„AKO NE MOŽETE OPROSTITI MOLITE ISUSA U VAMA DA OPROSTI“

Ove riječi svećenika donijele su mi oslobođenje !

Suprug je psihički zlostavljao mene i djecu, godinama, bol koju su djeca trpjela za mene je bila nepodnošljiva. Bilo je trenutaka kada sam mislila da će mi srce puknuti od tuge i nemoći. Gušilo me, tresla sam se, plakala, zapomagala, jaukala, preklinjala….

Kuća koju sam s ljubavlju gradila postala je mjesto utamničenja, pravo mučilište.

Najgore su prošle djevojčice. Posljedice su osjećala i starija djeca, iako čvršća. Ali, samo prividno čvršća. Sin se zatvorio u sebe. Odbačenost od oca, emocionalna praznina, akumulirani bijes, nemoć jer si dijete, ne znaš bi li mrzio majku koja dopušta takve torture ili je voliš budući ti je majka i vidiš da pati. Kupovina prividnog mira, prividne sreće, a u nutrini praznina. Sina je spašavao i spasio sport. Tjelesni napor i ljubav prema nogometu otvorila je kanale za pražnjenje nakupljenog bijesa. Kćer je prošla teže. U njoj zjapi ogromna praznina, neutaživa potreba da bude ljubljena. Gonjena potrebom da bude voljena izložena je opasnosti traženja ljubavi u pogrešnim osobama, na pogrešnim mjestima.

Izuzetno osjećajna, ali duboko, preduboko ranjena u bijegu od Gospodina, u bijegu od sebe same. Možda mi jednom uspije oprostiti i ona i najstarija. Mnoge rane nose moja djeca, ali Gospodin Isus je iznad svake rane.

Ja, puna krivnje. Od kada je započeo moj hod sa Gospodinom velovi samoobmana padali su jedan za drugim. Pogrešne odluke, ignoriranje očitih znakova koje mi je davao Gospodin ispadali su preda me poput kakvih kostura. Na vlastiti užas shvatila sam da su moje pogrešne odluke, moji pogrešni izbori, moja potreba da budem voljena, moja bolesna fikcija da imam obitelj uzrokom patnje moje djece.

Ja uopće nisam birala partnera za život, moj izbor svodio se na bolesnu fikciju-imati obitelj, onu obitelj koja mi je kao mladoj i jako zaljubljenoj djevojci nasiljem moje pok. mame oduzeta, dakle imati obitelj pod svaku cijenu i to tako što ću se eto ja cijela dati, ja ću sagraditi, ja ću se žrtvovati, ja ću ovo, ja ću ono, ja ću i lijevo i desno, ja ću muža njegovati, poštivati, tetošiti, ja ću njega učiniti vrijednim poštovanja, ja ću maziti i paziti i nakon silnih ja, ja, ja, ja, i opet ja, doći će dan i onda ćemo, nakon mog svekolikog japajakanja, svi lijepo biti happy family.

Kad se srušila kula od karata neopazice su u mene uvukla uloga žrtve. Pa ja sam ovo napravila, pa ono napravila, pa gle ja radila i gradila, gle ja se mučila sve vas hranila, oblačila, školovala, nikada vam ništa nije nedostajalo, ja sam vam sve dala, njemu sam sve dala, sad kad nemam ničega ne valjam, ja sam se za vas žrtvovala, gle kako mi vraćate, nitko me ne poštuje, nitko me ne voli, da sutra nestanem nitko ne bi niti primijetio, ni jedan ručak ne možemo provesti zajedno, svatko sebe gleda, svi ste sebični i bla, bla, bla, bla, i tako u krug.

Tako, sad smo svi bili u žrvnju Zloga. On psihopata, alkoholičar, ama sadista-bolesnik, ja „žrtvenica“ i djeca pogubljena u vremenu i prostoru. Jedine istinske žrtve ove drame bila su i ostala samo djeca. Funkcionirali smo reda radi.

Grčevito sam se držala Presvete Majke Marije. Grčevito i svim srcem prianjala sam uz našeg Gospodina.

O, bilo je tu svega. Bilo je dana kad sam Gospodinu pokazivala svu svoju „mučeničku dobrotu“, bilo je dana kad sam se s Njim svađala, bilo je dana kad sam Mu sve istresla onako ljudski kao: evo Ti sad jesi zadovoljan konačno, neka poludim, neka umrem hoćeš li onda biti konačno zadovoljan, ma kako možeš gledati da djeca toliko pate? , baš je Tebe briga za mene, znam da sam zaslužila, ali zašto djeca, zašto djeca?! Kužite Bog kojeg ljubim svim srcem ipak mi je bio kriv. Ah, tako je dobro imati krivca ako nije čovjek onda neka je barem Bog i to ni manje ni više nego Onaj koji se za nas dao razapeti. Jednom sam kazala Gospodinu: „evo, neka, dobro kad hoćeš mogu ja i u ludnicu ali tko će Ti onda moliti Krunicu e…“, da bilo je tu svega.

