MIRKO BILIĆ, OD ZATOČENIŠTVA U LOGORU DO ŽIVOTA U VELEGRADU »Od niti deka kojima smo se pokrivali u logoru smo pleli križeve, jedina utjeha bio nam je Bog«

129
Autor:Tanja Baran

Župa sv. Josipa radnika u Gajnicama u Zagrebu među pastoralnim vijećnicima ima Mirka Bilića, diplomiranoga inženjera građevine, supruga i otca troje djece, dragovoljca Domovinskoga rata koji je preživio srpski logor nakon pada Vukovara. Nakon ratnih strahota kroz koje je prošla, obitelj je svoju budućnost osmislila u Zagrebu, u obiteljskom ozračju i u praktičnom i zauzetom izražavanju vjere u Boga. Mirko je sa svojom suprugom ove godine proslavio trideset godina braka, uživaju u svojem zajedništvu i svojoj privatnosti, a nakon posla i svih dužnosti svoje slobodno vrijeme rado provode u župi pridonoseći rastu svoje vjerničke zajednice po talentima koji su ima darovani i znanjima koje su stekli.

Mirko je rođen 8. siječnja 1960. u Ljubunčiću kraj Livna. Majka mu je Mara, djevojački Kovač, a otac je Jozo Bilić. Oboje su iz Ljubunčića, gdje su se i upoznali i vjenčali u tamošnjoj crkvi. Mara je cijeli život domaćica, a Jozo je najprije radio u Njemačkoj na građevini, a poslije u Hrvatskoj kao autoprijevoznik. Danas su oboje dobro, svoje umirovljeničke dane žive u obiteljskoj kući u Kaštelima. Nakon vjenčanja najprije su živjeli s Jozinom obitelji, a 1968. su se, egzistencije radi, preselili u Vukovar. Tamo su živjeli do Domovinskoga rata, do pada Vukovara. Tada su se preselili u kuću u Kaštela koju je ranije izgradio Jozo. U tom su prostoru i danas. Blagoslovljeni su s dvojicom sinova. Stariji je Mile, rođen je 1955. Po struci je automehaničar, bavio se autoprijevozom, sada se bavi hidraulikom. Oženjen je, imaju troje djece i žive u Vukovaru. 

Izostanak s mise nije se mogao opravdati

»Preda smo kilometarski udaljeni, brat i ja smo bliski, dobro se slažemo, vidimo se, čujemo se«, pripovijeda Mirko.

»Došao sam do komada papira na kojem sam napisao posvetnu molitvu sv. Antunu Padovanskomu. Molitvom sam htio zagovoriti naše izbavljenje. Molili smo je neprestano. Čudesno nam je značila, ta nam je molitva bila jedina nada, utjeha života.«

»Odgajani smo u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Mama je poštena žena sa sela, marljiva, brižna, više kućni tip, posvetila se mužu i nama djeci. Bila je relativno stroga u odgoju. A tata se financijski brinuo za obitelj, zato je i otišao u Njemačku, puno je radio. Vratio se 1971. Naglije je naravi, grublji od mame, ali je i on bio posvećen obitelji, povučen i više kućni tip. Nije bio strog, ali se red morao znati. Svaku smo nedjelju išli na misu, izostanak se s mise nije mogao opravdati. Redovit sam bio i na vjeronauku. Vodili su nas fratri. Crkva nam je bila u selu pa su nam vjerski sadržaji bili lako dostupni. Kod kuće smo njegovali obiteljsku molitvu, posebice navečer. Molili bismo litanije, pozdrav Gospi, krunicu. Molitva je bila bogata, sadržajna. I osnovnu smo školu imali u selu. Učiteljica je bila dobra, dobro sam učio, ali smo se već u mojem drugom razredu preselili u Vukovar. Preseljenje mi je teško palo. U Vukovaru je sve bilo drugačije, kultura, običaji, mentalitet, izražavanje, a i došao sam iz sela u grad. Kuću smo imali u vukovarskom prigradskom naselju, stambeni su nam uvjeti bili dobri. Do škole sam pješačio oko dva kilometra. Na nastavi sam se dobro snašao, profesori su me prihvatili, kolege također. Od djetinjstva sam bio jako samostalan, što god sam mogao odrađivao sam samostalno. U crkvu smo išli u franjevački samostan i župu sv. Filipa i Jakova. Tamo sam pričešćen i krizman. Franjevci su se mijenjali, ali su nas svi dobro odgajali. Fra Ante Perković unio je mnogo toga novoga u župni život, posebice za nas mlade. Divno smo se okupljali, baš nam je bilo krasno. Za srednju sam školu izabrao tehničku, učio sam za građevinskoga crtača. Nastava je bila solidna, profesori u redu, ekipa je bila iz cijeloga grada.«

