MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Nakon osam dana dođe Isus, stane u sredinu i reče: »Mir vama!«

  1. vazmeni tjedan

Nedjelja, 8. 4. 2018.

 

DRUGA VAZMENA NEDJELJA

ČITANJA: Dj 4,32-35; Ps 118,2-4.16ab-18.22-24; 1Iv 5,1-6; Iv 20,19-31

 

Jedno srce i jedna duša.

  Čitanje Djela apostolskih

 

U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 118, 2-4.16ab-18.22-24

Pripjev:

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!

 

Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Svi koji se Gospodina boje neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«

Gospodnja se uzdignu desnica,
Gospodnja se proslavi desnica!
Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivati djela Gospodnja.
Kaznom teškom kaznio me Gospodin,
ali me smrti ne preda.

Kamen koji odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!

 

Drugo čitanje: 1Iv 5, 1-6

 Što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet.

 Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola

 

Ljubljeni: Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.

Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji? On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 20, 19-31

 Nakon osam dana dođe Isus, stane u sredinu i reče: »Mir vama!«

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

Možemo li si zamisliti taj osjećaj koji su učenici imali te nedjelje kada je Krist uskrsnuo. S jedne strane radost, jer je njihov Gospodin ustao iz groba, a s druge strane strah, jer prijetnja židovskih predstavnika Velikog vijeća nije prestajala. Istini za volju, samo je Marija Magdalena tvrdila da je vidjela uskrslog Isusa. Njenu informaciju su tog trenutka učenici držali s rezervom. Istina, i svjedočanstvo apostola Petra i Ivana potvrđivalo je da Isus nije bio u grobu i da se s njime nešto značajno dogodilo. Sve to izazivalo je određenu dozu iščekivanja i želje za ponovnim susretom sa svojim Gospodinom. Tog dana, a već je bila večer, bez da su se vrata otvarala među učenike koji su bili u Gornjoj sobi, osobno stao Isus i rekao: „Mir vama.“ Bio je to uobičajeni pozdrav prilikom susreta prijatelja. Kod Isusa taj je pozdrav bio vrlo značajan.

Čuvši taj poznati glas, svi nazočni u Gornjoj sobi su bili uzbuđeni. Od radosti više nisu znali što bi učinili. „Moj Gospodin živi!“ Prešlo je preko usana gotovo svih prisutnih. A tada im se Isus obratio. »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Izuzetno dirljiv prizor. Nešto kao prilikom stvaranja. Prilikom stvaranja Bog je udahnuo u prvog čovjeka dah života. Sada čini to isto, ali sa željom da postanu novorođeni ljudi koji će biti veleposlanici Kraljevstva nebeskog. Isus im kaže: „Ja šaljem vas.“ Od tog trenutka učenici i ostali koji su bili u Gornjoj sobi dobili su vjerodajnice od samog Kralja Kraljevstva nebeskog. Tog trenutka su postali veleposlanici Kraljevstva nebeskog.

Kristov nalog još uvijek je na snazi. Vjerodajnice koje su važne stoje zapisane u Božjoj riječi. Mi smo pozvani da predstavljamo Kraljevstvo nebesko u ovom svijetu. Među sobom se nazivamo braćom i sestrama. Zasigurno bi bilo u duhu kulture današnjeg vremena da sam počeo svoj govor sa: „Vaše ekselencije, cijenjene dame i gospodo, veleposlanici Kraljevstva nebeskog!“ Možda bi to i bilo u duhu kulturnog izražavanja, ali Krist želi imati s nama ne diplomatski odnos, već obiteljski, kao braća i sestre.

To je uistinu uzvišen nalog koji je Krist ostavio svojoj Crkvi. Nikada nemojmo zaboraviti tko smo, jer u svemirskim razmjerima, Krist nam je dao veliku čast.