Obruč se stezao sve više i više, sve jače. Djeca su patila sve teže. Ništa nije išlo, ni škola, ni poslovi, ni novac, ni red ni rad. Ništa sve se zablokiralo, zacementiralo i činilo se da smo potpuno u vlasti Zloga, da mlati sa nama kako god mu padne napamet.

On je u međuvremenu žario i palio neprestano izmišljajući uvijek nove načine tihe sadističke torture. Svaki dan redovito na lajni alkohola i otrova koji mu brižno pripravljaju jadna stvorenja u potpunoj vlasti Sotone. O, bilo je dana kad je lupalo, tuklo, udaralo, cerekalo se, zviždalo, pjevalo, režalo, bjesnilo, treskalo, škripalo. O, Bože bilo je tu svega.

Dani su prolazili, moje molitve kao da su u vjetar bile bačene. Što sam više molila za muža on je bivao sve gori, znao je satima fiksirati djevojčice bez riječi, danima im ne uputiti ni jednu riječ, onda bi se dosjetio da ipak postoje „nabacio“ bi se igrati s njima npr. čovječe ne ljuti se, one bi sirote procvjetale, a ja sam u srcu tiho cvilila znajući da to neće potrajati, onda bi se zasitio i čovječe ne ljuti se i djece, odbacio bi ih kao staru krpu,okrenuo od njih glavu opet i opet pijan sa optužujućom šutnjom, a one bi se danima grčile od bola pitajući se što su mu skrivile jer ih odjednom više ne gleda, štoviše kao da ne postoje.

Boljelo ih je što ne zna ni u koji razred idu,kako uče, treba li im štogod, boli li ih štogod, imaju li prijatelje. Ništa, samo optužujuće ignoriranje njihovog postojanja uz povremene kletve. One za njega ne postoje sve dok ih u svom bolesnom mozgu do jednom ne umilostivi kakvog znaka da su žive nekom prozirnom igrom čovječe ne ljuti se ili popravkom kakvog starog bicikla, da bi ih potom iznova odbacio. Ta bolesna horror igra koja se odvija iza četiri zida nije dostupna ni psiholozima ni psihijatrima ni svećenicima, nikome samo dragom Bogu.

Prolazilo je vrijeme i ja sam polako počela ludjeti, neopazice. Moji živci više nisu bili moji živci. Funkcionirala sam reda radi. Izvana osmjeh a unutra ruševina ozbiljno pred rušenjem. On je bivao sve gori. Štoviše, znao je da sam financijski dotučena i da nemam zapravo kuda. U njegovom bolesnom mozgu i bolesnim mozgovima istih psihopata kakav je i sam, bile smo idealne žrtve. Uostalom, istina, a kamo da idem ako novaca nemam. Tko koga danas gleda ako novaca nema. Nemojmo biti toliko licemjerni. Jedno je što ispovijedamo, a kako to živimo to je nešto sasvim drugo.

Potražila sam psihijatrijsku i psihološku pomoć za sebe i za curice. Prošli smo obradu, pokušali uključiti i njega, no to je bilo „uzalud vam trud svirači“. Obišla sam liječnike koji su sućutno slijegali ramenima, kao još ste psihički zdravi, dokle e to ne znamo. Osim toga, on nije bio agresivan, on nije tukao i razbijao, e da jest, onda bi oni nešto mogli učiniti, ali ovako na sustavnom uništavanju ličnosti psihičkim zlostavljanjem ništa.

Hoćete li tablete za smirenje? Ne hvala, ja imam Isusa. Koliko puta sam otišla sa svete ispovjedi još jadnija budući da sam prirodno slušala svećenika koji mi drži predavanje o strpljivosti, toleranciji, razumijevanju, lijepoj riječi, o potrebi da kao žena skratim jezik, o čekanju da muža prođe pijanstvo, o ljubavi prema bližnjemu, prema obitelji, obitelj, obitelj, obitelj, TA JA SAM SE UNIŠTILA zbog te famozne obitelji, dolazilo mi je da vrištim od muke, bilo mi je kao da se raspadam nanovo. I opraštala sam toliko puta i svaki puta je bilo još jednom gore. Čak dotle da je namjerno išao na sv. Ispovijed smijući se jer ako ode u crkvu i na Ispovijed zna da će njegova pohota biti zadovoljena. Koliko puta, samo….ali dobro i to je prošlo. Gospodin je sve znao, sve vidio. Gospodin je bio uz mene u tim bolnim trenutcima. Nisam bila sama. Nikada nismo bili sami. I doista Ja imam Isusa.