»Oni su bili na ključnim mjestima u gradu«

»U Vukovaru je teško bilo biti Hrvat, u gradu se uglavnom govorilo ekavicom, srpska je dominacija bila baš snažna. Mi se Hrvati nismo ni bojali ni sramili svojega, ali je činjenica da su Srbi bili glavni, premda nas je brojčano bilo podjednako. Oni su bili na ključnim mjestima u gradu. Ono u čemu smo mi Hrvati bili neusporedivo jači od Srba jest življenje vjere, nas je ponajprije držalo vjersko opredjeljenje. Maturirao sam 1978. i upisao višu građevinsku školu u Subotici, kamo je išla većina mojih kolega. Trajalo je pet semestara. Bila je to izuzetno priznata, dobra škola. Smješten sam bio privatno, snašao sam se. Gledao sam da svaki vikend idem doma u Vukovar. Diplomirao sam 1981. i upisao Građevinski fakultet u Zagrebu, ispostavu u Osijeku. Priznato mi je bilo puno ispita s više škole, trebalo je položiti nešto razlike i onda sam studirao dalje do kraja. Diplomirao sam 1984. Predavanja smo imali u Osijeku, tek smo na pokoji ispit trebali otići u Zagreb. Od Vukovara do Osijeka sam tijekom studija putovao. Nije bilo prenaporno, udaljenost je oko 35 kilometara. Preko ljeta bih za vrijeme studija radio, vozio sam otčev kamion. Nakon diplome otišao sam u vojsku. Dopala me Srbija, Srijemska Mitrovica pa Petrovaradin. Svašta sam tamo proživio i vratio se početkom 1986. Zaposlio sam se u Osijeku u građevinskoj firmi. Radio sam u struci kao inženjer, putovao iz Vukovara u Osijek ili na teren. I tako do Domovinskoga rata.« 

Krasni, dobri, zdravi, sva su trojica u vjeri

»Oženio sam se sredinom 1987. Supruga je Dobrila, djevojački Jukić, rođena je 1969. Ona je iz Cerića kraj Vinkovaca, po struci je cvjećarka, cijeli se život bavi cvijećem. Bila je rodica mojih prijatelja, preko njih smo se upoznali. Vjenčali smo se u crkvi u Ceriću koji pripada župi Nuštar. Skrasili smo se s mojim roditeljima. Brat je već od ranije imao svoju obitelj. I oni su ostali u Vukovaru, smjestili su se na drugoj adresi. Dobrila i ja smo blagoslovljeni s trojicom sinova, prvu dvojicu dobili smo prije rata u Vukovaru, a treće dijete rođeno nam je, nakon svih drama koje smo prošli, u Zagrebu. Najstariji nam je Marko, rođen je 1988. On je završio srednju tehničko-građevinsku školu, zaposlen je u pivovari, živi s nama, sljedeće se godine planira oženiti. Ivan je 1990. godište. Završio je istu školu kao i Marko, rade zajedno u istom poduzeću, i on se ženi sljedeće godine. Ivan upravo završava visoku školu na jednom veleučilištu. A našega kućnoga mezimca Luku dobili smo 2005. Ide u šesti razred, starija su mu braća autoritet. Nakon svega što smo proživjeli u ratu jako smo ga htjeli. Djecom smo zadovoljni, krasni su, dobri, zdravi, sva su trojica u vjeri, hvala Bogu na tome. I supruga je divna. Hvala Bogu, odlično sam se oženio. Dobrila je jednostavna, dobra, draga. Pripadam među brdske ljude koji baš nisu rječiti po pitanju hvale i osjećaja, i nisam od prevelikih riječi, više sam čovjek od djela.«

