Ovako govori Gospodin:

Jao Asiru, šibi gnjeva mojega,

prutu kojim srdžba moja zamahuje!

Na puk ga poslali nevjeran,

na narod što me razjari,

da ga oplijeni i opljačka,

da ga izgazi ko blato na ulici.

Ali on nije tako mislio,

i u srcu nije tako sudio,

već u srcu zasnova zatvor,

istrebljenje mnogih naroda.

Jer reče: »Učinih snagom svoje ruke

i mudrošću svojom, jer sam uman;

uklonih međe narodima

i blaga njihova opljačkah,

kao junak oborih one

što sjede na prijestoljima.

Ruka moja kao gnijezda zgrabi

bogatstva narodâ.

Kao što se kupe ostavljena jaja,

zemlju svu sam pokupio,

i nikog ne bî krilima da zalepeće,

kljun otvori, zapijuče.«

Zar se hvali sjekira

povrh onog koji njome siječe?

Hoće li se oholit pila

povrh onog koji njome pili?

Ko da šiba maše onim koji je podiže,

il’ štap diže onog koji drvo nije.

Gospodin nad Vojskama poslat će stoga

gojaznima njegovim skončanje,

slavu će mu ognjem potpaliti,

kao što se vatra potpiruje.

Riječ Gospodnja.

Tlače narod tvoj, Gospodine,
i baštinu tvoju pritišću;
kolju udovicu i pridošlicu,
sirotama život oduzimlju.

Govore: »Gospodin ne vidi!
Ne opaža Bog Jakovljev!«
Shvatite, lude u narodu:
bezumni, kad ćete se urazumiti?

Onaj što uho zasadi da ne čuje?
Koji stvori oko da ne vidi?
Onaj što odgaja narode da ne kazni —
Onaj što ljude uči mudrosti?

Neće Gospodin odbaciti naroda svojega
i svoje baštine neće napustiti;
jer će se pravo dosuditi pravednosti,
i za njom će ići svi čestiti srcem.