Male zgode iz života velikih glazbenika (9) – G.F. Händel (3)

111

GEORG FRIEDRICH HÄNDEL (1685.-1759.) (3.)

MAJSTOR ORATORIJA
Uslijed teškoća i briga u dvadeset i četiri dana 1741. sklada poznati oratorij Messiah, koji je praizveden u Dublinu 1742. godine. Prihod s izvedbe bio je namijenjen irskim zatvorenicima i bolesnicima. Tadašnji listovi savjetovali su damama da ne dolaze obučene u raskošne haljine, kako bi što veći broj ljudi mogao prisustvovati izvedbi. Nakon praizvedbe oratorija, neki uvaženi čovjek čestitao mu je riječima: – Vaša glazba, jako me je zabavila! Händel mu na to odvrati: – Meni onda ne preostaje ništa drugo, već da zabavljam slušatelje, premda težim mnogo većemu cilju!

U ovomu oratoriju Händel je skladao i poznatu Aleluju, kojom slavi Kristovu veličinu, vlast i uskrsnuće. Sâm je dirigirao na posljednjoj probi za praizvedbu djela. Svi nazočni bili su zadivljeni izvedbom jedne od glavnih sopranistica. Händel je međutim, rekao da izvedba nije bila dobra, nadodavši: – Treba tako pjevati, da svi dožive kako je Krist uistinu uskrsnuo. Nakon takve izvedbe nazočni su bili ushićeni, sa suzama u očima od doživljene radosti.

Ostavio je velik opus od četrdeset opera, dvadeset dva oratorija te mnogobrojna orkestralna, komorna, orguljska i klavirska djela. Nakon dvaju oratorija iz 1746. Occasional Oratorio i Judas Maccabaeus, koje sklada u slavu pobjede vojvode od Cumberlanda nad Charlesom Edwardom Stuartom, prihvaćen je kao veliki engleski kompozitor, dok je engleskim državljaninom postao još 1727. godine. Za pučku svečanost i vatromet na otvorenome u povodu zaključenja mira u Aachenu 1749., Händel komponira Fireworka Music (Glazbu za vatromet).

Händel je imao odbojnost prema akademskim naslovima. Kad su mu ponudili počasni doktorat Oxfordskog sveučilišta, nije ga htio prihvatiti jer je trebalo platiti malu taksu. Netko ga je zapitao, zašto je odbio tu počast, na što je odgovorio: – Što! Zar da platim taksu, da bih postao kolega velikom broju budala?!

GUBITAK VIDA I SMRT

Godine 1750. još jedanput odlazi u Njemačku, dok Bach umire nekoliko dana ranije, tako da se unatoč obostranoj želji nikada nisu susreli. Po povratku u Englesku, dok je radio na oratoriju Jephte, počeo mu je slabiti vid. U drugom dijelu toga oratorija, rukopis mu je izgubio uobičajenu jasnoću, a pred kraj stavlja napomenu: – Bio sam spriječen raditi, pošto mi je desno oko potpuno otkazalo poslušnost. Potpuno je oslijepio 1752., a sljepoću je hrabro podnosio. Kompozicije je učio na pamet izvodeći ih po sjećanju, a kasnije je samo improvizirao. Još bi ponekad ravnao kojom izvedbom na dobrotvornim koncertima. Umire naglo, 1759. godine, navršivši sedamdeset četvrtu godinu. Sahranjen je u Westminsterskoj opatiji. Uoči smrti je govorio: – Htio bih umrijeti na Veliki Petak, u nadi da ću se sjediniti sa svojim Bogom, na dan njegova uskrsnuća.

Njegovu veličinu potvrđuje i skladatelj Ludwig van Beethoven (1770.-1827.), svojom izjavom: – Händel je majstor nad majstorima. Ugledajte se u njega, svi kompozitori svijeta i naučite s malo sredstava postizavati najveće učinke!

Zanimanje za Händelovu glazbu nije prestalo niti nakon njegove smrti. Godine 1784. u Westminsterskoj opatiji, održane su velike svečanosti u povodu stogodišnjice njegova rođenja. U Njemačkoj se Händelova glazba, pojavila 1772. izvedbom oratorija Messiah i Judas Maccabaeus u Berlinu. Oratorijskom glazbom Händel je otvorio novo razdoblje u razvoju glazbe i naznačio početak procvata šire glazbene kulture. Svojom glazbom Händel teži k jednostavnosti, što je činio strpljivim dotjerivanjem i pročišćavanjem svojih djela. U djelima zagovara čovjekovo dostojanstvo i plemenitost, što je potvrdio i izjavom: – Žao bi mi bilo, ako sam svoje slušaoce samo zabavljao, želio sam ih učiniti boljima.

 

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI