Lot

2968

 

 

Želio bi s vama razmišljati o jednom čovjeku kojeg Biblija opisuje, koji je nazvan „pravednim“  iako baš Biblija ne spominje previše neka njegova pravedna djela, već obrnuto, opisuje njegov silazak i materijalnu propast kao i moralnu devastaciju njegove obitelji. Bio je to Lot, Abrahamov sinovac – sin njegova brata Harana.

Čitajući izvješća o Lotu, pitam se po čemu je on mogao biti pravedan, i jeli to baš bilo njegovo. Ustvari izvješće o Lotu je opis Boga koji djeluje u životu čovjeka koji se bori u životu sa svim nedostacima i anomalijama koje imamo i mi danas. Upravo zbog toga njegov nam primjer može biti od koristi, jer često mislimo kako imamo velikih problema, a oni nisu ni približno toliko veliki koliki su bili Lotovi. Zaključak je jednostavan. Ukoliko je Bog bio uz Lota u takvim problemima, zasigurno će biti i sa mnom u mojim problemima i neće me ostaviti.

 

Poziv za seljenje

Lot sa svojim ocem Haranom živio je u zajednici čiji je vođa bio njegov djeda Terah. Tu su još bili njegovi stričevi, braća njegovog oca Abraham i Nahor.  Oni su bili već oženjeni ljudi i svi su radili u obitelji kako bi namakli određena blaga u stoci , zlatu i ostalim materijalnim vrijednostima. Živjeli su tada u Uru kaldejskom. Bio je to vrlo moderan grad, grad koji je u to doba poznavao infrastrukturu kakvu mi danas poznajemo kao što su kanalizacije i vrlo bogate i komotne kuće. Cijeli kraj je obilovao prirodnim bogatstvima i svi su nekako bili sretni što mogu uživati u takvom blagoslovu. Međutim, iako nije prošlo dugo od potopa, spoznaja pravog Boga bivala je sve manja i manja. Još su uvijek na životu bili i Noa i njegovi sinovi koji su svjedočili o Bogu i posljedicama grešnog života.

Međutim, u Lotovoj obitelji dogodila se tragedija. Haran, Lotov otac razbolio se od neke nepoznate bolesti i vrlo brzo umro. Bilo je to neuobičajeno, jer se rijetko dešavalo da djeca umru prije svojih roditelja. Za Teraha je to bio strašan šok.

Nedugo zatim Bog se javlja Abrahamu i poziva ih da napuste tu zemlju, jer im Bog želi dati nešto bolje.  Terah kada je čuo Božju poruku koju mu je Abraham prenio, prihvaća izazov. Okuplja cijelu svoju obitelj, Abrahama sa njegovom ženom Sarom, Nahora sa njegovom ženom Milkom, i Lota, Haranovog sina, i kreću na jugozapad u nepoznato. Sa sobom su poveli svu svoju stoku, sluge i sluškinje i krenuli su na put. Dosta su dugo putovali sve dok nisu stigli do Harana. U Haranu su napravili šatore i zadržali se duže vrijeme. Terah je već bio prilično star i upravu u Haranu vrlo brzo završio je svoj život i umro.

Nedugo zatim Bog ponovno poziva Abrahama da pođe u obećanu zemlju. Abrahamov brat Nahor nije bio oduševljen nastaviti putovanje. Haran mu je bio sasvim zadovoljavajuće mjesto za život. Tu je bilo dovoljno ispaše za njegovu stoku, i dovoljno vode, te nije želio prihvatiti rizik bilo kakvog seljenja. Imanje koje su zajednički stekli, podijelili su na tri dijela, Abrahamu, Nahoru i Lotu. Abraham je odlučio nastaviti put. Na taj put pozvao je i Lota. Čitajući izvješće o Abrahamu i Lotu, mogli bi doći do zaključka kako Abraham ima neki skriveni plan koji nije javno izrekao. Bio je već navršio osamdeset godina, a njegova žena Saraja nije mogla roditi djecu. Mislio je da bi svoje nasljedstvo povjerio svom sinovcu Lotu, ukoliko mu Bog neda djecu. Lot je očito bio sklon vjerovati Bogu. Zasigurno mu se svidjelo kako je Abraham s oduševljenjem govorio o Njemu. Njegov stric Nahor nije baš toliko bio vezan uz Boga. Na kraju Lot je odlučio poći s Abrahamom. Bio je još mlad, i život s Abrahamom mu je nekako ulijevao određenu sigurnost. Krenuli su na dugi put sa svojom stokom, slugama i sluškinjama.

Ovo je očito jedno pozitivno razdoblje Lotovog života. I za nas je jako važno kakvo društvo biramo. Ukoliko nam naši prijatelji s kima se družimo ne mare za Boga, mala je vjerojatnost da ćemo i mi dugo u Nj vjerovati. Stoga izbor prijatelja s kojima ćemo se družiti je jako značajan. To najčešće određuje našu „sudbinu“ ili životni smjer u budućnosti.

Nakon dužeg putovanja stigli su u kanansku zemlju. Međutim, tu kao da se nešto urotilo protiv njih. U zemlji je nastala velika suša, te nije bilo ispaše za stoku, niti dovoljno vode da ih napajaju. Svako bi se tada pitao, nije li to što je Abraham čuo bio uistinu Božji glas. Očito im je vjera bila na kušnji. S jedne strane mogli su se vratiti nazad u Haran, ali Abraham se odlučio za nešto drugo. Pošao je u Egipat. U Egiptu je bilo dovoljno ispaše za stoku i dovoljno vode za njihovo napajanje. No, u Egiptu je Abraham doživio i vrlo neugodno iskustvo. Uzeli su mu Saru i odveli ju kod faraona koji ju je uzeo za ženu. Božjom intervencijom, Abrahamu su vratili Saru,  i oni se kompletno vraćaju natrag u Kanan. Za to vrijeme u Kananu je prestala glad.

Lot je s Abrahamom prošao sav taj put. Zajedno s Abrahamom je doživio Božje vodstvo, i očito je za njega to bilo fantastično iskustvo. U međuvremenu se u Kananu i oženio. Oženio je kananku. Biblija ne spominje njezino ime, a očito iz razloga što je baš ona bila uzrokom Lotovih duhovnih i životnih problema.  Mnogo stoljeća kasnije Isus je dao upozorenje upravo na nju: Sjetite se žene Lotove! Luka 17,32.

 

Odvajanje i silazak

 

Kada Biblija govori o Lotu, govori kao o pravednom čovjeku. Govoreći o kazni koju su primili stanovnici Sodome apostol Petar je pisao: Samo je izbavio pravednoga Lota, koji morade teško da prepati pod neobuzdanim življenjem bezakonika. 2. Petrova 2,7.

Očito je da je Lot u cijelom tom pobožnom načinu života koji je proživljavao sa svojim stricem Abrahamom uživao u Božjoj milosti i iskustvima s Bogom. Iako su bili u zajednici, obje obitelji su na neki način bili odvojeni. Svatko je imao svoje gospodarstvo, svoju stoku, svoje sluge, i pokušavali su zajednički dijeliti ono što im je Bog dao. Međutim, očito je netko u obitelji postao zavidan Abrahamu zbog blagoslova koje je imao. S druge strane Abraham je tu nekako izgledao kao neki plemenski starješina, i samostalno je donosio odluke. Iako o tome Biblija ne piše, jedini tko je mogao biti zavidan, mogla je biti Lotova žena. Ona nije bila povezana s Abrahamom i njegovom vjerom. Njoj Abrahamov Bog nije baš bio toliko mio. Smatrala je da su kananski bogovi puno praktičniji. Oni su vidljivi, i nekako služba kananskim bogovima je bila mjerljiva. Kao žena nije mogla očito unositi ta kananska božanstva u svoj dom, ali se u svagdašnjem životu očito ponašala sukladno toj poganskoj religiji. Njoj su na prvom mjestu bile materijalne vrijednosti. Zasigurno je potaknula sluge da se sa stokom koju su čuvali zajedno s Abrahamovim slugama izbore za neke privilegije koje su dovele do sukoba s Abrahamovim slugama. Bilo da su tjerali Abrahamovu stoku sa ispaše ukoliko bi se zajedno našli, bilo da se posvađaju za vodu tko će prvi napojiti svoju stoku ili sl. Te svađe dolazile bi do Abrahama koji je tada trebao presuđivati u nečiju korist. Također su te svađe širile loš utjecaj na pripadnike okolnih naroda koji su tu još živjeli. Abraham je shvatio da to neće baš dugo tako trajati, te je vidio jedinu mogućnost da se on i Lot razdjele. Abrahamu je bilo stalo da sa svojim sinovcem ima dobre odnose. Također mu je bilo stalo i do okolnih naroda, jer je svojim životom želio im posvjedočiti o pravom i živom Bogu. Pozvao je Lota i predložio mu plan o razdvajanju. Biblija opisuje tu Abrahamovu ponudu: Zato Abram reče Lotu: “Neka ne bude svađe između mene i tebe, između pastira mojih i tvojih – ta mi smo braća! Nije li sva zemlja pred tobom? Odvoji se od mene! Kreneš li ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo. Postanak 13,8.9.  

Abraham je cijenio zajedništvo. On je volio svog sinovca Lota i nije bio previše oduševljen sa podjelom. Također je bio svjestan i Božjeg nauma da se objavi i ostalim narodima. Iako mu je razdvajanje sa svojim sinovcem Lotom teško palo, vjerovao je da je Bog taj koji uvijek sve izvodi na dobro. Mislio je da će Bog iskoristiti Lotovu prisutnost na nekom drugom mjestu i pomoći drugim narodima da upoznaju Boga. Očito zbog toga predložio je Lotu da se razdvoje.

Iako Biblija to implicitno ne naglašava, vjerojatno je Lot razmislio o toj ponudi. Razgovarao je o razdvajanju od Abrahama sa svojom ženom i još nekim članovima obitelji. Kao onaj koji je svoje najljepše godine proveo sa stricem Abrahamom, nije mu baš bilo milo razdvojiti se. Abraham mu je bio kao otac. Međutim, očito da je njegova žena bila oduševljena sa razdvajanjem. Njoj ni malo nije bilo lijepo u zajedništvu s Abrahamom.

Razmišljam ponekad o Lotovoj ženi koja dolazi na zajedničko bogoslužje. Bilo je to okupljanje gdje je Abraham okupljao cijelu obitelj, sve sluge i sluškinje. Na oltaru koji bi uvijek prvo sagradio kada bi došao na neko mjesto, prinosio bi žrtvu. Najčešće bi to bilo janje od godinu dana. Abraham bi upućivao molitve zahvalnosti za milost koju će dobiti u najvećoj žrtvi-Isusu Kristu, Božjem sinu. Lotovoj ženi se to očito nije sviđalo. Ona je naučila da sve treba platiti, pa i spasenje. Nju je ta Božja milost doslovno vrijeđala, jer ju je izjednačavala sa njenim slugama i robovima. Sistem zasluga joj se nekako činio praktičnijim. To je bilo mjerljivo i točno se znalo što tko zaslužuje.

Očito je ona u Abrahamovom prijedlogu vidjela izazov. Odvajanje od Abrahama za nju je bio najvažnija stvar. Vjerovala je da će samostalno moći utjecati na Lota da si život organiziraju bolje i ljepše. Život u šatorima joj je izgledao previše primitivnim. Kao mlađi, Lot je trebao s Abrahamom razgovarati o jednoj posebnoj mogućnosti. Osnovno pitanje je bilo, jesu li baš iscrpljene sve mogućnosti za suživot. Moraju li se baš podijeliti. Postoji li nekako rješenje da ostanu zajedno. Zajednički život nudio je i određene prednosti. Kao zajednica bili su veći, i pljačkaške bande se nisu usuđivale napasti ih. S druge strane, taj duhovni aspekt je Lotu puno značio. Međutim Lotova žena je to vidjela kao problem. Očito je uvjerila Lota da su iscrpljene sve mogućnosti za suživot. Mogu samo zamisliti njene argumente koje je navodila kako bi dokazala da suživot nije moguć.