Također, jednu važnu napomenu je Krist ostavio svojim učenicima a na taj način i svojoj Crkvi kad je rekao: Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Svojom smrću i uskrsnućem Krist je oprostio svaki grijeh. Crkva ima važan zadatak da upozorava ljude da su im oprošteni grijesi. Jedini uvjet za to je pokajanje i prihvaćanje Kristovog oprosta. Biblija kaže: Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi. Mudre izreke 28,13. Velika je milost što svatko može u svetom sakramentu ispovijedi priznati svoj grijeh i dobiti milost oproštenja. Da bi to bilo uistinu iskreno za to treba i iskreno pokajanje. Sv Pavao je vrlo precizno naveo što nas može dovesti do iskrenog pokajanja: Ili prezireš li bogatstvo njegove dobrote, i strpljivosti i dugotrpnosti? Ne znaš li, da ta dobrota Božja dovodi k pokajanju? Rim. 2,4. Takvo pokajanje dovodi do žalosti zbog grijeha koji smo počinili, jer su naši grijesi bili uzrokom razapinjanja Božjeg Sina. Nakon takve ispovijedi koja bi trebala biti što češće, razrješenje koje svećenik daje će biti izvješće onoga što je na nebu već učinjeno a mi ćemo dobiti blagoslov i milost oprosta.

 

Homilija

 

Često se srećemo s ljudima koji pored svog imena imaju i nekakav nadimak. Najčešće je to ime po kojem se opisuje njegova neka karakteristika, njegova osobnost, ili navika u ponašanju.  Želio bi se osvrnuti na jednu biblijsku osobu koji po mom razumijevanju i uvjerenju nosi etiketu koja mu nikako ne pripada. Još dan danas tog biblijskog heroja vjere zovu „Nevjerni Toma.“

Tko je bio Toma?

Jeli u istinu Toma bio nevjeran.  Bilo kako bilo, Toma je bio Isusov učenik, koji je s Isusom hodao tri i pol godine, i koji se je učio kraj Isusovih nogu. Isto kao i ostali učenici, Toma je bio zbunjen sa svime što se događalo s Isusom, jer zbog općeprihvaćene paradigme o Mesiji, nije razumio što se događa s Isusom. Nakon Isusove smrti, Toma je slušao razne priče o Isusovom ukazanju, tj o njegovom uskrsnuću. Da bi bolje razumjeli što se to s Tomom događalo, prije nego što nastavimo, postavio bi vam jedno pitanje: Tko od vas vjeruje u sva čudna ukazanja za koje neki ljudi tvrde sa su imali. Biblija govori da će neki ljudi nadahnuti Svetim Duhom imati određena viđenja, ali također govori i o prijevarama. Ona nas savjetuje: Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. 1.Ivanova 4,1. To samo znači da je po pitanju nečijih vizija i objava mudro sumnjati i provjeravati. To također znači ako bez provjere ne vjerujete, također bi mogli uz svoje ime staviti pridjev Nevjerni. Budući da smo sada u istoj situaciji kao i Toma, mislim da nam neće biti teško postavit se u njegovu situaciju.

Toma je tog petka svojim očima vidio kako Isus visi na križu. Svojim očima je vidio kako vojnik zabada koplje pod Njegova  rebra. Svojim očima je vidio kako Isusa mrtvog polažu u grob. A Toma je volio Isusa. Oduševljavale su ga Isusove priče o Kraljevstvu nebeskom. Vjerovao je kako će Isus to kraljevstvo osnovati ovdje na zemlji. Sada, nakon Kristove smrti Toma je bio zbunjen. Ne može doći k sebi od tuge i negodovanja zbog Isusove nepravedne smrti. Prošla je subota, i došla je nedjelja. Toma se sreće s ostalim učenicima, a Marija Magdalena sva ushićena dolazi mu i priča mu o susretu s Isusom. Kojim Isusom? Pa on je osobno vidio svojim očima da su ga sahranili. Očito je po Tominom mišljenju, zbog velike žalosti i zbunjenosti Marija Magdalena halucinirala. To on nije mogao prihvatiti. Zamišljam ga kako se pred večer sreo se sa Petrom, a Petar mu iznosi radosnu vijest: „Isus je ustao.“

„Kako znaš da je ustao?“ bilo je možda Tomino pitanje.

