Datum: 14.05.2016.

Pitanje:

Dar molitve u jezicima me jako interesira jer molim, a ne znam što molim. U molitvi mi se ponavljaju riječi: najprije počnem moliti s aleluja i poslije se same riječi slažu kao neko pjevanje, mogu takvom brzinom moliti. To me jako interesira. Ponavljaju se u molitvi Duše sveti, om iniri, anđelići mali. Npr. ima razlike u izgovaranju kad poželim za nekoga moliti; nekad počnem i plakati za nekoga, samo se riječi brzo slažu, a za neku drugu osobu kudikamo sporije i pjevnije. Ne znam molim li ispravno molitve sv. Pavla darovi u jezicima Ako mi možete objasniti, bio bih vam jako zahvalan.

Odgovor:

Poštovani,

U Novome zavjetu za stvarnost razlučivanja korištena su dva termina: dokimadso i diakrino. Prvi znači ocijeniti, prosuditi, prolaziti ispitivanje i provjeru vrijedi li ili ne ono što nam se predstavlja, da bi ga se moglo prihvatiti ili odbiti, vrednujući ga sukladno pravoj mjeri koju zaslužuje. Termin diakrino, sastavljen od dia (prijedlog koji označava separaciju) i krino (koji označava prosudbu, odluku u jednom procesu, optužbu a ponekad i osudu). Znači stoga sud odijeljivanja da bismo razlikovali i ispravno vrednovali ono što je pred nama. Upravo od riječi dia-krino dolazi latinski izraz „dis-cernere“. Latinski izraz „cernere“ označava promatranje objekta ili stvarnosti koji vodi razlikovanju prave situacije i naglašava prosudbu odjeljivanja u onome što je konfuzno s prefiksom „dis“.Radi se, dakle, o razlikovanju da bismo pojasnili pravu narav ili prave nakane nekoga ili nečega, čin odjeljivanja onoga što je pomiješano i vodi konfuziji, da bismo to na pravi način vrednovali prije nego li donesemo određenu odluku. Božja riječ nam savjetuje da ne prakticiramo ovaj proces tek s čisto ljudskim kriterijima i normama, nego da vodimo računa o Božjoj prosudbi i njegovu planu.

Pridjev „duhovno“ referira se poglavito na pitanje djelatnog subjekta; hoće reći, na treću osobu Presvetog Trojstva. Radi se, naime, o praksi u Duhu Svetome. On je taj koji, kao prvi autor i djelatni subjekt, predvodi iskustvo razlučivanja. Premda je proces razlučivanja potaknut od iskustva, življenog života, od povijesti i događaja, on se ne može ispravno ostvarivati bez pomoći Duha odozgor. On je taj koji priječi ljudskom subjektu razlučivanje u kojemu bi ostao zatvoren u dinamici zakona; on ga oslobađa ropstvu samovolje i užitka te ga uključuje u dinamiku ljubavi koja ga otvara pozitivnom, potrazi za boljim, vlastitom izgradnjom te mu omogućuje da razlučivanje bude trenutak u kojemu se prepoznaje božansko u povijesti, trenutak integracije između Boga i čovjeka, milosti i čovjekove slobode, povijesti i vrednote, vjere i djela, Pisma i Učiteljstva, objektivnosti i subjektivnosti, zakona i savjesti, karizme i institucije, zajednice i osobe, pasivnosti i aktivnosti, itd… Trenutak je to kontemplacije i promišljanja u pogledu izbora i operativnih odluka sa strane čovjeka, što ga čini kontemplativnim u akciji. Pridjev „duhovno“ podsjeća nas, stoga, na usku vezu između razlučivanja i poučljivosti Duhu Svetome: radi se o pedagogiji za poučljivost te je, stoga, također i odgoj za slobodu sinova Božjih protiv ropstva samovolji i zakonu.

Ponekad se termin „razlučivanje duhova“ smatra sinonim za „duhovno razlučivanje.“ Međutim, ovaj potonji redovito se koristi za označavanje specifične forme razlučivanja, spoznaje i izbora Božje volje, onu, naime, koja se ostvaruje percepcijom i analizom unutarnjih pokreta, rasvjetljenja, težnji i sklonosti, tj., duhova koji utječu na čovjekov život. Ne valja miješati ova dva termina ukoliko želimo izbjeći nesporazume: razlučivanje će biti duhovno ukoliko se obavlja na razini duha, tj., podržani milošću Božjom i darovima Duha; a biti će razlučivanje duhova ukoliko se primjenjuje na razlučivanje čovjekovih unutarnjih poticaja ili nadahnuća, nastojeći otkriti njihov izvor te se opredijeliti za one pozitivne a negativne odbaciti.

