Prilikom posjeta Albaniji, trebali smo izvesti elektro instalaciju u jednoj seoskoj školi. Dok smo došli tamo dio instalacije je već bio izveden. Na moje iznenađenje, instalacija je bila odrađena po pogrešnim prioritetima. Izvodi za svjetla izvedeni su tankim žicama, i nije bilo zaštitnog voda. U svojoj praksi izvođenja elektroinstalacija, svoj najveći prioritet stavljam na sigurnosti ljudi koji koriste instalaciju. Slijedeće mjesto zauzima sigurnost od greške koja bi mogla prouzročiti požar. Treće mjesto je funkcionalna praktičnost, a tek četvrto i posljednje mjesto je dizajn opreme. U Albaniji, a kasnije gledajući neke instalacije koje su izvedene na drugim objektima. Uvjerio sam se da su zamijenili prioritete. Najvažnija stvar bila je dizajn, vanjsko predstavljanje. Kako će se to vidjeti iz vana. Oprema koju su ugrađivali, kao prekidače i utičnice, bila je pet puta skuplja od klasičnih prekidača i utičnica. Međutim to ih nije smetalo što je skupo, li kad sam inzistirao na promjeni kabela koji bi povećali sigurnost, tada je njihov šef protestirao zbog skupoće.
U našem životu možda nam se desi da zbog liječenja svojih kompleksa zamijenimo prioritete, ali kakva je situacija u duhovnom životu. Dali nas i u duhovnom životu također više zanima izvanjsko, ono što je vidljivo, dok neke stvari koje nisu vidljive stavljamo u drugi plan.
Kada proučavamo Isusov život i rad, što nas najviše oduševljava u njegovu radu. Zamislimo si da s njim kao njegovi učenici možemo provoditi 24 sata dnevno, što bi od Isusa tražili da nas nauči.
Zamislimo Isusa kako prolazi nekim putem prema gradu. Prije gradskih vrata, sreću ga gubavci. Mole ga za ozdravljenje, i On ih očisti od gube. Nije li to fantastično gledati takve ljude koji izliječeni žurno odlaze svećeniku da ih proglasi čistima, a zatim opet trče svojim obiteljima, da ih zagrli, da ih izljube, da bi s njima nastavili živjeti. Kada bi bili svjedoci takvog događaja, ne bi li vas prožela želja da i vi također kad sretnete tako teško bolesnog čovjeka, ozdravite ga, olakšate mu život, i on ostaje hvaliti Boga. Ne bi li možda tražili od Isusa i pitali ga „Isuse, reci nam kako se to radi. Koje riječi trebam izgovoriti da to također naučim. To bi stvarno bilo fantastično kad bi naučili. Zanimljivo je da Isusovi učenici, koji su bili 24 sata dnevno s Isusom to nisu od njega nikada tražili.
Pogledajmo drugi slučaj. Isus nailazi na paralizirane i nepokretne ljude. Hvata ih za ruku, podiže ih i oni postaju zdravi. Nije li to fantastično. Do malo prije, ovi ljudi ovisili su o pomoći drugih. Bili su teret, doslovno, bili su balast, nešto što je nekorisno, a mora ga se vući. Sada oni skaču kao mladi jeleni. Oni više nisu nikome na teret. Oni hodaju, i mogu se brinuti o sebi. Zar ne bi bilo lijepo kad bi od Isusa naučili kako se to radi. Zar ne bi ga pitali “Isuse, molimo te pokaži nam kako to radiš. Što je najvažnije učiniti da bi također u tome bili uspješni. I mi bi željeli olakšati ljudima život, i pomagati im u njihovim problemima i nevoljama. Isusovi učenici koji su bili očevici takvih događaja, nisu od Njega nikada tražili da ih nauči liječiti hrome i nepokretne.