MI IMAMO ISUSA.

Idemo dalje. Kažu pakao. Teško sam se hrvala sa vlastitim osjećajima, od trenutaka u kojima sam mogla tog čovjeka (nekad kao normalne osobe) daviti golim rukama, gaziti nogama, ne znam što do potpune otupjelosti ogorčenosti, frustriranosti i u konačnici nemoći, popuštanja živaca i svega i svačega, molila sam Gospodina da ga obrati, ništa, molila da prestane piti, ništa, molila da ubije ili mene ili njega, ništa, molila da strada u saobraćajnoj nesreći toliko da ne može do alkohola da ga njegujem cijelog života kao invalida samo da ne može piti, ništa.

Konačno počela sam moliti da oprostim. Njemu, ali i sebi. Nije išlo, tj. činilo se na trenutke da jesam, ali pri prvom idućem ispadu shvatila sam da se nisam daleko odmaknula. Jako, prestrašno sam se mučila. Molitva nije silazila s mojih usana, niti je izlazila iz moga srca. Sv. Misu nikada ne propuštam, ne mogu bez Gospodina. Da nije bilo sv. Mise i Euharistijskog Isusa ja ne bih sada pisala ovo svjedočanstvo već bih bauljala u nekoj psihijatrijskoj ustanovi omamljena lijekovima, kako su mi i namijenili tvorničari zloće. Potpuno već smušena nemoćna hrvati se sama sa sobom i sa njim i sa Bogom, uz sada već nepodnošljiv teret patnje nevine djece (ta bol se ne može opisati) u imovinskom kolapsu, posve u klopci svega i svačega, silno sam trebala spasonosnu snagu oprosta, ali nije išlo.

Bila sam na rubu snaga, toliko sam bila na rubu da sam čula samu sebe kako doslovno vrištim u telefon najstarijoj kćerki: „jesi li konačno sretna što sam propala, jesi li konačno sretna što me ova pijandura upropastila, jesi li konačno sretna, jeste li konačno sretni što smo svi ovdje uništeni“, urlala sam, bol je sukljala iz mene, strahovita bol, zidovi su se zatresli koliko je sukljalo iz mene.
Klonula sam, suze su tekle, gledala sam u Raspetog Gospodina i jecala „Isuse moj gotovo je, Isuse moj ja ne mogu više, ovo je kraj Isuse moj ja Te ljubim, ali ja ne mogu dalje, gotovo je“.

A onda sam sklopila oči nadajući se da bi mi se možda smrt smilovala, no umjesto toga čula sam riječi jednog svećenika “Ako ne možete sami oprostiti molite Isusa u vama da oprosti umjesto vas”. Vapila sam i molila, i vapila Isuse Ti oprosti, Isuse ja ne mogu. Oprosti u meni i njemu i mojoj mami, i svima Isuse oprosti im, otpusti ih od mene, Isuse moj oprosti im Ti ja ne mogu, ja ne mogu, ne mogu, toliko boli, toliko nevinih žrtava, Isuse oprosti meni u meni, Isuse moj, molim Te oprosti…..oprosti…oprosti. Koliko je to trajalo ne znam. U sobi je bila potpuna tišina. Čak su i psi utihnuli, ni mačke se nisu čule. Potpuna tišina svuda oko mene, a u meni stanje neobjašnjivog potpunog mira. Kao da me netko od mene same odvojio tj. kao da je dio mene od mene otišao i ka da sam ja sada odjednom jedna cjelina sebe ispunjena takvim blaženim mirom, koji je nemoguće prenijeti na papir. Često je Gospodin u mene izlio svoj mir. No, nikada nisam osjetila ovakav mir. Mir cijele osobe. Evo, dobro sam kazala, kao da sam bila u cjelini, potpuna. Nikada to nisam doživjela. Bio je to taj predivan Oslobađajući mir. Umjesto da smrt dođe po mene ili u najmanju ruku hitna pomoć došao je Gospodin. Dogodilo se čudo, Isus je uzeo od mene sav teret, svu gorčinu, bol, sve rane i moje i moje djece, tog trenutka Gospodin je ponio breme koje mu ja nisam bila sposobna dati, breme gorčine, duboke podsvjesne blokirajuće boli odbačenosti, nevoljenosti, izdaje, neopraštanja. Ni sve zdravorazumske sile nemaju tu snagu. Mi to svakodnevno slušamo, ali put do toga nije, zaista nije lagan. I nije dobro kazati da je to bio trenutak, ne, bio je to dugotrajan i mukotrpan proces prepun borbe i napasti, proces oslobađanja oprostom. Isus je oprostio u meni, potom je snaga oprosta zahvatila čitavo moje biće donijevši mi mir. Bol je ostala, velika bol, velika rana, no sada ta rana krvari pridružena Gospodinovim ranama, više na razara moje biće, proces izlječenja prenosi se na moju djecu jer ja sam oslobođena. Opraštanje je donijelo oslobođenje, oslobođenje je donijelo odluku. Otišla sam na sv. Ispovijed. Predala Gospodinu svaku i najmanju uvredu ili zamjerku koju sam ikada uputila mužu, prije odrješenja svećenik mi je kazao otprilike ovako: „Gdje god odete znajte uvijek, ali uvijek da je Gospodin sa vama i nikada, ali nikada nemojte zaboraviti da ste franjevka. Gdje god bili svim silama nastojte u jednostavnosti i skromnosti živjeti svoje zavjete koje ste dali Gospodinu.“

