Dok pogled mi opet mame,

zanosne visine plave,

u kratkom satu mira mislim:

više od leta sad potrebna je ljubav,

i ja je ne znam, niti ne želim uskratiti,

stavljam svoje želje u ladicu budućnosti,

znam, sva će se ta ljubav s vremenom vratiti.

Sada je važnije pisati djelima brižnost,

za potrebne skrbiti,

nego bilježiti misao, ovjekovječiti prizor,

ptićima sad treba čvrsto gnijezdo svijati.

I jest, teško je ponekad sjediti uz njih mirno i grijat ih krilima,

koja želju za letom, žudnju za visinama

stežu u mekim perima.

Al, onda me od te misli

kljunčićem prenu malešni ptići,

pa opazim, gle tu je nebo, u očima njihovim,

ne trebam nikamo ići.

I sasvim me osvoji toplina paperja

koja mi se oko lica mazi,

pa zaboravim na visine,

više ne mislim na daljine,

sva se zaboravim od te blizine..

Daniela Bobinski

PODIJELI