„Pa vidio sam prazan grob!“ bio je Petrov odgovor.

„Pa, prazan grob ne znači odmah da je ustao“ sumnjičavo je nastavio Toma. „Možda ga je netko ukrao.“

„O, ne. On je sigurno ustao“ bio je uporan Petar. „Kada bi ga netko ukrao, ne bi mu ručnici s kojima je bio omotan, bili tako uredno složeni.“

To je još više zbunilo Tomu. Kroz glavu su mu prolazili svi mogući scenariji. Tko zna što se dogodilo s njegovim Gospodinom Isusom Kristom. Nakon nekoliko dana ponovno se pridružio grupi Isusovih sljedbenika, a oni su svi oduševljeni govorili kako je Isus, jedne večeri, kada Toma nije bio s njima, prošao kroz zatvorena vrata, došao u sobu gdje su oni bili i ukazao im se uskrsli Spasitelj.  Ovo je za Tomu u istinu bilo previše. Uvijek je bila neka nepoznanica koja je Tomu tjerala na oprez. Petar ga nije vidio, Ostali učenici ovdje govore da je prošao kroz zatvorena vrata. Da ste bili na Tominom mjestu, iskreno recite dali bi ste vjerovali u sve te priče. Ako bi vaš odgovor bio pozitivan, onda bi morali i vjerovati u sva ukazanja, vizije i snove koje netko navodno dobije. Toma nije bio sklon vjerovati tim svim pričama. Dali je zbog toga njegov postupak bio neispravan?

Kako bi ispravno odgovorili na to pitanje, trebali bi utvrditi kako Biblija definira vjeru.

A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Hebrejima 11.1  

Drugi prijevod kaže:

A vjera je tvrdo pouzdanje u ono, čemu se nadamo, osvjedočenje o onom, što ne vidimo.

Po toj definiciji Toma je u istinu bio nevjernik. On nije vidio Isusa, i jednostavno nije dokazivao njegovo uskrsnuće. Istina, ne nalazimo u Bibliji da je Toma osporavao Kristovo uskrsnuće, već je samo tvrdio da on u to nije osvjedočen, i da na osnovi osvjedočenja drugih u to ne može vjerovati. Mislim da je ovakvo ponašanje, vezano uz vjeru, u današnjim uvjetima kada se nudi sve i svašta, najbolje što se može učiniti. Međutim, u takvom stanju Tomu i ne možemo nazvati nevjernikom. On samo sumnja.

Je li sumnja nešto loše? Odgovor na to pitanje može se dati kada se sumnja gleda u određenom kontekstu. Kada je sumnja negativna?

Evo primjera: Zaharija, otac Ivana Krstitelja, posumnjao je u Božje obećanje.  Je li Zaharija imao razlog za sumnju. Je. Njegova žena je bila već stara, i nije po prirodnim mogućnostima mogla začeti dijete. Zašto je anđeo zamjerio Zahariji zbog sumnje. Jednostavno za to što je Zaharija znao da razgovara s Božjim anđelom. Zaharija je posumnjao direktno u Božju objavu. Zaharija nije imao povjerenja u Boga, i Bog, da bi mu dao dobru lekciju, učinio ga je nijemim sve dok se nije rodio Ivan Krstitelj.

Vjeru bi onda mogli predefinirati s POVJERENJE U BOGA. Slušao sam jednog predavača koji je pokušao definirati grijeh. Grijeh je odvojenost od Boga, a odvojenost od Boga je nepovjerenje u Boga. Stoga nepovjerenje u Boga je grijeh.