Sjećam se kako je u devedesetim godinama prošlog stoljeća u Europi došlo do razdvajanja i odcjepljivanja pojedinih država. I mi kao narod smo bili žrtva takvog krvavog razdvajanja od bivše zajedničke države. Odjednom su postojali problemi koji nisu do tada nikada bili problematični. Iako je već prošlo više od nekoliko desetljeća od tog vremena, još se i danas raspravlja o pravima i obavezama bivše države. Nešto što je bilo korisno, i što je bilo temeljem razvoja neke republike, postalo je predmetom raskola, jer su se sudile pobude. Sjećam se raskola između Češke i Slovačke kada su neki slovački politički krugovi tvrdili da je u zajedničkoj državi Čehoslovačkoj vođena politika sustavnog uništavanja Slovačke. Sva teška industrija koja je bila izgrađena u Slovačkoj, rezultat je zavjere Češke, samo da bi zagađivali Slovački okoliš. Stvarno, takav argument mogao je proći kod lakomislenih i neodgovornih političara koji su patili od amnezije te su zaboravili da je baš u povijesti ta dva naroda i njihove zajedničke države utjecaj Slovačke bio vrlo velik, i da se teška industrija smatrala osnovom bogatstva nekog društva.

Očito je Lotova žena znala vrlo dobro manipulirati činjenicama i pronalaziti negativne pobude za pozitivne postupke. Ali bio je tu još jedan problem. Kao mlađi, Lot je trebao prednost dati Abrahamu. Ono čega se bojala Lotova žena, bilo je da Abraham ne izabere slučajno područje uz rijeku Jordan. Za to područje Biblija kaže da je bilo: Lot podiže oči i vidje kako je dobro posvuda natapana sva Jordanska dolina, kao kakav vrt Jahvin, kao zemlja egipatska prema Soaru. Postanak 13,10. Vjerojatnoću da Abraham izabere to područje, Lotova žena očito ne bi podnijela.  Upravo zbog toga smatrala je da Lot ima pravo prvi birati, jer prijedlog za podjelu je došao od Abrahama. I tako Lot, očito pod utjecajem svoje žene čini svoj izbor. Lot izabere za se svu Jordansku dolinu i ode na istok. Tako se odijele jedan od drugoga. Izlazak 13,11.

Lotova odluka da siđe u dolinu bila je za njega kobna. Upravo vrijeme će pokazati da ta odluka ga nije samo unazadila duhovno, već i materijalno. U početku Lot je sa svojom cijelom imovinom boravio izvan grada. Tu je razapinjao šatore i njegove sluge su čuvale njegova stada op zelenim i bujnim livadama jordanske doline. Za žitelje Sodome, Biblija ne govori ništa dobro. A žitelji Sodome bijahu veoma opaki, sami grešnici protiv Jahve. Postanak 13,13.  

Reći da je Lot bio nemaran u duhovnom smislu, mislim da bi bilo pogrešno. Kao odgovorni vođa svoje obitelji smetalo ga je ponašanje Sodomljana. Učinio je sve kako bi spriječio taj negativni utjecaj na svoju obitelj. Međutim, očito je u svojoj obitelji imao jaku oporbu. Povremeno bi morali ići u grad, jer trebali su se opskrbiti određenim namirnicama i stvarima. S njim bi tada išla njegova žena i kćeri u želji da vide kako se živi u gradu. Sodoma je bio izuzetno bogat grad. Ljudi su u njemu živjeli lagodno, i uglavnom su prema Bogu bili nemarni i ravnodušni. Iako je spoznaja o živome Bogu bila još uvijek poznata u tim krajevima, ovdje kao da se u potpunosti zaboravila. Materijalne vrijednosti su ovdje bile na najvišem nivou životnih vrednota. Ovdje bilo svega, svega osim normalnih ljudi koji bi bili zahvalni Bogu za sve blagoslove koje im je dao. Umjesto toga uzvisivali su sebe i ustvari su sebe smatrali božanstvima. Posjedujući materijalna dobra, mislili su da su svemoćni. „Kada imaš novca sve možeš!“ Očito su govorili sami sebi. Takvo stanje dovelo ih je samo do razmišljanja kako steći još više. Nisu se birala sredstva da se dođe do cilja.

Lot je često zalazio u Sodomu. Očito je imao potrebu da im povremeno ukaže na pogrešnost njihovih stavova, no uspjeh je bio minimalan. Njegova žena koja je zasigurno bila sklona manipuliranju, vjerojatno je uvjeravala Lota da bi trebao preseliti u grad, i svjedočiti svojim primjerom. Sama ideja i nije toliko loša kada bi ona bila iskrena. Njen problem je bio što je i ona željela živjeti u gradu velikih mogućnosti.  Lot je očito prihvatio takav izazov i vrlo brzo kupio je u gradu kuću i doselio se u Sodomu.

Biblija ne govori direktno o Lotovom utjecaju koje je ostvarivao u gradu. Međutim dešavalo se nešto drugo od onoga što je očekivao. Njegovo bogatstvo, umjesto da raste počelo se smanjivati.

Želio bi ovdje povući paralelu i usporediti današnje vrijeme. Biblija ga čak i opisuje kao vrijeme Lotovo. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. Luka 17,28. Gotovo u svim gradovima, u svim kulturama uzdižu se materijalne vrijednosti kao najveće vrijednosti u životu. Malo tko doživljava da su materijalne vrijednosti Božji dar koji treba da služi nama, a ne da mi njima služimo. Današnje idolopoklonstvo se modernim imenom zove MATERIJALIZAM.

Nedavno sam se sreo s jednom mladom osobom koja mi je pričala kako je oduševljena sa Beogradom. „To je grad ogromnih mogućnosti,“ govorila je. „To je grad koji živi 24 sata dnevno.“ Takve su mogućnosti i u drugim gradovima. I danas mnogi vjeruju u veliku moć novca. Novac je nešto oko čega je sve okrenuto. Važno je samo do njega doći, ali nije važno kako. Postoji čak i jedna narodna izreka koja kaže: „Para vrti gdje burgija neće.“ Ta poslovica želi reći da se novcem može postići i nemoguće.

Prije dosta godina radio sam na jednom objektu javnog značaja. Došao mi je jednom prigodom investitor i prigovorio zbog čega tako temeljito izvodim uzemljenja i gromobransku instalaciju. Pokušao sam mu objasniti: „Kao prvo to zahtijevaju tehnički propisi. Kao drugo ovdje nas je posjetio inspektor i upozorio nas da taj dio moramo napraviti korektno.“ „Kakav inspektor?“ pobunio se investitor. „Ukoliko bude previše zahtijevao moglo bi se dogoditi da ga smijenimo.“ Nisam više komentirao izjave investitora. On je očito vjerovao kako se novcem mogu mijenjati i državni službenici. Materijalizam je obuhvatio svaku društvenu poru, i jedino se materijalnim vrijednostima mjeri uspjeh.

Koji je smisao našeg života? Vjerujem da ste gledali film „Bogovi su pali na tjeme“ koji priča priču o jednom Bušmanu koji se susreće sa super organiziranom civilizacijom, gdje vladaju neki zakoni međusobnih odnosa, koji strašno opet kompliciraju život i otežavaju ga čak i uništavaju.  S druge strane imate Bušmana koji je oslobođen svih tih stresnih okolnosti i on ima samo jedan cilj: Kako preživjeti on i njegova obitelj. On živi u uvjetima gdje posjedovati ili imati nešto ne postoji u njihovom rječniku. On živi na način da bez stresa može brinuti o sebi i svojoj obitelji, i biti sretan u svojoj zajednici. Gledajući taj film, možda ste se pitali; a koja je u istinu svrha ljudskog života? Zar ne bi bilo ljepše živjeti bez tih suvišnih obaveza, bez tih opterećujućih zakona, poreza i prireza, zabrana i odobrenja, pod silnim stresom, kada na kraju krajeva, i Bušmanu koji živi u pustinji Kalharija i onom bogatašu koji živi u velegradu Pretorije kraj je isti.

Zaključio sam da svi mi živimo na jednom od tri osnovna nivoa življenja:

 

  • Preživljavanje:

 

Pitao sam neke ljude, dali bi željeli živjeti oslobođeni stresa na nivou Bušmana iz Pustinje Kalhari. Većina je to odbila. To je život preživljavanja, odgovorili su. Mi ipak želimo nešto više.

Ipak većina ljudi živi život preživljavanja.  Ono čime se bavi um ovakve osobe je, što ću jesti, sta ću piti u što ću se odjenuti.  Kako preživjeti u igri koja se zove život je glavno pitanje kojim su zaokupljeni umovi takvih ljudi?  

Jedem da bi preživio.

Spavam da bi preživio,

Radim da bi preživio,

Lažem da bi preživio,

kradem da bi preživio,

i ako treba, ubit ću nekog da bi preživio.

Jednom prilikom Isus se obratio grupi ovakvih ljudi I rekao im, ‘Ne brinite se što ćete jesti, što ćete piti, u što ćete se odjenuti.’

Jednom prilikom sam posjetio jednog poznatog ratara, i on mi je objasnio zašto grah koji je posijala moja supruga nije još cvjetao. „Samo za to što je imao previše gnojiva i svih drugih minerala za rast biljke,“ rekao je. „Onog trenutka kada biljka shvati da nema dovoljno tih minerala, istog trenutka počinje reprodukcijski ciklus radi produženja vrste.“ Naveo je primjer, ako bi grašak pobrali kad je jako mlad, i umjesto da ga iščupamo, mi ga odrežemo, iz korijena će nići nova mladica koja će opet do kraja godine dati rod.

Shvatio sam kako ponekad preveliki materijalni napredak više može biti prepreka za razvoj, nego poticaj. Bog, čovjekov tvoraca, imao je namjeru da ljudi žive na višem životnom nivou.

 

  • Uspjeh:

 

Rekao bih da svi mi nastojimo da živimo na ovom nivou življenja. Školujemo se da budemo uspješni, educiramo se, čitamo raznu literaturu koja odgovara na pitanja, kako uspjeti u životu, kako biti uspješan u ovoj ili onoj životnoj disciplini. Svi želimo uspjeh. Nije to ništa loše. Svaki dan želimo nešto što još nismo postigli. Kad bi barem imao kuću kao on. (mislimo tada na nekog poznatog) Kad bih imao auto kao on, namještaj itd. Stotine planova i želja zagorčavaju nam život jer nemamo to što imaju drugi, umjesto da se radujemo u onome što imamo.  Posao – dobar posao, koji je dobro plaćen. To nam životni san.

Međutim, kada mene netko gleda oni bi željeli da dožive uspjeh koga sam ja dosegnuo. Nedavno sam bio kod jednog mog prijatelja, i na pitanje kako si, odgovarao sam mu i pričao o problemima vraćanja duga i nestašice posla. Njegov odgovor je bio: „Ah, ja se za tebe ne bojim. Ti ćeš se već nekako snaći.“ Očito je mislio da je njegov problem koji on ima veći od mog.

Ono što se najčešće dogodi, to je da kada krenete u neku akciju ka nekom uspjehu, ona će vas zadovoljiti sve dotle dok ne dostignete cilj. Nakon toga, sve uzbuđenje nestaje. To je očito i objašnjenje zašto je ljudima koji su financijski jako uspješni, nisu zadovoljni tim uspjehom.

Ljudi da bi uspjeli u materijalnom, oni čine razne stvari. Njihov um je zaokuplje sličnim sadržajem kao i kod preživljavanja.

Jedem da bi uspio,

Spavam da bi uspio,

Radim da bi uspio,

Lažem da bi uspio,

kradem da bi uspio,

i ako treba, ubit ću nekog da bi uspio.

Iako je uspjeh možda važan segment našeg života, ipak mogli bi zaključiti da nas Bog nije stvorio niti za ovaj nivo življenja. Možemo primijetiti da je načelno on identičan sa preživljavanjem, jedino što je na višem nivou.

Jednom prilikom jednom bogatašu čije srce je stalno bilo gonjeno željom, još novca, – još silosa žita.  Isus mu je rekao, bezumniče ovu noć uzeće se duša tvoja a to što ostane kome će pripasti. Bog stvoritelj nas nije nas stvorio niti za ovaj nivo življenja.