Ljudiiiiii, braćo i sestre možete li zamisliti moju radost kada sam spoznala da Gospodin preko svećenika blagoslivlja moju odluku? Ne, nema teorije, ne možete to zamisliti! Niti je to moguće opisati niti to može običan čovjek, krhko stvorenje zamisliti. Nemoguće je. Samo znaš da si slobodan, miran i blagoslovljen i znaš da kao nemaš ništa, a zapravo duboko si svjestan da imaš apsolutno sve što ti treba jer imaš Boga i znaš da ti osim Boga baš ništa više ne treba.

Tako, evo s Božjim blagoslovom mi odlazimo. Stančić je jednosobni, ali je pun svjetla usred vrta prepunog cvijeća, uzgojenog ljubavlju domaćina. Mi nećemo imati svaki svoju sobu, moguće sinu budu virile noge, moguće kćerka ako nam se vrati bude kupila luftmadrac ili se stisne uz mamu koja ajoj hrče (hrče i ona, nemojte nikome kazati), moguće im zaprijetim izbacivanjem u vrt jer u 23,00 još drnda TV, a ja ujutro radim, moguće nam se jelovnik često svede na pečene krumpiriće, moguće ne budemo svaki dan jeli kekse, skupe kobasice i sladolede, moguće ne budemo imali svaki svoj mobitel, moguće podijelimo kruh pazeći da i onom drugom ostane, moguće…., ali je nemoguće da će nam itko ikada više oduzeti mir koji ćemo graditi ljubavlju, razumijevanjem i poštovanjem zajedno s našim Gospodinom Isusom Gdje god idemo Gospodin je s nama. S nama će iz ove kuće i otići, ali ostati će moji blagoslovi i molitve.

Sad znam što znači ljubiti bližnjega do smrti. Ne znam kako je umrla slika žrtve u mojoj glavi, ali nje više nema. SLOBODNA SAM. Što je Gospodin uradio nemam pojma. Ali znam, nisam mu mogla oprostiti dokle god nisam umrla sama sebi, dokle god nije umrla slika žrtve u mojoj glavi. Tek tada sam Isusu dopustila da On bude taj koji će u meni oprostiti i njemu i svima koji su me ranili. Tek tada Isus je donio oslobođenje oprostom.

U meni je mir. Mir koji liječi mene i moju djecu. S nama je Gospodin. A ja, meni je smisao života živjeti svoje Franjevačke zavjete gdje god bila i što god radila. Težak put je pred nama. Ne tražim da mi bude lako. Neka bude kako god je Božja volja, samo neka imamo Gospodina, onda će sve biti dobro. Hvala Ti Gospodine.

Svjesna sam da ovako kako ja osjećam poziv slijediti Gospodina nije dobro za svijet u kojem živim. No ja sam tu da i takvom svijetu donesem djelić Svjetla, jer ne užiže se svjetiljka da bi se stavila pod stol. Nadam se da ću i ja bar malo zasvijetliti svojim ukućanima, svojoj djeci. Sada kada sam slobodna ljubiti ih i davati im se iz čiste ljubavi. Sada kad nas je Gospodin izbavio od Zloga.

Posve Tvoja Isuse po Mariji Presvetoj Majci Tvojoj.

Bog moj i Sve moje.

BVB

Mir i dobro.

Ljubim vas u Gospodinu našem Isusu Kristu.

I moju djecu volim i Bogu zahvaljujem na svakom od njih.

„Evo me Gospodine. Dolazim vršiti volju Tvoju.“

Vlatka V.