Možemo li u molitvi biti navezani na ovozemaljsko?
Kako bi trebali moliti rimokatolici?
Autor: PUT, ISTINA I ŽIVOT
U svijetu prepunom briga, nesigurnosti i stalnih zahtjeva, nije rijetkost da se i molitva pretvori u niz prošnji, popis želja ili vapaj za rješenjem životnih problema. No, postavlja se važno pitanje: možemo li u molitvi biti previše navezani na ovozemaljsko – i što nas Crkva uči o tome kako bi vjernik trebao moliti?
Molitva nije trgovina s Bogom
Rimokatolička duhovnost uči da je molitva prvenstveno odnos – duboki, osobni, ponizni i iskreni susret s Bogom. Kada u molitvi tražimo zdravlje, posao, sigurnost ili pomoć u nevolji, to nije pogrešno. Isus sam nas uči da molimo Oca:
„Kruh naš svagdanji daj nam danas“ (Mt 6,11).
No, problem nastaje kada se molitva svede isključivo na ono što nama treba, bez zahvalnosti, bez traženja Božje volje i bez otvorenosti prema Njegovoj milosti. Tada molitva postaje gotovo sebična – sredstvo za ostvarenje želja, a ne put prema svetosti.
Zamke navezanosti na zemaljsko
Mnogi ljudi, i vjernici, zapadnu u naviku da mole samo onda kad nešto trebaju – najčešće u teškim trenucima. Tada se Bog doživljava kao zadnja nada, umjesto kao izvor života i ljubavi. Navezanost na ovozemaljsko u molitvi može se prepoznati po ovim znakovima:
-
Očekujemo brze odgovore i konkretne rezultate.
-
Ljutimo se ili gubimo vjeru ako se ono što smo tražili ne ostvari.
-
U molitvi se ne sjećamo zahvaliti, ni za prošle ni za sadašnje milosti.
-
Ne pitamo za Božju volju, nego iznosimo samo svoju.
Isusov primjer: “Ne moja, nego tvoja volja neka bude”
U Getsemanskom vrtu, Isus je molio s ljudskom boli i tjeskobom, ali je rekao:
„Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.“ (Mt 26,39)
U toj jednoj rečenici sadržana je savršena molitva: iskrenost, povjerenje, ali i predanje Božjoj volji. To je temelj kršćanske molitve.
Kako bi rimokatolik trebao moliti?
1. S vjerom i pouzdanjem
Bog nije automat za ispunjenje želja. On je Otac koji zna što nam treba prije nego to i izgovorimo (usp. Mt 6,8). Molimo s povjerenjem, ali ne s ucjenjivanjem.
2. U tišini i sabranosti
Istinska molitva traži nutarnji mir. Ne trebaju to biti dugi govori, nego srce koje iskreno govori s Bogom.
3. Zahvalno i ustrajno
„U svemu zahvaljujte“ (1 Sol 5,18). Zahvala je znak zrelosti u vjeri. Molitva ne prestaje kad Bog ne odgovori onako kako bismo htjeli – tada ona tek postaje iskrena.
4. U zajedništvu s Crkvom
Redovita misa, sakramenti, krunica, klanjanje – sve to oblikuje molitveni život i daje mu dubinu.
Završna misao
Molitva nije bijeg iz stvarnosti, nego put u istinu – Božju istinu o nama. Zemaljske potrebe nisu zanemarive, ali nisu ni krajnji cilj. Prava molitva oblikuje srce koje zna reći:
„Gospodine, daj mi ono što vodi k tvojoj volji, a odmakni ono što me od nje udaljuje.“
Zato, ako u molitvi tražiš samo zemaljsko – zastani, zahvali, osluhni. Možda ti Bog želi dati nešto veće: samoga sebe.
“Moli kao da sve ovisi o Bogu, radi kao da sve ovisi o tebi.” – sv. Ignacije Lojolski
PUT, ISTINA I ŽIVOT – 22.06.2025.