Ne samo da Isus kaže već i ljudi danas u svijetu na veliko govore da uspjeh, kakav god da je (sport, posao, karijera) ne ispunjava čovjeka. Evo naslova nekoliko knjiga koje govore o uspjehu koji nije uspio zadovoljiti čovjeka: “Zamka uspjeha” “Ako sam tako uspješan, zašto se osjećam tako bijedno,”  “Kad ono sto si najviše želio od svega nije dovoljno”  

Sve knjige svijeta koje govore o tome kako uspjeti neće dati konačno zadovoljstvo.  Bog nas jednostavno nije dizajnirao za ovaj nivo življenja. Nije uspjeh nivo za koji nas je Bog stvorio. Uspjeh je samo životni segment koji bi trebao biti rezultat onog višeg životnog nivoa, ali nije uvijek nužan da bi život bio ispunjen.

Postoji uzvišeniji nivo življenja.  

 

  • Ispunjeni smisao života:

 

Ispunjeni smisao života je kad znaš zašto si na ovoj zemlji.  Ti imaš cilj u životu.  Ja vjerujem da Bog želi da budemo ljudi i žene, mladići i djevojke koje ce imati životni cilj koga je Bog odredio – životni plan koga On ima za nas, svrhu koju nam je On pripremio.  Biblija jasno ući da Bog ništa nije stvorio bez svrhe i cilja.

Mudre izreke 16:4 Ne postoji ništa sto je Bog stvorio bez cilja i određene namjere.  

Od svake biljke do svake životinje, od svake planete do svake zvijezde u svemiru.  Ako imaš srce koje kuca u tvojim grudima ti onda nisi slučajnost.  Iako se može dogoditi da te roditelji možda nisu planirali Bog još uvijek ima plan za tebe.  

Čovjek koji je u Bogu našao smisao i otkrio Njegov plan za svoj život, to je sretan čovjek.  Ovakav čovjek živi život bez velikih životnih frustracija. Imati cilj u životu povećava našu životnu motivaciju. Bog nam kaže u Jeremijinoj knjizi, ‘Planove koje imam za vas su dobri planovi a ne zli, da vam dam budućnost i nadu.’ Imati pravi cilj u životu zaći biti osoba koja će koncentrirati svoje životne snage na ono što je bitno.

 

Zarobljavanje

 

Vratimo se Lotu. Biblija kada opisuje njegov život, govori o njegovom spašavanju. …ako gradove Sodomu i Gomoru u pepeo pretvori, osudi i za primjer budućim bezbožnicima postavi; ako pravednog Lota, premorena razvratnim življenjem onih razularenika, oslobodi – pravedniku se doista dan za danom duša razdirala dok je gledao i slušao bezakonička djela onih među kojima je boravio. 2. Petrova 2,6-8.  Očito je Lotov život u takvim okolnostima bio sve drugo samo ne idealan. Nije ga oduševljavao materijalni uspjeh, koji je istini za volju ovog puta izostao. Umjesto da bude bogatiji. Postajao je sve siromašniji. Očito je život u gradu imao i svoju cijenu. Sve moguće dažbine, porezi i prirezi, komunalne naknade i doprinosi, opterećivali su njegov  obiteljski financijski budžet, koji je svakim danom bivao sve manji.

Jednog trenutka Bog je djelovao na stanovnike Sodome kao i na Lota da se poprave. U svojoj milosti pustio je na njih nevolju. Biblija to lijepo opisuje. Kad Amrafel bijaše kralj Šineara, Ariok kralj Elasara, Kedor-Laomer kralj Elama, Tidal kralj Gojima, povedoše oni rat protiv Bere, kralja Sodome, Birše, kralja Gomore, Šinaba, kralja Adme, Šemebera, kralja Sebojima, i protiv kralja u Beli, to jest Soaru. I vojske se sliju u dolinu Sidim, gdje je danas Slano more. Postanak 14, 1-3. U tom djelu biblijskog izvješća opisuje se kako su se ti svi kraljevi borili. Naime, neki narodi bili su u podaničkom odnosu prema Sodomi. Jednog su se trenutka digli na ustanak. Kralj Sodome poveo je svoju vojsku, i u toj dolini su se borili. Budući da su pobunjenici bili jači, kralj Sodome i njegovi vojnici spašavali su se sakrivajući se u rupe i pukotine, te bijegom u brda. Pobunjenici su tada ušli u grad i opljačkali sve blago Sodome. Međutim, nisu bili samo zadovoljni blagom. Pokupili su žene i djecu, te preostale ljude da ih odvedu i prodaju kao roblje. Biblija to opisuje: Pobjednici pokupe sve blago po Sodomi i Gomori i svu hranu pa odu. Pograbe i Lota, Abramova bratića – i on je živio u Sodomi – i njegovo blago pa otiđu. Postanak 14, 11.12.

Ne znam kako se Lot osjećao dok su ga svezanog, njega, njegovu ženu i kćerke vodili po žarkim kamenitim putovima bez vode i osnovnih živežnih namirnica. Bilo je dovoljno posrnuti da bi ga nemilosrdni odmetnici ubili, jer su željeli imati samo zdrave robove. Njegovo blago više nije bilo njegovo. Odmetnici su ga prisvojili i uzeli sebi. Samo jedan trenutak, i sve vrijednosti za koje je živjela Lotova žena, više nisu bile vrijednosti. Očito se u takvim situacijama javlja prvo strah. Ljudi teško podnose kada izgube neku svoju materijalnu imovinu. Sjećam se tog prvog susreta 1992 godine kada sam došao na zgarište svoje kuće. Bio je to šok. Trebalo mi je nekoliko dana da se s time pomirim. Međutim, ja sam bio slobodan. Sve za čime sam žalio, bilo je izgubljena materijalna vrijednost. Ali Lot i njegova obitelj, pored toga što su sve izgubili, oni su bili zarobljeni.

Ne znam kako je Lot to sve podnosio. Njegova žena je očito plakala, i za svoje probleme uglavnom okrivljavala nekog drugog. Nije ona kriva što su doselili u Sodomu. Nije ona kriva što su je odmetnici oteli i uzeli joj cijelo imanje i sva materijalna dobra. Ona si ne može pomoći. Zamišljam ih kako po toj žarkoj vrućini hodaju i razgovaraju. Možda je Lot i uvidio svoju krivicu. Tko zna. Možda je rekao: „E da se nisam samo odvojio od Abrahama, stvari bi bile drukčije.“ Tada bi mu njegova žena nabrojala bezbroj razloga zbog čega se trebao odvojiti od Abrahama. Nakon toga je možda Lot rekao: „E, da samo nisam se doselio u Sodomu.“ Tada bi mu njegova žena iznijela razloge uglavnom manipulativno-misijskog karaktera zbog čega su doselili u Sodomu. Na kraju bi zaključila da je u stvari Bog kriv zbog stanja u kojem se trenutno nalaze. Gdje je tu Lotov Bog? Zašto ih nije zaštitio? Postoji li On uopće?

Srećem se s ljudima koji doživljavaju razne probleme. U svom radu sa zatvorenicima srećem se s ljudima koji su počinili kazneno djelo, ali uglavnom za to krive okolnosti u kojima su se našli. Neki su tvrdili da su ga drugi drogirali ili napili, drugi opet da je kriv poslodavac koji nije mu dao plaću, a on je od nečeg trebao živjeti te je morao krasti. I tako će te pronaći mnoštvo izgovora. Na kraju je Bog kriv za stanje u kojem se nalaze. Taj scenarij poznat je od prvog pada u grijeh. „Žena koju si mi dao kriva je,  Zmija koju si stvorio kriva je, ustvari, Ti si Bože kriv, jer si dozvolio da se to dogodi. Cijelo to vrijeme zaboravljamo da je to bio naš izbor.

Na žalost, mi od problema kroz koje prolazimo najčešće ništa ne naučimo. Prolazimo kroz probleme i gotovo su uvijek drugi krivi zbog njih. Pljačkaši i lopovi ne žale zbog toga što su se upustili u kazneno djelo, ali žale jer su bili neoprezni i tako omogućili policiji da ih uhapsi. Samo oni koji se sretnu s Božjom dobrotom, oni žale zbog toga što su učinili nešto zlo. Takvo stanje me podsjeća na ljude posljednjeg vremena koje će Bog kažnjavati sa nekim zlom. Cilj toga bi trebao biti da se ljudi vrate Bogu a umjesto toga oni će huliti na Boga. Biblija to opisuje: Četvrti izli svoju čašu na sunce. I suncu je dano da pali ljude ognjem. I silna je žega palila ljude te su hulili ime Boga koji ima vlast nad tim zlima, ali se ne obratiše da mu slavu dadu. Otkrivenje 16,8.9. Kada pročitate ovo cijelo poglavlje, primijetit će te da je scenarij isti. Ljudi hule na Boga jer su u nevolji. Bog je kriv zbog napada psihopatskog ubojice u školu i ubojstva nekoliko djece, ali mi nismo krivi jer smo Boga doslovno izbacili iz škole. Bog je kriv što neke žene ne mogu roditi, ali one nisu krive, jer su prethodno uradile abortuse. Bog je kriv zbog pojave neizlječivog AIDS-a, ali ljudi nisu krivi zbog razvratnog načina života. Bog je kriv… Od Eve i Adama pa sve do danas, ništa se nije promijenilo.

Istina je da je Bog dozvolio da se dogodi ova tragedija Sodomi i Gomori. Međutim, ta je tragedija trebala biti Božja milost. Možda se pitamo, kako neka tragedija može biti Božja milost? Ako sam ja u nevolji, kako to može biti Božja milost? Ne postoji okolnost koju Bog nije u stanju izvesti na dobro. Sve što Bog želi je da se ne pouzdajemo u sebe, već da Njega gledamo. Na kraju krajeva Bog nam je dao materijalna dobra. Upravo zbog toga ona ne bi smjela biti na prvom mjestu naših životnih vrednota. Isus je rekao: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Matej 6,33.

Stanovnici Sodome ovom su nevoljom mogli shvatiti da su materijalne vrijednost bezvrijedne. Nitko ih nije pitao hoće li ili neće ih dati njihovim pobunjenicima. U vrijeme drugog svjetskog rata nacisti su dolazili u židovske obitelji da ih odvedu u logore. Tada bi te obitelji nudile veliki novac za svoj otkup. Nacisti bi im se smijali i rekli. Vaš novac više nije vaš. On je naš, ali vi ste u našoj vlasti. Mnogi previše kasno saznaju da materijalne vrijednosti su bez Boga bezvrijedne. Za stanovnike Sodome ta nevolja bila je Božja milost, jer ih je Bog htio zaštiti od konačnog uništenja.

I Lotova obitelj je ovom nevoljom trebala nešto naučiti. Trebala je shvatiti bezvrijednost materijalizma. Vjerojatno je jedini Lot bio koji je vjerovao da Bog izvodi sve na dobro. Bio je spreman biti i rob, ako je to nešto s čime će se Bog proslaviti. Očito je mislio da će, ako ga Bog izvede iz ove nevolje služiti Bogu što dalje od Sodome, od mjesta čije ga je bezakonje iritiralo do te mjere da nikada nije bio miran. Kada su ljudi hulili na Boga koji je dozvolio takvu nevolju, Lot je vjerojatno bio onaj koji je ukazivao na to da je to rezultat načina života u kojem su živjeli.  

 

Oslobođenje

 

Na tom putu pobjednička vojska sa velikim blagom i sa zarobljenicima odmakla je od Sodome. Zaustavili su se na nekom mjestu kako bi odmorili. Vojska je još uvijek bila pod zanosom pobjede. Taj ih je zanos poticao da „slave“ opijajući se i slaveći svoje bogove. Dok su oni bili tako opušteni, Bog je radio nešto što bi danas smatrali nemogućim. Biblija izvještava: A bjegunac neki – rođak Eškola i Anera, Abramovih saveznika – donese vijest Abramu Hebrejcu dok je boravio kod hrasta Amorejske Mamre. Postanak 14,13. Očito je i Abraham bio šokiran s tom viješću. On je nakon nje mogao plakati za Lotom, i analizirati pogrešne korake koje je učinio. Umjesto toga, on se sprema u akciju. Skuplja sve ljude koji bi mogli se boriti da pokuša vratiti natrag svog sinovca Lota. Biblija o tome izvještava: Kad je Abram čuo da mu je bratić zarobljen, skupi svoju momčad – rođenu u njegovu domu – njih trista osamnaest, pa pođe u potjeru do Dana. Postanak 14,14.

