Učiteljica je ispravljala školske zadaće svojih učenika sjedeći za stolom u dnevnom boravku. Sve to vrijeme njezin je muž hodao po kući, zadubljen u zaslon svojega mobitela i zaokupljen omiljenom igrom.
Kad je stigla do posljednjeg sastavka, učiteljica je odjednom utihnula. A onda je tiho počela plakati. Zabrinuti muž ju je upitao:
— Što se dogodilo?
Ona je drhtavim glasom odgovorila:
— Jučer sam zadala djeci temu: “Moj san”. A sada, čitajući jedan rad, suze su mi same krenule.
— Što je pisalo u njemu? — upitao je.
Duboko je udahnula i počela čitati rad: “Moj san je postati pametni telefon. Moji roditelji jako vole svoje mobitele. Brinu se o njima više nego o meni. Kad se tata vrati umoran s posla, još uvijek ima snage gledati u mobitel, ali ne i u mene. Kad mobitel zazvoni, mama se odmah javi; ali kad ja plačem, ne javi se uvijek. Igraju se s telefonima, ali ne igraju se sa mnom. Kad s nekim razgovaraju preko mobitela, čak me i ne čuju, iako govorim nešto važno. Zato bih voljela biti pametni telefon…”
Muž se zaprepastio. U očima su mu zasjale suze.
— Tko je to napisao? — napokon je upitao.
Žena je tiho odgovorila:
— Naša kći.
*
Roditelji… Mobiteli služe da nam olakšaju život, a ne da zamijene bliskost, ljubav i pažnju.
Djeca sve vide i sve osjećaju! Ona ne trebaju skupe uređaje; trebaju vas, vašu pažnju, vašu prisutnost i vaše vrijeme.
Jer djetinjstvo se ne ponavlja.
Prazan pogled roditelja koji gleda u ekran, umjesto u dijete, ostaje u sjećanju zauvijek.
Zaustavite se! Odložite telefone!
Vi ste djetetu cijeli svijet.
Nepoznat autor
