman sam poći sa tobom kuda god poželiš. Bog je čuo tvoje molitve, ali i moje. Tako mi je drago što si tu uz mene, samo moja. Presretan sam što si baš ti postala moja nada, moja ljubav, što si stvarna. Više te ne mora biti strah krenuti, više ne moraš stajati u krugu i drhtati. Ja sam tu da te ohrabrim, da ti dam snagu i da se usudiš krenuti kuda god ti duša zaželi. Sanjam, koda sanjam ljubavi, nemoj mi samo reći da si fatamorgana, da te moja bol kroji. Ako i sanjam ne budi me, želim vječno sanjati ovu ljepotu, ova meka krila čiste ljubavi, ovaj dodir drag, ovu svetost koju u duši osjećam. Emanuel me pomilovao po glavi i tiho prošaputao, Emanuela ljubavi ako sanjaš ti onda sanjam i ja. Sanjat ćemo cijeli život moja malena. Zagrlila sam ga snažno, to je bio onaj poseban osjećaj kada znaš da te netko iskreno voli i da nekome cijelim svojim bićem pripadaš. Sada sam znala da je on moja sudbina, moja vječnost, nešto najposebnije što mi je Bog mogao podariti. Zahvaljivala sam se Bogu svim svojim bićem na blagoslovu iskrene ljubavi. Toliko toga mi je podario u tako kratko vremena. Sva ona patnja kao da je bila tuđa. Ova moja sreća ne može se ni opisati, tu ljubav treba doživjeti. Sada shvaćam da vrijedilo je suze liti, svaka patnja i svaka moja suza nije bila uzalud. Sada imam svog anđela, dupla krila imam ja. Sada ću svake nedjelje putovati sa njim i širiti ljubav, vjeru i mir na Zemlji. Zajedno ćemo iz visina širiti i darovati ljubav onima koji je trebaju. Čudesan je ovaj život, satkan božanskim rukama čiste ljubavi. Samo što ga zlo hoće uništiti, ali mi ćemo zavladati, biti ćemo jači od crnih anđela tame, nećemo dopustiti da suza bola na dobro srce kane.
Noćas u ponoć izrasti će mi krila, vinuti ćemo se ja i Emanuel u misiju ljubavi.
Divnog li saznanja, ne mora me biti ničega strah sada kada je on tu zauvijek uz mene. On će me u stopu pratiti, pjevati najmilije pjesme, uspavljivati u toplom krilu sa njima, on je sve ono lijepo što duša moja treba i ima.
Jedva čekam vidjeti njegova krila uz svoja.

«Mjesto radnje; Nebo»