Razmišljam ponekad o ovom trenutku Abrahamova života. Pitam jeli on bio svjestan u čega se upušta. Ovdje se radilo o vojsci. Vojska je obučena za ratovanje. Međutim, Abraham je skupio 318 ljudi. U odnosu na vojsku, to je kao što narod kaže „šaka jada.“ Poslije svega, jeli Abraham bio svjestan da ostaviti svoje imanje na brizi ženama nije bilo mudro. Taj njihov ratni pohod će trajati nekoliko dana, a za cijelo to vrijeme cijela njegova obitelj, obitelji njegovih slugu bit će izloženi ranjivosti. Vrlo ih je lako u takvim okolnostima mogla napasti neka manja razbojnička banda i uništiti im sve što imaju. Očito Abraham si nije postavljao takva pitanja. On je vidio samo jedan problem koji je morao riješiti. Njegov sinovac je zarobljen, i on ga mora osloboditi. Također je imao još jednog većeg saveznika a to je Bog koji je ovaj slučaj želio izvesti na dobro. Sa svojom „vojskom“ koja nije bila obučena ratovati, već koja je jedino znala čuvati stoku, obrađivati zemlju i sl. Abraham kreće u potjeru da oslobodi svog sinovca Lota, ali ne samo njega, već i ostale zarobljenike Sosome i Gomore.

Razmišljam o Abrahamovom postupku i nama u sličnim okolnostima. Mi imamo svoju rodbinu i prijatelje koji su možda napravili pogrešne životne izbore. Kada čujemo da ih je Sotona zarobio, kako reagiramo. Najčešće su to analize koje pravimo i najviše što možemo je da žalimo za takvim stanjem. Međutim ljudima koje je Sotona zarobio najmanje što treba je analiza stanja u kojem se nalaze. Ako bi nas netko i potakao da krenemo u akciju, tada bi našli stotine razloga da ne idemo, a ni jedan da krenemo. Gdje god bi pogledali, vidjeli bi prepreke, i možda bi čak poslije toga sve to digli na neki viši nivo i rekli „Božja volja.“ A jeli to stvarno Božja volja? Bog želi da nam daruje uspjeh, samo ako krenemo u akciju. On nam želi poručiti da će pobjeda koju ćemo postići biti slavnija tim više što je više problema koje vidimo. Naš jedini saveznik je Bog, a on ne zna za poraze.

Abraham kreće u potjeru s ciljem da spasi svog sinovca. S njime su i 318 njegovih slugu i slugu njegovih prijatelja koje je uspio oduševiti za taj poduhvat. Nakon napornog marša po žarkom suncu i kamenitim stazama konačno stižu na cilj. Ono što je bila njegova prednost, a koje kompenzira nedostatkom ljudi, bio je prepad. Upravo zbog toga odlučuje napasti noću. Dijeli svoju družinu na dva dijela, zaobilazi neprijatelja i postavlja im klopku. Kada je pijana i razularena vojska, potpuno nespremna za bilo kakvu borbu doživjela napad, uhvatila ih je panika. Počeli su bježati, ali ih je s druge strane presrela druga grupa. U noći nisu znali koliko ima te vojske koja ih je iznenadno napala. U tom metežu pobili su se sami među sobom, ne znajući tko je neprijatelj, a tko pripadnik njihove vojske. Stanje opijenosti ih je dodatno onesposobilo za bilo kakav suvisli zaključak i ispravnu brzu reakciju. Rezultati su bili očiti. Smrt ili bijeg. Abrahamova družina progonila ih je na dosta veliku udaljenost. Do jutra, pobjeda je bila izvojevana. Sunce je izlazilo, a Abraham je tražio među zarobljenicima svog sinovca Lota. Kako li se je Lot obradovao kada je vidio Abrahama. Prošlo je više vremena od kako se nisu vidjeli. Abraham je očito naredio da se odvežu svi zarobljeni i svima je dozvolio da se okrijepe s hranom i vodom koja je ovdje bila. Vjerojatno su, dok su odmarali, razgovarali o okolnostima i trenucima kako je i zbog čega došlo do situacije u kojoj su se nalazili.

 

Povratak kući

 

Konačno su krenuli natrag. Ne znam koliki je to bio dug put, ali u susret su im izlazili razni kraljevi. Izašao je Melkizedek, kralj Salemski. Biblija za njega kaže da je bio i svećenik Boga višnjega. Ubrzo im je u susret došao i kralj Sodome. Bila su to dva kralja koji su imali potpuno različite životne vrijednosti. Melkizedek je kao svećenik predstavljao živog Boga, koji je počeo blagoslivljati Abrahama. Biblija to opisuje: A Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga Svevišnjega. Blagoslovi ga govoreći: “Od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov! I Svevišnji Bog, što ti u ruke preda neprijatelje, hvaljen bio!” Abram mu dade desetinu od svega. Postanak 14,18-20.

Ovaj me opis strašno asocira na Bogoštovlje. Melkizedek iznosi kruh i vino. Kruh i vino će kasnije biti simbol Kristovog tijela i krvi. To će biti simbol milosti koju dobivamo zahvaljujući Kristu. Ovdje nitko ne hvali Abrahama za njegov junački podvig. Ovdje se hvali Bog za veliko djelo milosti i izbavljenja. U tom činu bogoštovlja Abraham Melkizedeku kao posredniku između Boga i ljudi daje desetinu od svega. U tom činu pokazuje od kuda dolaze i materijalna sredstva. Bog nam daje sredstva da s njima upravljamo, i povrat desetine Bogu je samo dokaz da u to vjerujemo.

Desetina u staro vrijeme je bila iznos koji su ljudi izdvajali kao mirovinski fond. Stari Babilonci su to razradili do u detalje. Trebao je to biti fond koji će im u stare dane omogućiti pristojan život. Najčešće su taj novac aktivirali u određene investicije i živjeli bi od rente, dok je glavnica ostala netaknuta. Tu praksu su preuzeli i ostali narodi. Međutim Abraham je davanjem desetine poslao jednu drugu poruku. On je poručio da njegova materijalna sigurnost nije u nekim financijskim malverzacijama, već u Bogu. To ne znači da je pogrešno mudro upravljati sa novcem i imovinom, već znači da je naše pouzdanje u Bogu a ne u novcu i njegovom ulaganju. Materijalne vrijednosti ne daju nikakvu sigurnost. Upravo su to mogli vidjeti stanovnici Sodome.

Melkizedek je bio kralj i svećenik, i upravo zbog toga novozavjetni ga pisci uspoređuju sa Kristom. U Bibliji mu se ne navodi porijeklo osim da je bio kralj Salemski što bi doslovno značilo kralj Mira. Budući da je bio i svećenik, njegov red novozavjetni pisci pripisuju Kristu. Židovi su bili uvjereni da svećenik može biti isključivo po redu Aronovu. Isus je bio iz Judinog plemena i nije mogao biti svećenik po Aronovu redu jer je Aron bio iz Levitskog plemena. Upravo zbog toga sveti Pavao iznosi taj vječni novi red, red kralja mira, red Melkizedeka. Ono što je želio reći je da je Melkizedek bio prije svećenik od Arona, kao što je i Krist prije svih nas.

Očito je ovo Bogoštovlje s Abrahamom i Melkizedekom bilo impresivno. Biblija ne govori što je Lot radio u vrijeme tog bogoštovlja. Na tom bogoštovlju je prisustvovao i kralj Sodome. On je iz svega trebao primiti glavnu poruku da je Bog taj koji blagoslivlja. Trebao je shvatiti da su materijalne vrijednosti nešto s čime mi trebamo upravljati na blagoslov drugima, a ne da one upravljaju nama. Koliko je on to shvatio, to Biblija ne opisuje. Očito nije, jer je vrlo brzo poslije toga na Sodomu došla teža tragedija.

Kao kralj, pozivao se na pravo. Iz tog prava je proizlazilo da Abraham ima pravo uzeti sve materijalne vrijednosti koje je zaplijenio s pobjedom jedne vojske. Tim pravom su mu date i mogućnosti da sve zarobljenike zadrži kao robove. Ipak zamolio ga je za velikodušnost i milost da mu pusti ljude, a materijalne vrijednosti neka mu ostanu. Biblija to opisuje: Tada kralj Sodome reče Abramu: “Meni daj ljude, a dobra uzmi sebi! Abram odgovori kralju Sodome: “Ruku uzdižem pred Jahvom, Svevišnjim Stvoriteljem neba i zemlje, da neću uzeti ni končića, ni remena od obuće, niti išta što je tvoje da ne kažeš: na meni se Abram obogatio. Postanak 14. 21-23. Ponovo Abraham iskazuje Kralju  svoju odanost Bogu. On mu ustvari poručuje: „Kralju, moj imetak ne ovisi o plački i otimanju. On je isključivo Božji blagoslov. Istina je da na njega imam pravo, ali i to ti sve vraćam da spoznaš i ti i tvoji ljudi da je jedini Bog koji blagoslivlja. Moj podvig nije bio zbog materijalnih dobara, već moje želje da spasim svog sinovca Lota. Ovo što je tvoje, to ti vraćam, tako da nitko neće moći reći da sam se obogatio Sodomskim blagom. Sve što imam, Bog mi je dao.“

Odluku da ništa neće uzeti od plijena, već da sve vrati, Abraham nije nametao svojim prijateljima saveznicima da i oni to čine. Njima je dopustio da sami o tome odluče. Želio je da svi steknu u tome iskustvo s Bogom.

Pitam se često koji je odnos koji mi imamo prema materijalnim vrijednostima. Bojim se da sve mjerimo materijalnim uspjehom. Mnogima danas je najveća životna vrednota, materijalno bogatstvo. Sve je tome podređeno.

Jednom sam prigodom imao predavanje u nekoj gospodarskoj školi u jednom velikom gradu, gdje sam govorio o poduzetništvu završnim razredima. Tada sam postavio prvo pitanje: „što vi mislite, što je glavni fokus poduzetništva?“  Svi su u jedan glas odgovorili: „Profit!“ Tada sam im objasnio svu pogrešnost takvog stava. Profit bi trebao biti u službi čovjeka, a ne čovjek u službi profita. Upravo takva paradigma dovela je i do drugih anomalija koje nam se pojavljuju. Tržište rada, što znači da svatko ima određenu vrijednost na tom tržištu, i zadatak svakog pojedinca je da tu vrijednost za sebe na neki način poveća. Nije to toliko loše da napredujemo kako bi bili korisniji. Loše je u tome što je opet čovjek u službi tog tržišta. Za poslodavca je on samo radna snaga i sve dok sa pojedincem bude mogao zarađivati profit, on će ga držati. Kada iz bilo kojeg razloga to ne bude mogao, možda ne toliko koliko on zamišlja, on će ga otpustiti. Profit je važan, a ne čovjek. U tom svom stavu otišao je toliko daleko da se čak upušta i u nezakonite radnje kako bi do toga došao. Drugi opet ulaze u nemoralne postupke, ali ih uobličavaju u zakonske okvire i time smiruju svoju savjest da su stekli sve zakonito.

Zasigurno ste čuli od puno ljudi onu poznatu izreku: „Ovo sam sve postigao sa ovih mojih deset prstiju!“ Takvi zaboravljaju da im je tih 10 prstiju Bog dao, zaboravljaju da su po Božjoj milosti dobili zdravlje da bi mogli raditi i td.  

U Bibliji postoji jedan tekst koji kaže: Nadalje vidjeh pod suncem: ne dobiva brzi trku, ni junaci rat, ni mudraci kruh, ni pametni bogatstvo, ni razumni milost, nego sve stoji do vremena i sreće. Propovjednik 9,11. U tu činjenicu sam se u svom životu uvjerio u potpunosti. Za vrijeme mog radnog vijeka ulazio sam u određene investicije i ulaganja. Vjerovao sam kako će mi one donijeti veliku korist. Da bih bio siguran zaštitio sam ih trostruko. Međutim, kada je došla kriza, sve tri zaštite su zatajile. Pitao sam se tada u čemu je mudrost takvog postupka. Zaštitiš se trostruko i na kraju si u opasnosti da stradaš. Tada sam shvatio onu najvažniju činjenicu. I materijalna dobra su dio Božje milosti. Bog nam daje materijalna dobra da bi mogli i drugima pomoći. A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo – 2. Korinćanima 9,8. Bog bi želio da mi budemo kanali Njegove milosti. Da bi to mogli biti, prvo moramo naučiti živjeti od Božje milosti.