»Ta se molitva proširila po čitavom logoru«

»Prije barikada dao sam otkaz u firmi u Osijeku i stavio sam se na raspolaganje domovini. Pristupio sam kao dragovoljac u Zbor narodne garde. Bio sam u Vukovaru do kraja, preživio sam okupaciju i završio u logoru u Srijemskoj Mitrovici. Nas 182 predali smo se s oružjem da bi Srbi pustili civile iz Vukovara. Završili smo na Ovčari, gdje su nas cijelu noć držali u hangaru, a nakon toga deportirani smo u logor u kojem sam ostao 187 dana. Bio sam razmijenjeni vojnik. U logoru smo preživjeli užase. Ispitivali su nas i maltretirali, očuvao nas je samo dragi Bog. Žena mi je cijelo to vrijeme s djecom čekala u Zagrebu. Njih sam troje najprije odvezao na more u Kaštela. Poslije je supruga otišla u Zagreb sa željom da lakše dozna jesam li živ i gdje sam. Stanovala je kod rođaka pa u hotelu ‘Laguna’ s prognanicima. Nakon pada Vukovara o meni nije ništa znala puna tri mjeseca. Kada sam pušten, otišao sam u Zagreb. Susret s obitelji bio je dirljiv. To se teško može opisati. U logoru me spasila vjera. Bog mi je očuvao razum, pribranost. A ja sam vjerovao u Božju pomoć i da će se jednoga dana dogoditi susret s obitelji. Redovito smo u logoru molili prije obroka, koji su bili nikakvi. A onda sam došao do komada papira na kojem sam napisao posvetnu molitvu sv. Antunu Padovanskomu. Molitvom sam htio zagovoriti naše izbavljenje. Molili smo je neprestano. Čudesno nam je značila, ta nam je molitva bila jedina nada, utjeha života. Od niti deka kojima smo se pokrivali u logoru smo pleli križeve, jedina utjeha bio nam je Bog. Sjećam se kako sam se radovao kad sam od Međunarodnoga Crvenoga križa dobio malo papira. Na to sam napisao posvetnu molitvu svojoj obitelji, sprešao sam tri tratinčice i poslao sam to supruzi po jednom razmijenjenom vojniku. Po tome je znala da sam živ i normalan. Teško je sve to što je bilo prenijeti riječima.« 

»Ne možemo živjeti na dva mjesta«

»Razmijenjen sam 22. svibnja 1992. Došao sam u Zagreb k obitelji, psihički ispaćen, tjelesno slab, imao sam razne zdravstvene tegobe, liječio sam se. Nakon pet mjeseci zaposlio sam se preko prijatelja u građevinskoj firmi u Zagrebu. Stanovali smo u hotelu ‘Laguna’. U hotelu smo ostali do 1998. Pet godina prije, 1993., kupio sam gradilište u Gornjem Stenjevcu pa sam pomalo gradio kuću. Gradili smo je tri godine, do tada se obavljala papirologija. Za useljenje smo napravili divnu proslavu. U toj smo kući ostali, u njoj živimo, Gornji Stenjevec je naš kvart, župa sv. Josipa radnika u Gajnicama je naša župa. Prekrasno nam je u našem domu. Kuću smo poslije još dorađivali, uređivali, i stvorili smo dobre stambene uvjete. Danas sam zaposlen u građevinskoj firmi, radim u struci. I supruga je u struci, bavi se cvijećem u jednom poduzeću. Poslije smo i u Vukovaru obnovili kuću, ali u njoj ne živi nitko. Ne možemo živjeti na dva mjesta. Pođemo tamo povremeno, posebno kad su fešte, neki događaji, ili preko ljeta. Roditeljima je na moru dobro, nama je u Zagrebu dobro, bratu u Vukovaru s njegovom obitelji i u njihovoj kući također je dobro. Nakon svega smo se supruga i ja odlučili za treće dijete. A pogled branitelja, dobrovoljca i logoraša na moju domovinu danas je tužan, bolje je ništa ne reći, sve znamo, nema tu previše pameti.«