S druge pak strane postoje ljudi koji su neizmjerno povjerljivi. Vjeruju svemu i svačemu. Tko im god dođe s nekom novom idejom, oni u nju vjeruju. Ići će za novim vođom, bez postavljanja bilo kakvih pitanja. Njima je sve jasno, sve dok ne dođe neki novi vođa koji je malo po njihovom mišljenju bolji, ili ima bolju istinu, ili možda ima veću karizmu. Oni ne pokazuju nikakvu sumnju. Nema nikakvih pitanja. Nema nikakve dvojbe. Vjeruje se onome što se govori, vjeruje se onome što se čuje i vjeruje se onome što se osjeća. To što ja osjećam postaje glavno mjerilo toga hoću li vjerovati.

Takva vjera, a vjerujem da će te se sa mnom složiti, nije vjera koju bi Bog od nas tražio. To čak i ne bi mogli nazvati vjerom. To bi mogli nazvati nekim osjećajima, pomodarstvom, ili bilo kakvim drugim nazivom. Toma nije imao takvu vjeru. On nije želio svoju vjeru graditi na vjeri drugih, već je želio osobno osvjedočenje.

Iz ovoga onda ispada da je sumnja u našoj spoznaji koja nam treba formirati našu vjeru, čak i poželjna. Što bi ustvari bila sumnja? Koji je oblik sumnje poželjan radi spoznaje koja formira našu vjeru. Nazovimo je pozitivna sumnja. Pozitivna sumnja je ustvari pojava kada ne prihvaćamo ponuđene činjenice onako kako su nam prezentirane. Imamo dodatnih pitanja, tražimo dodatne argumente. Ako se radi o nekim životnim rješenjima, tada se pitamo, Jesu li to jedina rješenja, ili ih možda ima još.

Ljudi koji sumnjaju u određene činjenice i istražuju njenu autentičnost, nazivaju se skeptici. Biblija skeptike smatra plemenitim. Sv. Pavao propovijedao je u Bereji. Međutim Židovi iz Bereje nisu bili skloni prihvatiti učenja sv. Pavla sve dok sami nisu istraživali i uvjerili se da je to što Pavao govori istina. Oni nisu bili skloni vjerovati sv. Pavlu zbog njegovog obrazovanja, zbog njegove visoke titule i Gamalijelove diplome. Nisu mu vjerovali ni zbog relativno velikog iskustva kojeg je posjedovao. Jednostavno, sve što je sv. Pavao rekao, oni su stavljali pod znak upitnika. Kada bi došli kući, uzimali bi starozavjetne spise, istraživali sve o čemu je sv. Pavao govorio. Ukoliko bi imali dodatnih pitanja, pitali bi i ponovno istraživali. Nakon takvog istraživanja došli bi do osvjedočenja da je to što je sv. Pavao rekao, ustvari Božja poruka. Prihvaćali bi to tada s radošću, ali ne zbog svjedočenja sv. Pavla, već zbog osobnog osvjedočenja da je to Bog rekao, i osvjedočenja Svetim Duhom.  

Čitamo taj tekst: Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma, da li je to tako. Djela 17, 11.

Danas riječ skeptik ljudi koriste da bi sakrili svoje nevjerstvo.

Sreo sam jednom nekog čovjeka koji se hvalio kako je Bibliju pročitao 30 puta. Svakako, pomislili bi, izuzetno veliki istraživač Biblije. Međutim, u mom razgovoru s njim, zaključio sam da je suštinu biblijske poruke shvatio vrlo površno. On ne zalazi u dubinu. Mnoge stihove on zna na pamet, mnoge biblijske događaje on zna prepričati, ali on nema nikakvih pitanja. Njemu je očito sve jasno. Apsolutni religiozni kršćanin, koji nema što ni dodati ni oduzeti. On kada čita Bibliju, on nema nikakve sumnje, niti bilo kakvih pitanja, i upravo za to, on ne zna kako bi primijenio ono što je pročitao. Jednostavno je tradicionalni vjernik svoje crkvene denominacije.