 

Nova odluka i ponovni povratak u Sodomu

 

Što se Lota tiče, pomislili bi da je naučio lekciju. Zasigurno bi mogli zaključiti da se više neće vraćati u Sodomu i da će živjeti izvan grada. Međutim, nevjerojatno je koliko ljudi pate od amnezije. Vrlo brzo zaborave sve što im se dogodilo. Istina, Biblija ne opisuje što se događalo da Lot donese takvu odluku, ali zasigurno je to bio utjecaj njegove žene i kćeri koje su već bile očito u tineđerskoj dobi. Jednostavno, opasnost je prošla, i sada se opet svi mogu vratiti natrag svojim kućama. Očito je da lagodan gradski život je imao prednosti u odnosu na neki nomadsko pustinjski život pod šatorima, izložen svim mogućim prirodnim i neprirodnim opasnostima.

S druge strane lako se moglo dogoditi da je zbog Abrahamove intervencije i spašavanja Sodomljana Lot postao vrlo uvaženi građanin. Možda je čak bio i gradski vječnik gdje se raspravljalo o napretku grada i njegovom prosperitetu.

Mnogi ljudi misle da moraju sve učiniti da bi se spasili, zaštitili obitelj i smatraju da oni osobno svoj život moraju imati u kontroli. Svakako, slažem se s time da moramo učiniti sve da zaštitimo svoj život, ali nije naše glavno pitanje kako zaštiti naš život, već je, dali s našim životom ispunjavamo svrhu koju nam je Bog dao. Ako ispunjavamo svrhu, tada se ne moramo bojati bilo kakvih opasnosti, jer je Bog taj koji nas želi kroz to provesti.

Možda je Lot teškom mukom donio odluku da se ponovo vrati u Sodomu, ali ju je donio. Očito je popustio pritisku. Taj njegov život u Sodomi je bio sve drugo osim pravog života. Bezakonje i grijeh koji su činili stanovnici Sodome bilo je toliko veliko da se Lot doslovno mučio to gledati. Zasigurno je iskoristio svaku prigodu kako bi upozorio na grijeh i njegove posljedice. Međutim, rezultati su bili nikakvi. Najvažniji bog Sodome – materijalizam nije mimoišao ni njegovu obitelj. Kao takav baš i nije mogao biti neki veliki ugled ostalim građanima Sodome. Njegovoj supruzi očito nije smetala ta moralna devastacija koju su pokazivali građani Sodome. Materijalni užitak joj je bio draži od svega. Sve je žrtvovala na oltar boga mamona (boga novca) jer joj je to bilo najvažnije u životu. „Imati nešto“ bio je njen životni moto. Ljudi koji su imali bili su cijenjeni, njih se pitalo za savjet, oni su bili vlast, i što god bi poželjeli, oni bi imali. To su bile očito vrijednosti koje je gajila Lotova žena. Očito se je trudila da namakne materijalna sredstva kako bi zadivila ljude koji joj u životu ništa nisu značili.

Lot se trudio uvijek pokazivati one poznate i prihvatljive ljudske i kulturne vrijednosti. Gotovo svaku bi veće sjedio na gradskim vratima kako bi pozvao putnike namjernike i ugostio ih. Uvijek bi govorio da je najvažnije biti nešto, a ne nešto imati. Međutim, njegova žena je očito sve to demantirala svojim životom. Možda je i bilo ljudi koji nisu bili zadovoljni svojim životom, međutim taj materijalistički svjetonazor je bio toliko jak da jednostavno se nije moglo sumnjati u materijalizam kao pravu životnu vrednotu. Očito Lotovo svjedočenje je bilo bezuspješno jer mislili su ljudi, „kada bi to funkcioniralo, to bi prva prihvatila njegova žena.“ Moramo uzeti u obzir činjenicu da je Lot svojoj ženi mogao narediti kako će živjeti. Ali Lot kao da nije želio koristiti tu kulturološku privilegiju, već je poštovao slobodu izbora. Razlog tomu je očito bio što je imao kćeri, pa je u svojoj obitelji sam živio kao muškarac.

Što se Sodome tiče, njeni građani su brzo zaboravili sve što se dogodilo. Zaboravili su veliku Božju milost koja im je ukazana preko Abrahama i spasenje koje su dobili po njoj. Da nije bilo Abrahama, oni kao narod bi bili negdje robovi i služili kod nekih drugih naroda. Zaboravili su da su im i materijalne vrijednosti vraćene zahvaljujući Božjoj milosti, jer je Bog imao Abrahama koji se u svemu oslanjao na Boga. Njihova grešnost i razuzdanost u grijehu doslovno su prkosili Bogu. Njihov način života postao je opasnost za cijelo čovječanstvo. Biblija ne opisuje što su radili, ali iz jednog kratkog opisa, može se vidjeti da više nisu poštovali osnovna pravila čovječnosti. Očito se nasilje nije kažnjavalo, homoseksualizam je bio izrazit, i doživljavao se kao društveno prihvatljiv oblik ponašanja. Bludništvo i svaki drugi oblik seksualnih devijacija bili su prisutni u Sodomi, Gomori i drugim okolnim gradovima. Iskorištavanje drugih u svakom obliku bilo je očito. Iznad svega toga nitko nije imao potrebu da za sva dobra zahvali Bogu.

Bog je sve učinio kako bi spasio Sodomu. Upotrijebio je sve što je mogao. Njegova milost se izlijevala na stanovnike tih gradova, ali očito uzalud. Da bi ih probudio iz te uspavanosti i grešnog zanosa Bog dozvoljava da budu zarobljeni, nakon čega ih oslobađa. U tom činu su svi stanovnici Sodome i okolnih gradova mogli vidjeti jasnu Božju poruku da oni ustvari žive, i da sve što imaju je Božja milost i Njegov dar. Da ne zaborave tako brzo Božju poruku, Bog je dozvolio da Lot bude propovjednik Božje milosti u tom grešnom gradu. Očito ništa od toga nije vrijedilo.

Pitam se ponekad, nemamo li mi sličan problem. Nevjerojatno brzo zaboravljamo što nam je Bog učinio. Prije izvjesnog vremena Bog me je na jedan fantastičan način izvukao iz dužničkog ropstva u kojem sam bio. Sve je ovisilo o odluci banke što će sa mnom učiniti. Vruće sam se molio Bogu da me Bog izbavi, i On je uslišao moju molitvu. Nakon potpisivanja svih dokumenata o rješenju problema, pojavila mi se mogućnost da stvorim zalihu nekog novca (ne veliku) a ja sam istog trena počeo razmišljati o „velikim planovima.“ Razmišljao sam o nabavci nove nekretnine za koju mi je trebalo još novaca. Ponovno bi se trebao zadužiti i ponovno imati gotovo isti problem, možda u manjem obimu. Kada sam svoj plan prenio svom sinu, on me je odmah prekinuo: „Pa zar si tako brzo zaboravio što ti je Bog učinio. Zar iz toga nisi ništa naučio?“ Bio je to za mene šamar koji me je probudio iz neke kome. Shvatio sam tada svu lukavost i perfidnost grijeha koji nas ponovo i opet ponovo želi uvući u svoje okrilje.

Drugi problem koji imamo je da smo skloni Božju milost pripisivati sebi. Ukoliko to ne možemo, tada negiramo da je problem uopće i bio. Kao dijete bio sam boležljiv, i liječnici su mi otkrili neku anomaliju na srcu. Bar su tako govorili. Pokušavali su to liječiti sa svime i svačime. Dok sam išao na sistematski pregled za vojsku, pokazao sam im te sve nalaze koje sam imao. Oni su me odmah poslali na ispitivanje u sveučilišnu bolnicu. Kada sam došao, pored profesorice koja je vršila ispitivanje i dijagnozu bilo je nekih desetak studenata. Nakon što su me spojili na sve te aparate i kada je traka širine preko pola metra izlazila iz stroja sa hrpom dijagrama i sinusoida, profesorica je objašnjavala studentima i pokazivala im primjer ispravnog rada srca, „Ovo je uistinu školski primjer kako srce treba raditi.“ Govorila je. Kada su to moji liječnici, koji su mi dijagnosticirali srčanu anomaliju, vidjeli nalaze iz sveučilišne bolnice, tada su slavodobitno izjavili: „Ovo smo riješili. Više nemaš nikakve bolesti na srcu.“ Drugi koji nisu učestvovali u dijagnozi su opet govorili da nikakve bolesti nije ni bilo. Nitko od njih nije rekao da se radi o Božjem čudu, i Božjoj intervenciji. Biblija opisuje takvo stanje: Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe. Rimljanima 1,21.22.

Često razmišljam o tome zašto Bog traži da mu za sve zahvaljujemo. Zar je Bog toliko ovisi o toj zahvalnosti. Ne mislimo li možda da bi bili u stanju Bogu dosaditi ako mu stalno zahvaljujemo. Pokušajmo zamisliti jednu situaciju. Prolazite putem i vidite čovjeka koji je svojim autom zapao u jarak i ne može se izvući. Vi nailazite i samo mu malo pogurate auto i on izađe van. Vama je to bila sitnica, a njemu je to bilo značajno. Da nije bilo vas, on bi još uvijek bio u jarku. I sada taj čovjek počne vam se zahvaljivati. „Baš Vam hvala, vrlo ste ljubazni. Puno ste mi pomogli…“ Prvi puta bi vam to bilo normalno, ali drugi i svaki slijedeći puta kad vas vidi, on stalno zahvaljuje za to što ste mu uradili. Zasigurno bi vam bilo već i neugodno. Međutim, Bog upravo to traži. Njemu neće biti neugodno naše zahvaljivanje, jer ono Njemu i ne treba. To zahvaljivanje treba nama. Zahvaljivanjem mi se prisjećamo što nam je Bog učinio i sjećamo se da smo zavisni o Bogu. Mi ne smijemo zaboraviti što nam je Bog učinio. Za nas je važno da smo toga svjesni svakog trenutka, jer ako to ne radimo, tada ćemo Božja čuda koja nam se dešavaju ili negirati ili ih omalovažavati ili ih uzurpirati i pripisivati ih svojim sposobnostima. Tog trenutka upast ćemo u ista iskušenja u kojima su bili stanovnici Sodome.

Moja punica je imala veoma dobar običaj kojeg bi svakako svima preporučio. Kada god bi joj Bog uslišio molitvu, kada ju je izvukao iz posebne krize ili nevolje, ona bi svoju zahvalnost uvijek zapisala u za to posebnu bilježnicu. Bila je to bilježnica iskustava s Bogom. Kada god bi bila u problemima, tada bi se prisjetila iskustava što joj je Bog učinio u prošlosti. To bi joj dalo snagu da ide naprijed i da se uzda u Boga. Jedan duhovni pisac napisao je u jednoj knjizi rečenicu koja otprilike ovako glasi. „Mi se ne moramo bojati budućnosti sve dotle dok se sjećamo što nam je Bog učinio u prošlosti.“ Očito rečenica „sjeti se“ ili „sjećaj se“ u Bibliji se često spominje iz tog razloga. To nam daje snagu za budućnost.  

 

Pokušaj spašavanja Sodome

 

Grijeh je kao bolest raka. Kada ona obuhvati neki dio organizma, tada rak metastazira i širi se dalje. Da bi se tada spasili, potrebno je izvršiti određene operacije i ako treba, otkloniti taj dio tijela, samo zato da bi spasili život. Bog je to upravo učinio sa Sodomom. Rak grijeha je toliko metastazirao u Sodomi i okolnim gradovima da više nije bilo mogućnosti da se spase. Nevjerojatno je, znanstvenici su ustanovili da u određenim okolnostima bolesna stanica raka, ukoliko je u zajedništvu sa zdravom postaje zdrava. Za to treba imati sve prirodne uvjete koji će spriječiti razvoj bolesne stanice. Stanovnici Sodome su bili toliko inficirani grijehom i njihova „metastaza“ je bila strašna. Prijetila je da izađe izvan granica njihovog djelovanja. Jedina „zdrava stanica“ je bio Lot koji zbog loših uvjeta nije bio baš učinkovit.