Na svojim putovima Isus bi nailazio na slijepe. Neki su čak bili slijepi od rođenja. Isus bi im vratio vid.. Čitao sam o jednoj djevojci koja je bila slijepa, i operacijom joj je vraćeno svega 30% vida. Ona nije mogla sve vidjeti, već joj je vid bio sužen, i ograničen. Ona piše kako je poslije operacije bila sretna. Kada bi prala suđe u kuhinji, dizala bi pjenu prema sunčevim zrakama, i divila se promjenama boja koje bi se mijenjale kako bi ih pomicala. Igrala bi se sunčevim zrakama, kao dijete, i radovala se tom velikom Božjem daru, mogućnosti da vidi. A vidjela je svega 30 %. Ali kad bi Isus nekome vratio vid, bio bilo bi to 100%. Možete samo zamisliti takvog čovjeka koji bi se divio svim ljepotama oko sebe. Sve bi mu bilo lijepo. Radovao bi se i divio ljepoti sunčanog izlaska i zalaska. Vjerujem da bi vas oduševilo znanje kako ljudima vratiti vid. Ne znam zašto, ali Isusovi učenici nisu od Isusa tražili da ih nauči kako liječiti slijepe.
Isus je radio još veća i veličanstvenija čuda. Dizao je mrtve. U bibliji stoji zapisano nekoliko uskrsnuća iz mrtvih. Mogu samo zamisliti radost majke kojoj je Isus uskrsnuo sina. Mogu samo zamisliti Jairovu sreću, nakon uskrsnuća njegove kćeri. Kakva je radost bila ponovnim susretom Lazara sa svojim sestrama. Ne bili bilo krasno naučiti kako dizati mrtve. Isusovi učenici iz nekog razloga nisu nikada tražili da ih Isus nauči kako se to radi.
Isus je bio izuzetno karizmatičan govornik. Na njegova predavanja skupljalo se po nekoliko tisuća ljudi. Danas skupiti ljude je veliki problem. U pripremi za neke evangelizacije potroše se ogromni novci. Mora se prvo naći adekvatna dvorana. U toj dvorani moraju biti osigurani svi uvjeti komfora koji će slušatelju omogućiti da se ugodno osjeća. Za marketing i oglašavanje treba izdvojiti veliku količinu novca, jer obavijestiti ljude je veliki problem. Ljudi danas reklamne letke iz poštanskog sandučića odmah bacaju u koš za smeće. Plakate najčešće ne čitaju, Reklame na televiziji ne gledaju, već kad god bi došle reklame prebacuje se program. Doći do ljudi i obavijestiti ih, je veliki problem. Kod Isusa je to sasvim suprotno. Bez ijednog utrošenog novčića za marketing i oglašavanje, na Isusovu propovijed dolazi minimalno 10 000 ljudi. I to gdje dolazi. Na padinu nekog brijega, gdje je sunce nemilosrdno peklo, bez vode i ostalih potreba koje bi trebalo zadovoljiti. Na obalu jezera gdje pored sunca koje prži, još postoji dodatna refleksija od vode. Što je to privlačilo ljude Isusovim govorima. U Isusovo vrijeme, kao i danas, postojale su škole govorništva. Učile su se sve vještine dobrog govorništva. Dobri govornici, kao i danas, imali su dobre perspektive za napredak u društvu. Imam osjećaj da je Isus sve popularne govornike svog vremena daleko nadmašio. Njegovi učenici znali su vrijednosti pravog govorništva. Znali su što to znači biti dobar govornik, ali od Isusa nikada nisu tražili da ih tome nauči.
Što je onda Isusove učenike najviše oduševilo u Njegovom životu i radu, a što bi i mi trebali tražiti od Isusa da nas nauči. Rekli smo da to nisu bila slavna i veličanstvena čuda ozdravljenja, pa čak ni uskrsnuće mrtvih. Nije to bio ni Isusov hod po vodi, iako je Petar zaželio da pokuša, ali je brzo odustao, jer se počeo topiti. Nisu to bile veličanstvene karizmatične propovjedi, kojima je Isus uspijevao privući desetine tisuća ljudi. Nije čak bila ni mogućnost da Isus samo s 5 kruščića i dvije ribe nahrani 5000 ljudi. Bilo je to sasvim nešto drugo.