Sumnja koja potiče na postavljanje pitanja, nikada neće dovoditi u pitanje Božje djelovanje i njegovu ljubav. To je odraz potpunog povjerenja u Boga i njegovo djelovanje, znajući da sve što Bog radi, izlazi na dobro. Ako postoji neki problem, onda smo to mi. Mi ne razumijemo određene stvari, mi ne razumijemo zašto nam se događa ovo ili ono, mi trenutno ne vidimo Božju intervenciju u nekim segmentima našeg života. Ukoliko postavljamo pitanja, možda pronađemo i neki zadovoljavajući adekvatni odgovor. Pa čak i da ga ne pronađemo, naš će stav biti sličan Jobovom: „Da me i ubije, ja ću se držati njegovih puteva.“  

Postoji i druga vrsta sumnje, ili kako bi je nazvali negativnom sumnjom. To je sumnja radi sumnje. Sumnjam zato što sam tako odlučio. Najbolja slika toga je kada u politici opozicija sumnja u sve što naprave oni u poziciji. Bez obzira na rezultate, oni će pokazivati neki oblik sumnje.  Nikakvi ih argumenti neće razuvjeriti, jer su odlučili im ne vjerovati. I u običnom životu može biti tako. To ne možemo čak nazvati ni sumnjom, jer je ovdje jasna odluka osobe da ne vjeruje. Pravo ime toga je nevjerstvo. Takva sumnja je sekundarna. Ona proizlazi iz nepovjerenja u određenu osobu. Oslobođenje od toga moguće je jedino vraćanjem povjerenja i odbacivanjem predrasuda. Postoji opasnost da se i prema Bogu odnosimo na sličan način. S takvom sumnjom samo potičemo nevjerstvo, i dokazujemo kako ne vjerujemo Bogu.

Razmišljajući o Tomi, nikako mu ni jednog trenutka ne bih mogao reći da je bio nevjeran. Istina, evanđelja relativno malo o njemu govore, ali ono što opisuju Tomin život u vremenu dok je bio s Isusom, mogli bi prepoznati isključivo samo vjeru. To je posebno dokazao u Galileji nakon što je Isus objavio da ide uskrsnuti Lazara. Ovdje ne vidim nevjernog Tomu. Naprotiv Toma iskazuje toliko povjerenje u Isusa da je za njega spreman umrijeti. To nikako ne može biti nevjerni Toma, već vjerni Toma.

Drugi slučaj govori o Tominoj tkzv. nevjeri. Jeli to u istinu bila nevjera, to ćemo naknadno utvrditi. Čitamo to: Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina!” On im odvrati: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: “Mir vama!” Zatim će Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.”Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Ivan 20.24-29.(KS)

Toma je želio osvjedočenje. On je želio pronaći uporište za svoju vjeru u uskrslog Krista. Priliku za osvjedočenje je dobio. Isus je jednom ušao u prostoriju i svima se ukazao. Bio je tu i Toma. Isus je dobro znao Tomin problem. Želio mu je dati osvjedočenje. Posebno je pozvao Tomu i dao mu priliku da se osvjedoči. Pokazao mu je svoje probodene ruke i ožiljke na rebrima, te mu rekao neka ih opipa. Tim pozivom Isus je pozvao Tomu da promjeni svoj stav na osnovu kojeg ga ljudi zovu nevjernim, jer sada ima osvjedočenje. Više ne mora sumnjati.

Toma nije opipavao Isusove ožiljke od rana. Osvjedočen Kristovim Božanstvom, kleknuo je i u najvećoj skrušenosti i poniznosti izrekao najveće priznanje vjere u činu obožavanja “Gospodin moj i Bog moj!”   Isusov nastavak o Tomi govori samo da je Toma imao posebnu milost za osvjedočenje u Kristovo uskrsnuće, ali da to tisućama i tisućama ljudi poslije njega, koji će povjerovati u Kristovo uskrsnuće, neće biti privilegija.