Mističko iskustvo i mistički fenomeni

Često se pojam „mistika“ i „mistično iskustvo“ poistovjećuju s tzv. izvanrednim mističkim fenomenima. No, paradoksalno je, da teolozi nisu niti u jednoj stvari na području mistike došli do tako potpunog i definitivnog konsenzusa, kao u toj da izvanredni mistički nutarnji i psihosomatski fenomeni nisu bitna sastavnica mistike. Jasno razlikuju bitno od akcidentalnog, tj., mistično iskustvo od mističkih fenomena.

Vrste izvanrednih fenomena

Unutar kršćanske tradicije, uz mističke fenomene, poznajemo i karizmatske i privatne proročke objave. Sam naziv «izvanredni» mistični fenomeni govori da se radi o nečem što nadilazi naravno i redovito iskustvo. Izraz “mistični” reducira izvanredna iskustva na ona koja su plod mističnog iskustva, kontemplativna zajedništva pa stoga i određene duhovne zrelosti osobe. To znači da se isključuju oni čiji uzrok može biti đavao ili bolest.

Mistički izvanredni fenomeni vezani su uz osobni rast osobe, dijelimo ih najčešće u dvije grupe:

a) Fenomeni spoznajne naravi: viđenja, unutarnji govor, objave, dar razlučivanja duhova, spoznaja srdaca, uliveno znanje i sl.

b) Fenomeni somatske i psihosomatske naravi: ekstaze, levitacije, stigme, bilokacija, krvavi znoj, krvave suze, potpuna apstinencija od hrane (inedia), potpuna ili djelomična nesanica (insomnia), nezapaljivost tijela (incombustibilita), neraspadljivost tijela nakon smrti, itd.

Karizmatski fenomeni, nisu vezani uz svetost osobe, nego su dani radi općeg dobra, dobra zajednice: proroštva, dar jezika (glossolalia), tumačenje jezika, čudesa i ozdravljenja. Proročke privatne objave za razliku od mističkih privatnih objava, koje se tiču dotičnog pojedinca, proročke privatne objave tiču se zajednice, Crkve. Zato poznati teolog Karl Rahner drži da ih treba promatrati kao zaseban fenomen. Postoje i drugi izvanredni fenomeni koji nisu tipični ili su posve strani kršćanskom iskustvu, to su razni paranormalni fenomeni koje proučava parapsihologija, kao npr.: astralna projekcija, telekineza (pomicanje predmeta snagom volje ili misli), automatsko pisanje, vidovitost , razna proročanstva, radiestezija, mjesečarstvo, pojave transa, posmrtna iskustva reanimiranih ljudi i sl. Neki opet od ranije paranormalnih fenomena izgubili su taj prizvuk te postali jednostavno psihološki, kao što je slučaj s telepatijom, koja se danas smatra čisto psihološkom, normalnom pojavom.

Izvanredni fenomeni su sekundarne i sporedne naravi u mistici, makar bili i posljedica mističnog iskustva. Često te ili slične fenomene susrećemo i u drugim religijama, u asketskim formama istočnjačke Yoge, pa i kod osoba koje nisu religiozne. Uzroci nekih paramističnih fenomena mogu biti bolesti , zatim upotreba opojnih pića, ka i konzumacija halucinogenih droga (meskalin, hašiš, LSD-preparati) može dovesti do nekih iskustava i pojava koja sliče mističnima; neki fenomeni mogu se postići raznim tehnikama: ritualne glazbe, meditacije (u jogi i kod šamana). Psiholozi ukazuju i na veliku snagu autohipnoze i autosugestije koje su u stanju proizvesti određene fizičke i psihosomatske fenomene kao što su: krvave suze, krvavi znoj, potpunu ili djelomičnu neosjetljivost na bol, obamrlost (letargija), ukočenost, apstinencija od hrane i sna, stigme i sl. Ono što je bitno u mistici jest mistička milost: kontemplativno zajedništvo, susret s Bogom u vjeri i ljubavi, unutarnja preobrazba. A ovo se događa na jedan tih i nespektakularan način.

