Devet mjeseci raja. Mjesto tako milosno, blagoslovljeno, pa i čudesno, osmišljeno od Boga, gdje čovjek u nastajanju, osoba, beba ima devet mjeseci mira, zaštite, najbolje uvjete za razvoj. Dijete se osjeća kao da je sve to dio njega, njegove cjeline, a ne da je u nekom prostoru. Zaštićeno je, ima uredne, svakodnevne obroke. Dobiva najbolje od najboljeg, od hrane koju majka uzima.
Što je najvažnije, beba svih devet mjeseci sluša bilo. Otkucaje. Otkucaji koji smiruju, koji joj pokazuju da je netko uvijek tu za nju. Bilo, koje je poveznica za srce. Srce, koje je poveznica za ljubav. Neprestani otkucaji, za osjećaj koji podsjeća na neprestanu Božju ljubav, osobe koju ne vidimo al znamo da je tu i da nam je i uzrok i cilj. Osjećaj koji podsjeća na sigurnost, zaštićenost. Vrijeme u kojem osoba ni trenutka nije sama. Kao što ni uz Boga nikad nije sama. Beba ne zna tko je to „vani“, kako izgleda, ali OSJEĆA. Kao što i mi možemo osjetit ljubav Boga, koji ne samo što ljubi, nego koji je i sam Ljubav. Nije dakle čudno, da kad bi se bebu moglo upitati pri rođenju da li bi se vratila, da bi sa sigurnošću htjela nazad u taj mir, u to blagostanje. Porodom počinju prve muke, dolaska u „vanjski“ svijet. Na svijet muke ili sve više mučni svijet, koji – možda ne najbolje, ali najlakše i sa najviše nutarnje snage – prolazi onaj, koji se najviše sjeća ljubavi, sigurnosti i mira tih devet mjeseci. Mjesta gdje se susreće sam Bog, Stvoritelj, koji tako mudro, umno, nadnaravno stvarajući način ili „put“ stvaranja čovjeka, put upoznavanja Boga, put osjećaja i osjećanja, te samim tim utiskuje u samog čovjeka i put povratka toj ljubavi, tom osjećaju.
To je neka vrsta čekaonice, koju nijedno ljudsko biće nije zaobišlo. Mjesto,gdje čovjek dobiva upute i koordinate, koje su utisnute u njemu da se zna ravnati po njima.
Mjesto gdje se doista očituje Put – kao put prema vanjskom svijetu, ali i put prema Bogu – direktna, izravna povezanost sa Bogom, ali i gdje se osjećaju i svi osjećaji majke, kao priprema na osjećaje svijeta i put po svijetu.
Mjesto gdje se očituje Istina, jer je mjesto gdje nema laži, izvrćanja istine, prilagođavanja istine, nego je onako kako je u zbilji.
Mjesto gdje je Život, jer bez tog mjesta nema života, ali što je još važnije bez otkucaja, bez bila ali i bez Otkucaja, nema ni života.
Mjesto gdje se na osobit način povezujemo sa majkom, te nam stoga i u vanjskom svijetu toliko znači, podupire i posreduje i Majka Sina Božjega.
Imamo dakle iskustvo ljubavi, koje nam pokazuje put, koje nam daje vjeru da ćemo jednom doista i opet, na još uzvišeniji način, doći do tog osjećaja, tog smiraja, tog raja, spoznajući, uz Božju pravednost, milosrđe i pravu dimenziju Raja, uz iskustvo sa svijeta slaveći Božju veličinu, slaveći i hvaleći Boga i za sve što smo spoznali i što još nismo, uranjajući u konačnoj sreći, koja se može iskusiti samo u Bogu, te iz malenog raja, doći do Vječnoga.
Petar Kopunović Legetin, diplomirani teolog