Pokušaj Boga da spasi Sodomu, Biblija opisuje u razgovoru anđela i Abrahama. Jednom prigodom, Abrahamu u goste je došla su tri čovjeka. Abraham ih je ugostio i dao im čast. Anđeli su mu obećali da će do godine dobiti sina. Odlazeći od Lota rekli su mu svoju pravu namjeru. Njihov zadatak je bio uništenje Sodome i ostali gradova u okruženju, jer je njihov grijeh već došao do neba. Jednostavno, za njih je Božja milost bila uzaludna. Zanimljiva mi je ovdje ova komunikacija Abrahama i Anđela koji bi po svemu sudeći mogao biti sam Isus Krist. Prije tog razgovora Anđeo kaže: Onda Jahve nastavi: “Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti. Postanak 18,20.21. Interesantno je da se sveznajući Bog pita, jeli to stvarno istina. Zar stvarno Bog ne zna jeli njihova zloća toliko velika. Zna sigurno. Međutim, ovo pitanje za mene ima drugi smisao. Da ljudi čine grijeh to je nekako očekivano. Grešni smo ljudi pa smo skloni grijehu. Međutim, ovdje nije pitanje što rade stanovnici Sodome, već zašto to rade. Što je Bog još trebao učiniti da prihvate njegovu milost. Što im je trebao još dati pa da se odvrate od tog zlog puta, ne zbog Boga nego zbog sebe. Bog se cijelo vrijeme pita, „Jesam li baš sve učinio za njihovo spasenje?“

Drugi razlog zbog čega se Bog spušta u grešnu i razvratnu Sodomu je da potraži imali nekog tko još traži Boga. Kao odgovorni kirurg koji treba odstraniti inficirane dijelove tijela, i naš Gospodin traži, ima li kakvo zdravo tkivo koje bi se moglo izliječiti. Iako On dobro zna da nikoga tu nema koji traži Boga, On to radi samo za nas da nam pokaže koliko je za nas zainteresiran da je spreman sići i pogledati.  

Božja milost i danas djeluje na isti način. I danas Bog svoju milost izljeva toliko obilato i doslovno se čudi da smo kao ljudi izgradili imunitet na Nju. Što još Bog treba učiniti da bi nas pridobio za sebe. Mi smo možda i u gorem položaju. Mi tvrdimo da poznajemo Boga. Većina od nas smatra se vjernicima samo zato što u nekom periodu ispunjavamo određena vjerska pravila i forme. Ali što se života tiče, ničim nismo bolji od stanovnika Sodome. Ne zahvaljujemo Bogu iskreno za milost koju nam neprestano daje. Tu milost često puta negiramo ili ju uzurpiramo i pripisujemo sebi ono što pripada Bogu. A Bog, On sve čini da bi s nama imao iskreni i prisni odnos. On nas želi blagosloviti da se radujemo što smo Njegova djeca. Mi, nasuprot tome, kao da neprestano od toga bježimo. Božja blizina nam nije mila. Bojimo se biti u Božjoj blizini.  Kao što je bio slučaj u Sodomi i Gomori, Bog često puta treba doći i gledati , ne što bi još učinio da dođe do obraćenja, jer već je sve učinio i više nema što činiti, već imali ikog da traži Boga. Na kraju Bog donosi zaključak: …kao što je pisano: Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema. Grob otvoren grlo je njihovo, jezikom lažno laskaju, pod usnama im je otrov ljutičin, usta im puna kletve i grkosti; noge im hitre da krv proliju, razvaline i nevolja na njinim su putima, put mira oni ne poznaju, straha Božjega nemaju pred očima. Rimljanima 3, 10-18. Sveti Pavao je nadahnut Duhom Božjim vidio budućnost i zaključio je kakav će biti  svijet na kraju prije Kristovog dolaska. A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni! 2. Timoteju 3,1-5. Ovaj opis najljepše opisuje naše vrijeme. Danas se većina smatra vjernicima, a nemoral u društvu je veći nego u doba najvećeg ateističkog totalitarizma. Zašto je to tako? Slično tome, ponašali su se i stanovnici Sodome.

U tom razgovoru s Bogom, Abraham se istog trenutka sjetio svog sinovca kojeg je volio kao sina. Odmah se pozvao na Božju pravdu po kojoj nije uredu da s nepravednikom strada i pravednik. Smatrao je da zasigurno Lotov život morao rezultirati neke promjene kod određenih ljudi. Vjerovao je da u gradu od nekoliko desetaka tisuća ljudi, sigurno ima bar pedeset koji nisu toliko ogrezli u grijehu. I tada se počinje pogađati s Bogom. Biblija o tome piše: “Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih”, odvrati Jahve, “zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto. “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu”, opet progovori Abraham. – “Ja, prah i pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?” “Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet”, odgovori. “Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?” – opet će Abraham. “Neću to učiniti zbog četrdesetorice”, odgovori. “Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?” – opet će on. “Neću to učiniti”, odgovori, “ako ih ondje nađem samo trideset. “Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu”, nastavi dalje. “Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?” “Neću ga uništiti”, odgovori, “zbog dvadesetorice. “Neka se Gospodin ne ljuti”, on će opet, “ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?” “Neću ga uništiti zbog njih deset”, odgovori. Kad je Jahve završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto. Postanak 18, 26-33.

Ponekad mislimo kako je Abraham sumnjao u Lota, međutim, Abraham je bio svjestan opasnosti grijeha. Sjetio se je Noe, koji je 120 godina propovijedao i ništa se nije dogodilo. Razmišljao je da bi to mogao biti i slučaj s Lotom. Upravo zbog toga smanjuje broj. Svojim smanjivanjem, on dolazi do deset. Bog mu obećava da neće satrti grada ako nađe deset ljudi u njemu koji traže Boga. Abraham nije više išao ispod deset, kulturološki je to bilo nepristojno. Najmanje što možeš dati nekome a da ga ne uvrijediš je desetina ili deset nečega.  Upravo zbog toga Abraham je Melkizedeku dao desetinu, i moli da Bog ne uništi Sodomu ako nađe deset ljudi koji traže Boga. I Bog akceptira taj kulturološki pristup i zato daje 10 zapovijesti kao nešto što je najmanje što On traži a da ne podcijeni nas koji primamo. Stoga su i deset zapovijesti dar od Boga ljudima.

Ono što mene impresionira je Božja spremnost na spašavanje. U ovom događaju o uništenju Sodome i okolnih gradova mnogi vide Božji sud nad grešnicima. On to u stvari i je, ali ja ovdje ne vidim nikakve euforije što će s lica zelje nestati možda stotinjak tisuća ljudi. Bog gleda mogućnost spašavanja. Samo zbog toga silazi u Sodomu da vidi imali koga koji traži Boga.

Ponekad možda, a da toga nismo ni svjesni, neki grad, neka zajednica je blagoslovljena samo zato što u njoj žive ljudi koji se oslanjaju na Božju milost. Ti ljudi i ne moraju biti posebno poznati. To mogu biti obični mali ljudi koji žive svoj skroman život i oslanjaju se na Božja obećanja i Njegovu milost. Da je u Sodomi bilo samo deset ljudi koji traže Boga, cijeli grad od nekoliko desetaka tisuća stanovnika bio bi sačuvan. S druge pak strane još smo uvijek svjedoci strašnih pokolja koji su se dešavali u našim krajevima. Ipak spomenuo bi Ruandu gdje je u jednom vremenski kratkom ratu poginulo skoro milijun ljudi. Gledao sam statistike i primijetio sam da se u Ruandi većina stanovništva izjašnjava kao kršćani. Vrlo brzo pronašao sam kako su same vjerske vođe učestvovale u tim pokoljima i poneki su suđeni za ratni zločin. Što je tu problem? Problem je upravo identificirao sveti Pavao: Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni! 2. Timoteju 3,1-5.

 

Susret s Lotom

 

Dolazak anđela u Sodomu je Biblija opisala vrlo uzbuđujuće. Ona dva anđela stignu navečer u Sodomu dok je Lot sjedio na vratima Sodome. Kad ih Lot ugleda, ustade i pođe im u susret. Nakloni se licem do zemlje, a onda im reče: “Molim, gospodo, svrnite u kuću svoga sluge da noć provedete i noge operete; a onda možete na put rano.” A oni rekoše: “Ne, noć ćemo provesti na trgu. Ali ih on uporno navraćaše, i oni se uvratiše k njemu i uđoše u njegovu kuću. On ih ugosti, ispeče pogaču te blagovaše. Postanak 19,1-3.

Značajno je zapaziti da Lot još čuva one stare kulturne vrednote, među kojima je bilo gostoprimstvo. On sjedi predvečer i čeka putnike namjernike. Smatrao je svojom dužnošću da ponudi zaklon svoje kuće nekome tko je u prolazu i treba prenoćište. Gostoprimstvo je osobina Kristovog sljedbenika. Sveti Pavao je često koristio tu osobinu kršćana, jer je često putovao na svojim misionarskim putovanjima. Pišući braći u Rim on se sjeća Lota i njegove gostoljubivosti. On kaže: Bratoljublje neka je trajno! Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele! Hebrejima 13,1.2. I Isus je isticao tu osobinu. Opisujući spašene On je rekao: Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; Matej 25,35. Kršćani su prepoznatljivi po gostoprimstvu. Lot je tu osobinu temeljito razvijao. I pored sebičnog utjecaja s kojim je bio okružen, najveća mu je radost bila pogostiti stranca.

Ovog predvečerja Lot je sjedio na gradskim vratima i primijetio kako se približavaju dva stranca. Potrčao je pred njih i zamolio ih je da mu uđu pod njegov krov. Za Lota je bila posebna čast ugostiti stranca. Ova dva „čovjeka“ su se nekako opirali Lotovom gostoprimstvu. Rekli su da će noć provesti na trgu, no Lot ih je u to razuvjeravao i na kraju su ipak na to pristali.

Biblija kaže da su ovo bili Božji anđeli koji su se ponašali kao ljudi. Moje je pitanje, zbog čega ovi „ljudi“ prividno odbijaju gostoprimstvo? Na kraju krajeva, oni točno znaju kako će biti i što će se dogoditi. Kada o tome razmišljam, nameću mi se neki odgovori. Bog nije bio dužan nikoga obavještavati što će učiniti. Kao pravedni Bog, mogao je jednostavno uništiti Sodomu i gradove u okruženju ne podnoseći nikome izvješće. Da je to učinio, očito bi se mnogim ljudima nametnulo pitanje, „a jeli Bog baš sve učinio da spasi Sodomu?“ Prvi Abraham je vjerovao da ih u Sodomi ima barem pedeset ljudi koji traže Boga. Kasnije je to smanjio na deset. Međutim Bog silazi i traži čovjeka. Njegova misija je misija spašavanja.

Drugi problem mu je očito bio Lot. On je živio u Sodomi i očito je da grijeh koji su sodomljani činili mu je nekako postao podnošljiv. Navikao se na njega. Upravo zbog toga ova dva „čovjeka“ testiraju Lota da bi Lot sam uvidio opasnost grijeha s kojim je okružen. Lot ih je zasigurno uvjeravao o opasnosti boravka vani u ovom gradu. Razuzdanost i orgije su bili prisutni svake noći. Međutim, ovi ljudi su Lotu željeli pokazati da oni nemaju sigurnost niti u njegovoj kući. To se ubrzo i pokazalo.

Htio bi ovdje postaviti nekoliko pitanja kako mi proživljavamo određene stvari. Mi danas živimo u sličnom vremenu. Grijeh je metastazirao u svaku poru društva, obitelji i osobno. Gotovo smo se na njega navikli. Mi danas jednostavno nismo u stanju razlikovati što je dobro a što loše, jedino ako to ne pročitamo u Božjoj riječi. Zakoni koji se izglasavaju u parlamentima nisu provjereni imaju li oni moralni temelj, već se izglasavaju na osnovi provođenja većine, te su postali društveno prihvatljivi. Upravo stoga danas nam razvod braka ne izgleda previše strašan. Nekada je to bila rijetkost, pogotovo kod kršćana, ali danas i kod kršćana je on u istom omjeru. Jednako tako i druga društvena ponašanja kao abortus, kohabitacija, homoseksualizam, fiducija i ta bi se lista mogla slagati u nedogled. Nitko više ne pita jeli to moralno, već jeli je to društveno prihvatljivo. Kada to dobije još i zakonske dimenzije, tada se umiruje savjest da netko radi nešto zakonito.