Pala je noć, znali smo da je ova noć posebna i čarobna, da će nam uistinu po prvi put izrasti snažna bijela krila i da ćemo početi izvršavati svoju misiju ljubavi. Što li nas još sve očekuje nismo ni svjesni. Pozvala sam ga u sobu, skuhala mu čaj, upalili smo romantičnu komediju i čekali taj «Prvi Let» . Bližilo se jedanaest sati navečer, ostao je sat do ponoći, imali smo osjećaj kao da čekamo Novu Godinu, ali s utrostručenim ushićenjem. Znali smo da ćemo po prvi put vidjeti nebo, biti poput nebeskih ptica ljubavi koje imaju moći iscjeljivati bol i pružiti utjehu . Utoplila sam se uz njega i odjednom osjetila kako mu ispod majice izrastaju krila, u isti tren rekli smo dušo rastu nam krila. Za par sekundi iza nas su se stvorila ogromna bijela krila sa dijamantnim srebrenim odsjajem. Pucketale su sjajne zvjezdice iz njih kada bi se god pogledali. Bili smo ushićeni i sretni, te u iščekivanju što sada. Kako poletjeti, što učiniti, kako koristiti moći, u kojem smjeru treba ići. Odjedanput se na vratima stvori onaj naš anđeo pismonoša, sa osmijehom na licu i izjavom; Anđeli drago mi je da ste se napokon pronašli, ne brinite ja sam Ariel, anđeo pismonoša koji vam uvijek donosi Božju poruku. Ja sam tu da vas obavijestim u svakom trenutku što vam je činiti. Odmotao je malenu urolanu tkaninu koja se je sjajila poput njegove aureole i pročitao važnu obavijest; « Za sedam minuta je sastanak anđela, pozivaju
se svi Zemaljski anđeli da dođu. Prolaz na Nebo pojaviti će se točno u ponoć iznad crkve Svetog Mihovila, mole se svi odabrani anđeli među kojima su Emanuel & Emanuela da se upute kroz prolaz. Srdačno nas je pozdravio, dao uputstvo za let i nestao. Ostali smo u šoku, vidjet ćemo nebeska prostranstva, dragoga gospodara, našeg ljubljenog Boga, alfu i omegu. Uhvatili smo se za ruke, u krilima kao da smo dobili vjetar i poletjeli kao nebeski putnici ljubavi do crkve. To je bio let koji ćemo zauvijek pamtiti, ono o čemu smo sanjali godinama u najbajkovitijim snovima. Ali stvarno je, tu smo jedno uz drugo, približavamo se ogromnog plavetnoj svjetlosti koja nas poput magneta vuče u sebe.
Opija nas rajska amnezija čiste ljubavi, svjetlosni vrtlog odnosi nas u anđeoske dubine Svemira, kao da ronimo, osjećamo se više nego na Zemlji, u potpunosti je moj i ja njegova, blagoslov je po svuda prisutan. Odjednom Nebesko prostranstvo, tajnoviti grad, po svuda anđeoska muzika. Osmjesi na licima, vjera, nada u srcima. Tamo su svi oni dobri ljudi druže se sa svojim anđelima čuvarima. Rajski vrtom hode, snažno se vole. Dijamantna crkvica na planini otkucava podne. Svi slave Gospoda, bijele krunice im u rukama, u srcima molitva. Toliko prostranstvo ruža još u svome životu nismo vidjeli. Emanuel me čvrsto primio za ruku i rekao; draga moja sada ću i ja pomisliti da sanjam. Tada su se otvorila velika zlatna vrata ukrašena ljiljanom i bršljanom iznad kojih su letjele bijele golubice mira, a malo dalje na klupicama od paunovog perja sjedjeli su anđeli. Neki su bili u plavim, neki u ružičastim i bijelim haljinama. Jedni su pjevali, a drugi su svirali harfu. Tako prekrasne melodije još nije čulo ljudsko uho. Na nebu se je pojavila prekrasna duga. Bila je sasvim ista kao i ona što je možemo vidjeti na Zemlji, ali po ovoj su lebdjeli maleni anđelčići i po njoj ostavljali tragove zvjezdica. Odjednom se začuo snažan, a tako mio glas, Bog je prozborio; «Draga djeco dobrodošli u moje nebesko kraljevstvo, što ja spojim nitko ne može razdvojiti. Zato sam spojio vas. Zato ste i pozvani večeras će vaše duše postati jedna. Održati će se vaše vjenčanje. Znam što nosite u svome biću, uspjeli ste sačuvati vrijednost duše, onu čistu ljubav koju sam vam dao pri rođenju. Zato sam vas i odabrao da budete sluge moje i da meni vječno služite. Biti ćete prvi zemaljski par koji je održao svoj bračni zavjet u mom kraljevstvu. Emanuel i Emanuela vi ste odabrani za misiju vječne ljubavi, vaša nebeska krila lebdjeti će iznad Zemlje, čuvati je i braniti zauvijek. Ja sam tu, vaš Otac koji će vas usmjeravati i čuvati na vašim putevima. Ne morate ništa govoriti, jer vaša srca i duše dobro poznajem, ja sam ih skroio. A vi ste ti koji ste izabrali pravi put slijedeći moje upute kroz svetu knjigu koju sam darovao Zemlji. Pođite sada u moje nebeske odaje bez straha. Potražite Erekila i Alibiju. Njih dvoje će vas pripremiti za vjenčanje. Milostivom Gospodaru duboko smo se zahvalili i uputili u prekrasan cvjetni labirint gdje su oni živjeli. Alibija je bila poseban anđeo, tako dojmljiva izgleda, u kosi su joj cvjetale bijele ruže, a anđeo Erekil bio je tako toplog pogleda kao da se sva dobrota Svijeta skupila u njegovim toplotnim očima. U bijelom svilenom odjelu zračile su njegove zelene oči. Nasmiješenog lica pitali su nas jesmo li mi mladenci, potvrdno smo odgovorili a oni su rekli da su obaviješteni da dolazimo. Tada su nam dali do znanja da moramo biti svjesni da će nebeska kristalna voda isprati naš Stari Svijet i podariti Novi Svijet pun blještavog rajskog sjaja. U ovom anđeoskom svijetu vidjet ćete samo istinu i ljubav Božju prozboriše. Vaše duhovno svjetlo, nova istkana odjeća, anđeosko svileno ruho tek je priprema za prekrasne dane koji slijede. Iskrit će vaša anđeoska duša kroz putovanja koja vas čekaju. Vrijeme je da ljudima oko sebe darujete svjetlost svoga anđeoskog bića koje će grijati voljene osobe.
U novom blještavom ruhu iskrile su naše duše, bili smo spremni za obred vjenčanja. U ruci sam nosila bijele ruže sa srebrenim mašnama, Emanuel je sjajio u bijelom odijelu. 

Obred je započeo;
« Ja Bog vaš pitam vas Emanuela & Emanuel, uzimate li jedno drugo za vječnu ljubav, obećavate li da ćete se štititi u sve dane moga kraljevstva na svim Zemaljskim i Nebeskim prostorima za vijeke vjekova. Uzimamo i obećavamo dragi Gospodine. Dvije duše postale su jedna, dajem vam vlast na Zemlji, širite moju ljubav koja je u vašim dušama. Istog trenutka na nebu se stvori na tisuće užarenih zvjezdica, sa planine poteče sveta voda u kojoj se okupašmo. Na nama se pojaviše bijelo plavkasta krila. Tada Bog reče; ova su krila znak da ste bili ovdje i da ste sa nebesa poslani da moju volju vršite na Zemlji. Od danas ste vječno Anđeli ljubavi. Ne brinite za vaše najmilije, ja sam im već otklonio tugu sa srca, znaju da ste anđeli u misiji ljubavi. Oni to znaju po šapatu vaše duše njihovoj duši. Bog nam je darovao mirnu dušu, rekao je da možemo pratiti svoju obitelj, prijatelje i najdraže kada god to poželimo, mi smo sada njihovi zaštitnici.

Bog je znao da smo oduvijek željeli promijeniti Svijet, darovati iskrenu ljubav Zemlji. Koliko smo samo puta maštali o tome i sada je to stvarnost. Ja i Emanuel sada ispunjavamo svačija srca, izbavljamo duše iz neprilika, zaustavljamo tugu.
Ja i moja iskrena ljubav poslani smo na Zemlju, svatko tko nas pozove i u srce primi čistog srca uklanjamo njegovu tugu, darujemo ljubav.

Ako se pitate gdje spavamo, mili moji na oblacima spužvastim mirisnim. Nekada ja u njegovim, nekada on u mojim toplim krilima. Ova ljubav je vječna.

P.s. Pozovi nas, možda baš noćas k tebi dođemo u miru i blagoslovu srećom da te nagradimo!

NEBESKI DNEVNIK ANĐELA LJUBAVI, II. dio