Budući da je Isus s učenicima često putovao, mnogo puta im se dogodilo da prenoće pod vedrim nebom. Jedini zaklon bio je zid neke ograde, ili krošnja nekog drveta. Spavajući na tako improviziranim mjestima, učenici bi se ustajali vrlo rano. Kad god bi se probudili, uvijek bi Isusa našli kako se moli. Učenici su imali priliku vidjeti kako se mole farizeji. Išli bi ulicom spuštene glave, širili bi ruke, naginjali bi se i klimali glavom, i gledajući ih bilo bi im očito smiješno ponašanje prilikom molitve. Međutim gledajući Isusa, uočili su da to nije bio monolog, nabrajanje koje bi ljudi znali nabrajati Bogu, već bi to ustvari bio dijalog koji je Isus vodio sa svojim Nebeskim Ocem. Primijetili su da bi Isus uvijek došao ohrabren, osnažen i ojačan k njima nakon takve molitve. Upravo molitva, Isusova molitva, toliko ih je oduševila, da su poželjeli naučiti isto tako moliti se Bogu. Jednom prilikom su mu čak došli sa molbom koju čitamo u
Luka 11. 1 Kako je molio na nekom mjestu pa prestao, reče mu jedan od njegovih učenika: „Gospode nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike!“
Način kako se Isus molio, u učenicima je pobudio želju oponašati ga. Čak i Ivan Krstitelj učio je svoje učenike prioritetima duhovnog života. I Isusovi učenici su znali da je prioritet duhovnog života molitva. I Isusovi učenici su znali da je molitva temelj duhovnog života, sve ostalo su posljedice. Nije čudo zašto su onda tražili od Isusa da ih uči moliti.
Mi danas također imamo iste potrebe. I za nas je ista potreba da naučimo moliti, jer bez molitve, naš je duhovni život čista forma, bez duhovne snage i bez života. Možda imamo problem u provođenju takve molitve. Molitva je vrijeme i mjesto gdje nas Bog hrani. Molitva je vrijeme i mjesto gdje dobivamo duhovnu snagu za novi dan. Kako ćemo to raditi. U starom zavjetu, ima jedna lijepa slika kako je Bog učio Izraelski narod molitvi. Čitajmo to u Izlasku
Tada reče Jahve Mojsiju: “Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li se držati moga zakona ili neće.
Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: “Što je to?” Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: “To je kruh koji vam je Jahve pribavio za hranu. A ovo je zapovijed koju je Jahve izdao: `Nakupite koliko kome treba za jelo – jedan gomer po osobi, svatko prema broju članova koji su mu u šatoru.` Izraelci tako uradiše. Neki nakupe više, neki manje. Kad su izmjerili na gomer, pokaza se da nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje: svatko je nakupio koliko mu je trebalo za jelo. “Neka nitko ne ostavlja ništa za ujutro!” – rekne im Mojsije. Ali oni nisu poslušali Mojsija; neki ostave i za sutra. A to im se ucrva i usmrdje. Mojsije se na njih razljuti. Tako su skupljali svako jutro koliko je kome trebalo za jelo. I kad bi sunce ogrijalo, mana bi se rastopila. (Izlazak 16, 4. 14-21)
Interesantan je način na koji su Izraelci skupljali kruh za jelo. Svatko je morao vrlo rano, prije zore, izaći i skupiti si hrane koliko mu je trebalo. Nije mogao to skupiti za drugoga, jer očito mu nisu dozvoljavale mogućnosti. U određeno vrijeme, rosa se povlačila, i jedino tada mogla se kupiti mana, i to do izlaska sunca, jer bi se mana tada otapala. Nije se ništa moglo ostaviti za drugi dan. Čak što više Božja hrana namijenjena za ovaj dan, drugi dan bi smradila i bila puna crvi.
