Dok pogled mi opet mame,
zanosne visine plave,
u kratkom satu mira mislim:
više od leta sad potrebna je ljubav,
i ja je ne znam, niti ne želim uskratiti,
stavljam svoje želje u ladicu budućnosti,
znam, sva će se ta ljubav s vremenom vratiti.
Sada je važnije pisati djelima brižnost,
za potrebne skrbiti,
nego bilježiti misao, ovjekovječiti prizor,
ptićima sad treba čvrsto gnijezdo svijati.
I jest, teško je ponekad sjediti uz njih mirno i grijat ih krilima,
koja želju za letom, žudnju za visinama
stežu u mekim perima.
Al, onda me od te misli
kljunčićem prenu malešni ptići,
pa opazim, gle tu je nebo, u očima njihovim,
ne trebam nikamo ići.
I sasvim me osvoji toplina paperja
koja mi se oko lica mazi,
pa zaboravim na visine,
više ne mislim na daljine,
sva se zaboravim od te blizine..
Daniela Bobinski