Izvanredni mistični fenomeni su nešto sekundarno, sporedno u svemu tome; nisu bitni dio mističnog iskustva i mističnog života. Sv. Ivan od Križa uči da su pravi izvor kršćanskog života, svetosti i mističnog iskustva teologalne kreposti: vjera ljubav i nada življene u svoj njihovoj čistoći i bogatstvu. Sve ostalo vrijedi samo onoliko koliko služi ostvarenju i rastu teologalnog života. Danas u svijetu prema procjeni preko 100 milijuna katolika moli u drugim jezicima-te direktno mole pred Prijestoljem Božjim- Govorit će mnogim jezicima (Mk 16,17).

Isus nije rekao da će oni koji vjeruju imati sve ove karakteristike koje je u Mk nabrojio, ali bar jednu od njih mora imati svatko tko se ubraja u skupinu onih koji vjeruju. Postoji povijesno neznanje o ovome da se mora prvo objasniti neke pojmove o govoru u drugim jezicima. Govor u drugim jezicima je karizma ili izvanredni dar Duha Svetoga. Pogledajmo prvu poslanicu Korinćanima: A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. (1 Kor 12, 7-11) Tu su navedene karizme , među kojima se spominje i dar različitih jezika. Želio bih da svi govorite tuđim jezicima-(1 Kor 14,5)

Apostol Pavao piše tu poslanicu cijeloj Crkvi u Korintu. Treba shvatimo da imamo na raspolaganju odličan način za vlastitu izgradnju i još k tome možemo biti sigurni da nam ga Bog želi dati u izobilju. Jer koji govori tuđim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu; nitko ga, naime ne razumije; duhom govori tajanstvene stvari. (1 Kor 14,2)Ako se u molitvi služi tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi. (1 Kor 14, 14).

Govor u jezicima je molitva koja naše biće u jedinstvu s Duhom Svetim izravno prinosi Presvetom Trojstvu. Naš duh moli po nadahnuću Duha Svetoga božanskim uzdasima koje ne razumije ama baš nitko ( osim onih koji imaju dar tumačenja jezika), pa ni mi sami. To je govor Neba i Božanskih tajni koji se ne može prevesti, nego samo posebnom karizmom tumačiti. Uopće nije bitno koliko riječi pritom izgovaramo, jer to nije jezik koji se doslovno prevodi. Zbog toga se tim darom jezika moli u sebi, a jedino kad nas Duh Sveti potakne, onda se glasno moli , kako bi onaj komu je poruka upućena mogao čuti ili, i kako bi se dala veća slava Bogu. Često se događa da na molitvenim sastancima-seminarima neka osoba progovori glasno, a u isto vrijeme nekoliko drugih osoba razumije izgovoreno. Može biti da su te osobe iz različitih naroda, a poruku sve istodobno čuju na svome materinskom jeziku. Kad netko govori drugim jezicima to je jezik duha u kojemu Duh Sveti može dati razumijevanje u našem ljudskom jeziku.

Zato se zove govor u drugim jezicima, jer preko onog koji ima tu karizmu Bog može progovoriti bilo kojemu čovjeku poganu, nevjerniku, otpadniku, šizmatiku, uličnom teologu, uličnom propovjedniku , uličnom ispovjedniku itd.

O darima Duha ne bih, braćo, htio da budete u neznanju. Znate kako ste se dok bijaste pogani, zavedeni, zanosili nijemim idolima. Zato vam obznanjujem: nitko tko u Duhu Božjem govori, ne kaže: “Prokletstvo Isusu”. I nitko ne može reći: “Gospodin Isus” osim u Duhu Svetom. Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu;drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu;drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga: “Nisam ruka, nisam od tijela”, zar zbog toga nije od tijela?I rekne li uho: “Nisam oko, nisam od tijela”, zar zbog toga nije od tijela?Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bio bilo tijelo?A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo!Ne može oko reći ruci: “Ne trebam te”, ili pak glava nogama: “Ne trebam vas.”Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa,a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci?Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? Čeznite za višim darima!

Dragi gospodine slobodno čeznite za darovima Duha Svetog to je i duhovna zapovijed preko sv. Pavla dana svim kršćanima ,čeznite za njima svakodnevno,jer koji traži nalazi,koji kuca otvara mu se a tko moli taj i prima,stoga molite još i žešće da dobijete svu puninu( sve karizmatske darove) darova Duha Svetoga.

Preporučio bih vam da čitate Prvu poslanicu Korinćanima malo dublje i da meditirate nad njom,pa će vas Duh Sveti voditi misleno kroz nju,dati će vam tumačenje i spoznaju, te ćete moći naći sve odgovore na svoja pitanja duhovno-mistična a sve po Duhu Svetomu.

Lijepi pozdrav

Kristijan Duvel,mag.theol.