Talijanski je skladatelj, sin svirača i pjevačice, koji je rano upoznao talijanski operni život tadašnjega vremena. S roditeljima obilazi provincijska kazališta u kojima je otac svirao rog i trublju, a majka pjevala. U djetinjstvu je bio poznati mali virtuoz, pomažući u sviranju instrumenata u kazalištu. Sustavni glazbeni studij započinje u Bologni kod tada znamenitoga majstora Padre Mattea, a mnogo je i sâm radio u proučavanju djela Wolfganga A. Mozarta, Franza J. Haydna i drugih skladatelja. Konzervatorij napušta 1810. godine u želji da slobodno stvara i postane operni skladatelj, a u javnosti kao skladatelj nastupa već sa petnaest godina. Strano mu je svako školsko i ukalupljeno shvaćanje glazbe. Slobodnim shvaćanjem tradicije, unio je novi glazbeni izraz u talijansku operu. Pisao je mnogo i brzo s legendarnom stvaralačkom lakoćom, pa mu je za neke opere trebalo tek trinaest do dvadeset dana, kada je upotrebljavao i dijelove ranijih opera.
Već u samom djetinjstvu kod Rossinija su se očitovale dobre i loše osobine, koje su ga u kasnijem životu i okarakterizirale. Imao je veliki glazbeni talent i neshvatljivu lijenost. U vezi s tim vezana je i jedna zgoda iz njegova života. Dok je po svom starom običaju komponirao u krevetu, na pod mu padne jedan skoro sasvim ispisan notni list. Da se ne bi morao saginjati, Rossini je radije napisao novu ariju. O njemu se priča da se još u mladosti opirao da bilo što drugo uči osim onoga što mu je bilo potrebno da bi mogao komponirati opere.
U napuljskom kazalištu 1815. godine izvedena je njegova opera «San Carlo», a godinu dana kasnije i komična opera «Barbieri di Siveglia», koju sklada u dvadesetak dana, a odražava Rossinijev umjetnički temperament, životnu duhovitost, vitalnost i optimizam. Njegova opera «Le Siege de Corinthe» pripada herojsko-povijesnom tipu opera s temom borbe za neovisnost i slobodu. «Zelmira» je izvedena u Beču gdje je Rossini 1822. gostovao s talijanskom opernom družinom i svojom ženom, pjevačicom Isabellom Colbran, glavnom izvoditeljicom svih njegovih opera. U Beču se Rossinijev uspjeh pretvorio u veliko slavlje. Navodno mu je i Ludwig van Beethoven tom prilikom rekao da samo i dalje piše opere poput «Seviljskoga brijača». Kad je Gaetano Donizatti prvi put čuo Rossinijeva «Seviljskoga brijača», uzviknuo je: – Ne vjerujem da je to Rossini napisao. To je prepisao od bogova na Olimpu!
Portugalskom kralju bio je predstavljen Rossini kao autor opere «Seviljski brijač». Kralj, koji je svirao violončelo, htio je svakako da ga Rossini čuje kako izvodi neku kompoziciju. Kad je odsvirao, upita: – Kako vam se čini? – Čini mi se – odgovori posprdno Rossini – da za jednoga kralja nije nipošto loše. Ionako za ono što rade kraljevi, ne moraju nikome polagati račune. Rossini je govorio da se pjevači dijele u tri kategorije: – Najprije treba spomenuti one koji imaju glas, ali ne znaju pjevati; na drugom su oni koji znaju pjevati, ali nemaju glasa, a zatim dolaze na red oni koji niti imaju glasa niti znaju pjevati. – A gdje su onda oni koji imaju glasa i znaju pjevati? – upita ga prijatelj. – Ah, dragi moj, – reče Rossini – ti postoje samo u mašti skladatelja. Poslije kraćega boravka u Londonu, godine 1824. Rossini odlazi u Pariz, gdje postaje direktor talijanskoga kazališta. U djelima koja su tada nastala ističe važnost oslobodilačkih ustanaka i potrebe borbe protiv tiranije u tadašnjemu svijetu.
Fra Mate Tadić