Slično je iskustvo i s molitvom. Ukoliko molitva nije prvo vrijeme dana koje poklanjamo Bogu, u drugom vremenu ono najvjerojatnije neće ni biti. Ako i bude, bit će to sve osim molitve.
Ne znam kako kod vas, ali kod mene je tako. Ukoliko nisam prve trenutke dana, nakon ustajanja upotrijebio za proučavanje i molitvu, drugi trenuci bili su ometani svim i svačim. Pa čak kada bi i riješio da ipak uzmem vrijeme, bilo bi to vrijeme koje je bilo isprekidano sa pozivima telefona, sa pozivima i posjetima određenih ljudi, i Božja riječ izgubila bi na svojoj snazi. Otopila bi se. Ma koliko puno ili dugo se molio tog dana, drugog dana trebao sam to činiti opet. Kao Izraelci u pustinji, svaka osoba bez izuzetka, rano u jutro, svakog dana. To mora postati princip molitve, svaka osoba bez izuzetka, rano u jutro, svakog dana. Inače najčešće ukoliko se ne bi držali tog principa, duhovno ćemo gladovati.
Ako osjećamo glad, to je još uvijek znak da smo duhovno živi, međutim ukoliko ne osjećamo glad za Bogom i Njegovom riječju, tada možemo biti jedino u jednom od tri stanja. Ili smo siti, ili smo u duhovnoj komi, ili smo duhovno mrtvi. Ako smo siti, tada ćemo osjetit glad za Božjom riječju. Veći je problem ako smo u jednom od ova druga dva stanja. Jedini Bog je taj koji nas može oživiti, ukoliko pokažemo i najmanji interes za to.
Molitva je temelj našeg duhovnog života. Molitvom otvaramo riznice neba, a Sveti Duh je taj koji nas upotrebljava u kako našem spašavanju, tako i u spašavanju naših bližnjih. To su dobro naučili Isusovi učenici. Kada su naučili moliti, Sveti Duh ih je mogao upotrijebiti u svom djelu. Petar, Isusov učenik, sada apostol, izlazi i drži propovijed. Iskreno govoreći, takva propovijed kada bi je danas netko držao, bila bi propovijed koja bi ljude otjerala, a ne privukla. Međutim, U ovom slučaju za Krista se odlučuje 3 000 ljudi. Kakva karizmatična propovijed. A dali je bila. Duh sveti je to učinio. Petar i Ivan jednom prilikom idu u hram, i ozdravljaju jednog hromog čovjeka. Nije ih Isus učio kako se to radi. Naučio ih je kako se moli. Petar je u život pozvao Tabitu, koja je umrla. Apostoli su činili velika čudesa. Sva ta čuda koja su činili bila su rezultat samo toga što su od Isusa naučili moliti.
Mi danas imamo istu prigodu. Bog nam nudi izvanredan uspjeh, nudi nam karizmu kakvu ni jedan najškolovaniji govornik nije imao, nudi nam da budemo čudotvorci, samo to opet ne možemo biti mi. To može biti Sveti Duh. Da bi Sveti Duh to mogao činiti preko nas, tada postoji samo jedan uvjet. Naučimo moliti. Za početak uzmimo Izraelov primjer, Svaka osoba, svako jutro, svakog dana. Vjerujem da će to biti naše veliko iskustvo s Bogom, jer molitva je temelj našeg duhovnog života. Sve drugo su samo posljedice molitve.
Zvonko Presečan
Nedavno objavljeno:
Bogatom čovjeku rodi njiva – Pohlepa
Razmatranja:
8. Kaži drugima što ti je Bog učinio
7. Imaj povjerenja u Prijatelja
5. Pobjeđivati u kršćanskom životu
3. Kako nastaviti s procesom obraćenja?