Nedavno sam o tom problemu razgovarao s urednikom jednog časopisa koji mi je pričao kako poznaje čovjeka koji se obogatio fiducijom. Fiducija je pravni termin koji odobrava oduzimanje cjelokupne imovine zbog neispunjavanja uvjeta vraćanja duga. Npr. čovjek je u krizi i posudi novac od nekog drugog (kamatara). Oni ugovorom definiraju neke uvjete. Jedan od uvjeta je da dužnik tzv. fiducijom u zalog daje neku nekretninu ili pokretninu koja ima puno veću vrijednost od posuđenog iznosa. U slučaju da iz bilo kojeg razloga dužnik ne može vratiti dug na način kako je definiran ugovorom, vjerovnik mu prelazi u vlasništvo onoga što je založeno. Ovaj čovjek zbog krize koja je vladala u društvu se enormno obogatio uzimajući nekretnine i pokretnine od pojedinaca koji su s njime sklopili ugovor i nisu mogli vraćati sukladno ugovornim obavezama. „To je zakonski, ali nije moralno!“ odgovorio sam.

Također se već i kulturološki uvukle određene anomalije koje nas dovode da smo moralno sasvim ispravni. Kada sam krajem osamdesetih bio u Pakistanu, primijetio sam da u jednom dijelu imaju neko devijantno razumijevanje krađe. Krađom su smatrali  samo postupak nasilnog otimanja, ali ako u tome nije bilo nasilja, tada to nije bio problem. U jednom selu gdje sam radio smatrali su laž važnom odlikom u životu. Njihov životni moto je bio: Samo neka se slažu prva i posljednja! To bi mogli nabrajati koliko hoćemo. Koliko ste puta čitali u novinama kako netko nekog zlostavlja godinama i uopće ne misli da radi nešto loše. Na žalost, grijeh se toliko udomaćio u našem životu da jednostavno više nismo u stanju razlikovati dobro od zla.

Kada je Lot uveo goste u svoju kuću, osvježio ih je tako što im je oprao noge i ponudio im je skroman obrok. Upravo su htjeli otići spavati kada su čuli veliku lupu na vratima. Lot je izašao da vidi o čemu se radi, i iznenadio se je. Kao da je cijeli grad opkolio kuću. Tražili su od Lota da izvede ova dva gosta kako bi s njima orgijali. Lot se našao u vrlo neugodnoj situaciji. Smatrao je da sigurnost stranaca koje je primio u svoju kuću mora braniti ako treba i svojim životom. Razularena masa tražila je da izruči goste. Lot ih je pokušao od toga odgovoriti. Pozivao se na neke moralne vrijednosti, ali očito to nikome nije ništa značilo. A tada je nešto učinio što je mene šokiralo. Pokušao je s njima napraviti kompromis. Ponudio im je svoje kćeri. Možda nam se ovdje čini kako Lot brani neke pozitivne kulturološke vrednote, ali u zamjenu za njih dati svoju vlastitu djecu, za mene je to monstruozno. Ne mogu si zamisliti kako bi stvari izgledale da je ta rulja na to pristala.

Danas mnogi žrtvuju svoju djecu za puno manje zahtjeve od tih. Ne trebamo ići u neke egzotične zemlje Azije i Afrike gdje roditelji zbog siromaštva prodaju svoje kćeri u ropstvo i one tada postaju žrtve prostitucije. Jednom sam razgovarao sa jednom obitelji koji su imali problem, jer nisu bili zaposleni. Imali su dvoje male djece i teško je bilo hraniti djecu a da nisi zaposlen. Majka je imala jednu ponudu za posao gdje bi gotovo stalno bila odsutna i izvan kuće. Rekao sam joj da to baš i nije dobra ideja, jer njena djeca u ovom periodu trebaju majku. „Nije problem što bi bila odsutna,“ rekla je ova žena. „Problem je što je plaća mala. Kada bi plaća bila veća, to bi bila kompenzacija moje odsutnosti.“ Smatrala je da se materijalnim vrijednostima može kompenzirati osobno druženje s djecom. Znam puno slučajeva gdje se pokazalo kako to ne funkcionira. I mi smo danas u mnogo slučajeva spremni žrtvovati svoju djecu u kompenzaciju za neke druge vrijednosti. Postavimo si pitanje, to što dobivamo, vrijedi li da bi za to dali svoju djecu.

 

Pokušaj spašavanja zetova

 

Ova razularena Rulja se razbjesnila. Naumila je Lota uhvatiti i orgijati s njime. Svaka moralna opomena u takvoj situaciji je uvijek kontraproduktivna. Da ova dva čovjeka nisu otvorila vrata, uhvatili Lota i povukla ga unutra, a istovremeno zaslijepila ovu rulju, zasigurno bi se Lot loše proveo. Možda bi to bio i njegov kraj. Vidjevši to, Lot je shvatio da ovo nisu obični posjetitelji. Čak što više, oni su mu se i predstavili. Sve je bilo otvoreno jasno. Grijeh i zlo dostigli su svoj vrhunac. Čak je i Lot toga bio svjestan. Tada ova dva „čovjeka Lotu upućuju jedno pitanje. Biblijsko izvješće to lijepo opisuje: Nato dva čovjeka rekoše Lotu: “Ako imaš ovdje još koga svojega, zeta, svoje sinove i kćer, ili koga još drugoga u gradu, izvedi ih iz ovoga mjesta! Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto; jer teška se tužba digla proti njima pred Gospodom, zato nas posla Gospod, da ih zatremo.” Postanak 19.12.13.

Mene često puta neka pitanja posebno zaintrigiraju. Zar Bog ne zna koga Lot ima u Sodomi. Očito Bog zna, ali izgleda da to Lot nije znao. Neki biblijski prijevodi prevode da je Lot imao kćeri i zetove koji nisu živjeli s njime, a drugi da su to bili zaručnicu njegove dvije kćeri. Kako god bilo Lot je sukladno kulturološkim prilikama stvarao svoju budućnost. Po kulturološkom načelu, ukoliko čovjek ima samo kćeri, tada nasljedstvo prelazi na zeta kojeg taj čovjek usvaja za sina. Upravo zbog toga anđeli pitaju Lota, imaš li zetove, sinove, kćeri ili nekog drugog.

Bila je već kasna noć. Očito je prošla ponoć. Lot izlazi na ulicu i odlazi kod svojih zetova. Očito su mu bili dragi i volio ih je. Ako su to bili istinski zetovi, muževi njegovih kćeri, Lot ih je posebno volio. U tu gluhu noć, Lot ih budi. „Ustajte brže!“ vikao je Lot. Bog će zatrti ovaj grad. Probudivši ove mlade ljude iz dubokog sna, očito je kod njih izazvao određeno nezadovoljstvo. Pretpostavljam da je Lot i prije im pokušavao na jedan kreativan način objaviti da će Bog jednog dana suditi za zlo i grijeh koji činimo. Očito im je pričao o stanju pretpotopnog svijeta i Božjem sudu nad njima. Možda ih je upozoravao da će svojim grijesima jednog trenutka prekoračiti tu granicu Božje milosti gdje ih zatim čeka taj Božji sud. Čak što više, sklon sam i vjerovati da su ti ljudi donekle bili i uvjereni da je Lot u pravu. Zasigurno im Lot ne bi dao svoje kćeri da su bili toliko pokvareni. Međutim, taj Lotov „ispad“ doživjeli su kao šalu. Uzalud je Lot pokušavao im objasniti da je smrtno ozbiljan, oni su se smijali držeći Lota kao čovjeka koji je spreman na humor. Na kraju Lot tužan odlazi znajući da ostavlja u Sodomi ljude koje voli.

Razmišljajući o nama danas često puta prenosim tu situaciju u Sodomu. Zbog čega su Lotovi zetovi stradali u toj sodomskoj katastrofi? Zbog grijeha koji su počinili? Ne! Grijeh i zlo koje su činili stanovnici Sodome, bio je uzrok Božje intervencije uništenja zla. Ali bez obzira kakvi bili Lotovi zetovi, oni su svoj život završili jer su odbili Božju milost koja im je ponuđena preko Lota. Mogu samo zamisliti kako li su se kajali onog trenutka kada su shvatili da je Lot u pravu, ali tada je bilo kasno. Nitko ih nije pitao jesu li pravedni ili dobri, već jedino se tražila minimalna poslušnost da izađu iz Sodome van.

Danas će mnogi proći na sličan način. U svom su se životu trudili biti moralni dobri i većina vjeruje da je to kvaliteta po kojoj bi ih Krist trebao prepoznati kada dođe. Međutim, jednako kao i u vrijeme Lotovo, Krist kada dođe, tražit će samo one koji su prihvatili Njegovu milost, i omogućili Kristu da ih odvoji od grijeha. I danas nam se upućuje poruka da izađemo iz grijeha. O našoj poslušnosti toj Kristovoj poruci ovisi naša vječna budućnost.

Sveti Ivan u posljednjoj knjizi Biblije simbolično je opisivao Babilon. Upravo ta slika pokazuje duhovno stanje svijeta a i crkve u kojem se nalazi. U jednom trenutku anđeo Božji poziva sve ljude. Začujem i drugi glas s neba: “Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Otkrivenje 18,4.5. Kada sam razgovarao o toj temi s nekim teolozima, većina njih za Babilon smatra neke vjerske sustave koji dominiraju više ili manje u društvu. Međutim, takav stav nas samo učvršćuje da ostanemo takvi kakvi jesmo. Po tom stavu se to sve odnosi na nekog drugog, dok se ja nemam potrebe mijenjati. Međutim, ova slika Babilona nije slučajna. U Bibliji je opisan jedan događaj koji se dogodio nakon potopa. Ljudi su se htjeli zaštiti od ponovnog potopa izgradnjom babilonske kule. Nisu vjerovali Bogu i Njegovim obećanjima da potop više nikada neće uništiti ovaj svijet. Htjeli su se sami spasiti umjesto da prihvate milost koju im Bog daje.

Danas je to slično. Biblijska istina o opravdanju vjerom mi se čini najnerazumljivijom istinom Biblije. Njoj se očito opire svaka stanica našeg organizma. Mi jednostavno to ne možemo apsorbirati. Ona je toliko neprirodna da ju mi nikako ne možemo razumjeti. Za nas je neprirodno prihvatiti milost koja nam se daje kao dar, bez ikakvih uvjeta. Mi više volimo neki sustav zasluga. Mi bi željeli da nam Bog plati na osnovi onog što smo zaslužili. A što smo mi to zaslužili? Biblija kaže: Kao što je pisano: Nema pravedna ni jednoga, nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema. Rimljanima 3,10-12. Ma koliko da smo u životu učinili dobrih djela to nas nije u stanju učiniti pravednim. Čak što više, činiti dobra djela u svojoj sili je oblik sebičnosti jer to ima za cilj nas staviti u prvi plan, a ne Krista. A upravo taj napor da se spasimo dobrim djelima i zaradimo spasenje, to je karakteristika većine kršćana. Biblija nas poziva da izađemo iz takvog sustava spašavanja djelima i zaradom spasenja, jer je to sustav Babilona. Nemojmo gledati na ove ili one vjerske sustave koji možda i mogu  imati takve karakteristike, ali naše spasenje isključivo ovisi o našem odnosu s Bogom. Dobra djela će tada uvijek biti rezultat takvog dobrog odnosa, a mi ćemo imati radost zbog toga, jer postajemo kanali Božje milosti.

 

Spašavanje Lota i njegove obitelji

 

Ničim Lot ni njegova obitelj nije zaslužila da bude spašena. Razlog Lotovog spasenja je bila Božja milost. Razlika između ostalih ljudi u Sodomi i Lota bila je samo što je Lot tu milost prihvatio. Dokaz tome bio je što je poslušao. Anđeli su došli spasiti ljude u Sodomi. Poslali su Lota da ih upozori, međutim ljudi su mislili da se Lot šali. Bog nije poslao Lota da u gradu potraži pravednike, već samo one koji su spremni prihvatiti Njegovu milost. Na žalost nije bilo ni jednoga. Što je Bog još mogao učiniti za Sodomu?

Postoji još jedan vrlo važan element. To je posredovanje. Biblija to kratko opisuje: Tako se Bog, dok je zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti. Postanak 19,29. Zahvaljujući Abrahamu i njegovom posredovanju kod Boga, Bog je spasio Lota i njegovu obitelj.