»Sve što činimo, želimo da bude u skrovitosti«

»Moju mi svakodnevicu obogaćuje župa. Kada smo se doselili, krenuli smo u župu na misu, djeca na vjeronauk, Luka je sada ministrant, povezani smo sa župnikom. Prvi nam je župnik bio Ilija Žugaj pa Ivica Mađer i sada Ljubo Vuković. Sa svima sam njima bio povezan. A sa sadašnjim župnikom Ljubom najviše. On je i najduže s nama. U župi sam već nekoliko godina pastoralni vijećnik. U vijeću se susretnemo prema potrebi, kako kada, nekad češće, nekad rjeđe. No svi imamo mobitele pa se čujemo, dogovaramo, nedjeljom se nađemo na misi. Što god za župu treba napraviti, tu sam. Supruga je cvjećarka pa kad zatreba, okiti crkvu. Premda se u župi o uređenju brinu i druge žene. Sve što činimo, želimo da bude u skrovitosti. Tako i živimo, tiho u svojoj intimi, u svojoj privatnosti. Naša župa ima dosta sadržaja, dosta smo organizirana zajednica. Imamo tri zbora: ‘Credo’ za mlade, ‘Josipov izvor’ za djecu i mješoviti župni zbor. Uz ekonomsko i pastoralno vijeće aktivan nam je župni Caritas u kojem je odlično zaživjela akcija ‘Jedan proizvod za bližnjega’ koju provodimo prvoga četvrtka u mjesecu. Tu su i vjeronauci, molitvene skupine, duhovne obnove. U posljednjih pet godina, osim blagdana Josipa radnika 1. svibnja, slavimo kao župno proštenje i samo Josipovo 19. ožujka. Župnik Ljubo nam je susretljiv, ugodan je sugovornik, principijelan je, odgovoran, želi da sve bude 100 posto kako treba biti, drži do dogovora, do riječi, drži do sebe. Volim doći u župu, ugodno mi je. Moja je misa najčešće u 10.30, zbog djeteta. Osobno volim raniju misu. Pridonositi župi mi je nešto sasvim normalno. Ako što mogu pomoći, rado pružim ruku ako mogu i znam, ali se ne želim nametati. Mislim da u župi ima aktivnijih ljudi od mene. Sve je to, svaka aktivnost u zajednici u kojoj živim, za mene, za obitelj, za djecu. Nadam se da će nas po našoj vjeri Bog i dalje čuvati i blagoslivljati, kao što je to bilo dosad.«

Utjecati na promjene u društvenoj zajednici
Vjernici laici po svojem su sakramentu krštenja izravno uključeni u zajednicu Katoličke Crkve i pod vodstvom svećeničkoga reda čine osnovni stup naše zajednice. Uključenje vjernika u svakodnevni život naših župa različito je od župe do župe. Kao pastiri Crkve svećenici bi svojim životom u kršćanskom duhu trebali poticati vjernike na svakodnevne molitve, nedjeljne euharistije, na bračni i obiteljski život i na svakodnevni rad za obitelj i povremeno uključenje vjernika u djelovanje crkvene zajednice kao temeljne zajednice naše vjere. Koliko smo kao vjernici u tome uspješni svjedoči posjećenost nedjeljnim misama i svakodnevno stanje duha u odnosima unutar obitelji i u odnosima unutar crkvene i društvene zajednice. Nisam zadovoljan takvim stanjem i smatram da bi stanje trebalo biti znatno bolje. Za popravak bi svaki vjernik svojim vlastitim primjerom i životom unutar crkvene zajednice trebao svjedočiti vjeru i potaknuti »odlutale duše«, uz pomoć naših svećenika, na povratak u crkvenu zajednicu, jer bez pomoći nas vjernika, institucija našega društva i medija sami svećenici ne će moći popraviti sadašnju situaciju. Mi vjernici laici trebali bismo utjecati na promjene u društvenoj zajednici i davati podršku ljudima zaposlenima u institucijama našega društva i medijima, da zastupaju naše interese, kako bi Božja poruka mira i ljubavi bila što plodonosnija.
PODIJELI