Ipak, Krist nam daje mogućnost dotaknuti Njegove rane. Svaki onaj koji dotiče rane onih najmanjih, onih koji pate u bolesti, oni dotiču rane samog Gospodina Isusa. Isus je rekao: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!`Mat. 25,40. Za one koje dotiču Kristove rane u ranama malih i odbačenih ljudi koji pate postoji jedna značajna karakteristika. Ti ljudi nemaju problema s vjerom. Na um mi dolazi životni primjeri sv. Damjana, blažene Majke Tereze a i drugi koji su svoj život posvetili onim najodbačenijima. Oni su kao i sv. Toma, zbog dodira Kristovih rana u ranama onih najmanjih, osvjedočeni u nepokolebljivoj vjeri u uskrslog Gospodina Isusa.

Tomina vjera u Isusa bila je u istinu velika. To je bila živa vjera. To je bila vjera koja je rasla, vjera koja nije zadovoljna postignutim, već želi još više. To je bila vjera koja ima pitanja. Toma nije bio zadovoljan bilo kakvim nepoznanicama. Nije ga bilo sramota pitati pitanje, bez obzira na opasnost da bi ga netko mogao proglasiti glupim. Toma je bio vrlo temeljit u svojoj vjeri. Nije dopuštao ni jednu nepoznanicu.

Nakon tog susreta s uskrslim Isusom, vrlo brzo, Toma će biti pozvan da svjedoči o Uskrslom Isusu u mjestu koje je od Jeruzalema bilo udaljeno nekoliko tisuća kilometara. Toma je svoju apostolsku karijeru završio u Indiji. Bilo je to rubno područje tadašnjeg rimskog carstva.

Danas, daleko ispod himalajskog gorja, u Pakistanu, stoji grad, ruševina iz rimskog doba, koji pored rimskog imena, još ima i ime, „grad svetog Tome.“ Ruševine tog grada svjedoče o velikoj vjeri ovog Isusovog učenika koji je na kraju i završio mučeničkom smrću, kao čovjek koji je imao toliko povjerenje u Isusa da je za njega bio spreman i umrijeti, i na kraju koji je za njega i umro. Van biblijski dokumenti govore o tome kako je Toma završio život. Po tim zapisima za ruke i noge su zavezali konje koje su potjerali svakog na svoju stranu, i doslovno ga rastrgali. Okrutna smrt koja mu je prekinula život nije bila dovoljno jaka da ga odvoji od njegovog voljenog Isusa. On je znao kome vjeruje, jer je njegova vjera bila utemeljena čvrstim osvjedočenjem u uskrslog Krista. S punim pravom umjesto nadimak “nevjerni,” Tomi možemo pripisati “vjerni Toma.” Njegovo čvrsto povjerenje u Krista s pravom ga svrstava među svete. Sveti Toma je njegovo ime po kojem ga i Krist prepoznaje. Kristov poziv da bude Njegov učenik, sveti Toma je prihvatio kao najveću manifestaciju Božje milosti. S radošću je taj poziv prihvatio i ispunio zadaću koju mu je Krist ostavio do posljednjeg daha u svom životu. Uistinu njegov nam život može biti fantastična inspiracija na osnovu kojeg ćemo i mi jačati našu vjeru u uskrslog Krista. Njegov život upravo svjedoči o toj  jakoj i nepokolebljivoj vjeri.

Kakva je naša vjera. Prihvaćamo li sve bez provjeravanja samo za to što nam se to čini logičnim. Život svetog Tome nam pokazuje pravi odnos sa Bogom. Nikakvi dokazi učenih i obrazovanih ljudi ne mogu zamijeniti osvjedočenje Svetim Duhom  koje je jedino ispravno i posebno značajno u našem životu. Kada smo osvjedočeni Duhom Svetim, tada nema te sile koja bi nas mogla rastaviti od Boga. Život svetog Tome je za to najbolja potvrda.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

PODIJELI