Zamišljam si sličnu situaciju. Zamišljam si da i meni Bog uputi pitanje slično Lotovom. „Koga imaš u ovom gradu? Pozovi ih da izađu, jer ću uništiti ovaj grad.“ Zamišljam tada svoje prijatelje, susjede i poznanike. Tko bi mi vjerovao da im dođem s tom viješću. Vjerojatno bi prošao slično kao i Lot. S druge strane, vijest da će Isus skoro doći, sve bi nas trebala staviti u pripravnost. Isus će uskoro doći i svi znaci o tome govore. Međutim, nevjerojatno je s kolikom ravnodušnošću ljudi tu vijest prihvaćaju. S pravom je Isus zaključio: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Luka 18,8. Jednako tako ostaje i pitanje, hoće li netko biti spašen zahvaljujući mom posredovanju. Iritira li me ovo grešno stanje, stanje zla na zemlji, uli sam ravnodušan misleći da je pravedno što će stradati jer su si to izabrali. Postoji li netko za koga se molim i posredujem kod Boga za njegovo spasenje. Ukoliko smo ravnodušni na zlo, nisam siguran, ma koliko bili moralni da ćemo primijetiti Božji poziv da izađemo iz „grada“ prije nego ga On uništi. Knjiga Otkrivenje upućuje jedan poziv da također izađemo iz jednog grada: Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: “Pade, pade Babilon veliki – Bludnica – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina.

Začujem i drugi glas s neba: “Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Otkrivenje 18,1-5.

Mnogi danas smatraju da je Babilon neki vjerski sustav ili vjerska organizacija. Ne želim analizirati ničiji sustav, već bi se htio pitati dali ta poruka nešto meni znači. Ukoliko nisam u vjerskom sustavu koga netko naziva Babilon, tada mislimo da to s nama nema nikakve veze. Ali Babilonsko načelo je samospašavanje. Prvi puta kada se spominje Babilon spominje se u kontekstu da se spase bez Boga, bez Božje milosti.

Mi možda ne gradimo babilonsku kulu ali gradimo svjetonazor da se možemo spasiti dobrim djelima. Gradimo nazor da mi moramo učiniti veliki napor u promjeni našeg karaktera kako bi se spasili. A Biblija od svoje prve do posljednje stranice govori da je spasenje Božji dar koji ničim nismo zaslužili. To je dar Božje milosti. Sva naša dobra djela su rezultat odgovora na Božju milost.

Možemo li mi prepoznati taj poziv da izađemo iz te naše babilonske utvrde i shvatiti da mi ništa svojom silom ne možemo postići. Biblija kaže: “Ne silom niti snagom, već duhom mojim!” – riječ je Jahve nad Vojskama. Zaharija 4,6.

Lot se vraća tužan neobavljena posla. Naređuje svojoj ženi i kćerkama da spremaju stvari koje će ponijeti sa sobom. Možete samo zamisliti kako je izgledalo to pakovanje. Kada je u gradu gdje sam živio počeo Domovinski rat, tada sam sa suprugom i sinom trebao otići u Zagreb jer nam se rodio drugi sin koji je bio u Zagrebu u bolnici. Pretpostavljali smo da se nećemo vratiti. Stavljali smo stvari u auto i razmišljali što bi uzeli. Vrlo malo stane u auto. Tu je toliko predmeta i uspomena koje te vežu. Hoćemo li to uzeti, ili možda nešto što nam više treba. Kada smo krenuli od kuće, osjećao sam se kao da te netko čupa sa korijenom. Očito se tako osjećala i Lotova žena, kćerke a i sam Lot. Sve je to bilo strašno šokantno. Što mogu uzeti sa sobom. Konačno su se odlučili. Međutim, nisu baš žurili da izađu iz grada. Anđeli su ih doslovno morali uhvatiti za ruku i izvesti ih van. Izvješće Biblije piše: Ali on oklijevaše. Zato ga oni uzeše za ruku, a tako i njegovu ženu i njegove dvije kćeri i – po smilovanju Jahvinu nad njim – odvedoše ih i ostaviše izvan grada. Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: “Bježi da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo da ne budeš zatrt! Ali Lot odvrati: “Nemoj, gospodine! Nego ako je tvoj sluga našao milost u tvojim očima – a toliko milosrđe već si mi iskazao spasivši mi život – ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe i ne poginem. Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim – mjesto je zbilja maleno – daj da život spasim! Odgovori mu: “Uslišat ću ti i tu molbu i neću zatrti grada o kojemu govoriš. Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti onamo ne stigneš.” Zato se onaj grad zove Soar. Postanak 19,16-22.

Konačno je Lot shvatio ozbiljnost situacije. Anđeo ga upućuje u brda. Neka se ne zadržava u dolini. Anđeo mu cijelo vrijeme napominje najveću vrijednost – spasi život. Međutim, Lotu se činilo nesigurno boraviti u brdima. Očito su u brdima bile neke razbojničke bande koje su mu mogle nauditi. Grad mu je izgledao sigurniji. Mislio je da gradske zidine su u stanju mu dati sigurnost. Očito je zbog toga i došao u Sodomu prije više godina. Moli anđela da ga pusti u grad. Ono što mene iznenađuje ovog trenutka je koliko Bog ima milosti. Ne želi razuvjeravati Lota kako je grad nesiguran već mijenja svoj plan radi Lota. Obećava mu da neće spaliti grada zbog toga što je on tamo pobjegao.

Zamišljam si u tom trenutku onu iskonsku borbu koja je bila nevidljiva, borba koja se vodila iza kulisa. Mogu samo misliti što su radili Sotona i njegovi demoni da unište i Lota. Gotovo sam siguran da je Sotona potaknuo Lota da traži utočište u gradu, vjerujući kako će Bog uništiti i taj grad zajedno s Lotom. Međutim Božja milost mi nikako nije u potpunosti jasna. Biblija navodi: Ali on oklijevaše. Zato ga oni uzeše za ruku, a tako i njegovu ženu i njegove dvije kćeri i – po smilovanju Jahvinu nad njim – odvedoše ih i ostaviše izvan grada. Postanak 19,16.

Božja milost je jedina bila na koju se Lot mogao pozvati. Ta Božja milost još i danas djeluje na ovaj svijet istim, a možda i većim intenzitetom. Ponekad mislimo kako su velike nevolje i katastrofe izbjegnute ljudskim naporima, a istina je da je to bila Božja milost. Možda ponekad nismo ni svjesni da za svoju sigurnost prvo možemo zahvaliti Bogu, a onda nekim malim samozatajnim ljudima koji prihvaćaju Božju milost. Malim ljudima koji u gradu ništa ne znače niti se ističu u bilo čemu. Zasigurno nismo ni svjesni da smo kao zajednica primili blagoslov samo zbog postojanja ovih malih pobožnih ljudi. Bog nije dopustio zlo na cijelu zajednicu, jer je imao njih i njih je želio zaštiti. Mali grad Soar (u prijevodu znači mali) mogao je biti zahvalan što je jedan pobožan čovjek zaželio pronaći utočište u njihovom gradu. Bez njega, doživjeli bi istu sudbinu kao i Sodoma.

Anđeo mu dopušta bijeg u grad i traži da što hitnije to učini. Neka se ne okreće, jer ništa ne može činiti dok ne stigne u grad. Zamišljam Lota kako sa teretom stvari i sa svoje dvije kćeri bježi iz Sodome. Žuri se, gotovo trči. Njegova žena i kćeri ga pokušavaju pratiti. Već su blizu grada. Lot ulazi u grad, za njim njegove kćeri, ali njegova žena kao da zaostaje. Očito joj se nametnulo pitanje: „a da ova dva čovjeka od nas ne prave luđake.“ Ništa se ne dešava dok bježe. Nema nikakve vatre, nikakvih gromova. Sunce je upravo izašlo i ništa ne nagovještava bilo kakvu katastrofu. Još jednom okrenula se da vidi svoj grad i da se sjeti svih onih i sveg onog što je u gradu ostavila. A tada se skamenila. Biblija kaže da je poslala slani stup. Istina nebi znao što to konkretno znači, ali ona nije mogla izaći iz Sodome. Njeno je srce bilo tamo. Ona bi se najradije vratila, misleći u sebi kako je sve to bila obična neumjesna šala. Njen pogled je vidio nešto strašno. Vatra, silna vatra s neba, padala je na grad i uništavala sve ono što je ona voljela. To nije mogla preživjeti. Previše je bila vezana za ono što je u gradu ostalo. Skamenjena, ostala je okrenuta prema gradu koji nestaje.

S druge strane, razmišljam o Lotu koji sporo uči. On još vjeruje da je sigurnost u gradskim zidinama. Očito je vrlo brzo shvatio da je najveća sigurnost u poslušnosti Bogu. Zajedništvo s Bogom omogućava mu da se nesmetano kreće, jer Božja zaštita je najsigurnija. Prorok Izaija je prorokovao: Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Izaija 43,2. Bog je najveća sigurnost. Vrlo brzo Lot shvaća da bez obzira na veličinu grada, jer Soar je bio mali grad, zlo i grijeh napadaju istim intenzitetom. Shvativši koliko je zlo mrsko Bogu, on se uplašio za svoj život. Bez obzira na potencijalne opasnosti, svoju sigurnost je vidio u brdima više nego u pokvarenom gradu. Uzeo je ono stvari što je imao, u gradu je kupio još nekih potrepština, i otišao u brda. Našao je jednu špilju. Očito je u blizini bila voda i to mu se mjesto činilo nekako sigurnim.

Čovjek čije je imanje, kako Biblija naglašava bilo takvo da ih zemlja nije mogla nositi, spao je na nivo da živi u spilji kao pustinjak, bez igdje ičega. On koji je imao sluge, koji su mu služili, više nema ni osnovne životne potrebe. Kada još tome doda da je ostao bez žene s kojom je živio nekih tridesetak godina bez kćeri koje su ostale u Sodomi koja je nestala, Očito je da ga je uhvatila teška depresija. Vjerojatno je u toj špilji razmišljao gdje je u životu pogriješio. Stanje depresije je bilo sve veće i veće, jer više nije vidio nikakav izlaz. Upravo u takvom stanju Sotona ga iskušava. Ljudi koji su u teškoj depresiji često učine suicid, Vjerojatno mu je i mogla doći takva misao, ali zasigurno se pitao, a što ga je Bog onda spašavao?

 

Incest

 

Iako Sotona nije mogao nagovoriti Lota da digne ruku na sebe, to stanje njegove depresije iskoristio je preko njegovih kćeri. I one su donekle bile u depresiji. Nisu vidjele neku budućnost. Budući da su bile mlade razmišljale su o njoj. Mislili su da je to kraj njihove loze. Smatrale su da stvari trebaju uzeti u svoje ruke. Ni jednoj nije palo na pamet da svoju budućnost povjere Bogu. Umjesto toga su napravile plan u kojoj će iskoristiti očevo stanje depresije i riješiti problem. Smatrale su da je jedino rješenje da preko oca one postanu majke. Međutim, one su znale da to otac nikada ne bi pristao, stoga su naumile da ga napiju. Lot je prihvatio vino iz kćerinih ruku, vjerujući da je alkohol lijek za depresiju. Pio je sve više i više dok nije u potpunosti izgubio razum. Starija kćer je to iskoristila i općila s njime. Drugog dana to je učinila i mlađa. Obje su zanijele sa svojim ocem.

Ne znam kako se Lot osjećao kada je saznao da su mu kćerke trudne i to s njim. Očito je shvatio koliko je grijeh razoran. Očito je shvatio da će Đavo iskoristiti svaku njegovu pogrešku da bi ga uništio.

Pitamo se a u čemu je Lotova greška. On nije kriv za incest, jer nije ništa znao. Bio je u stanju gotove nesvijesti. Nedavno mi je pisao jedan zatvorenik koji je suđen za neko kazneno djelo za koje nije svjestan da ga je učinio. Pisao mi je kako su ga opili i drogirali. „Da, učinio sam to, ali potpuno nesvjesno. Taj čin osuđujem do te mjere da smatram da nisam dostojan više živjeti među ljudima. U čemu je moja krivica?“ Pokušao sam mu odgovoriti da je njegova krivica u tome što si je dozvolio da ga drogiraju i opiju. Jednostavno, što je tamo radio.

Jedna žena traži savjet psihologa jer joj se isto tako nešto dogodilo. Bila je udana, i voljela je svog muža. Bili su u braku nekoliko godina ali nisu mogli imati djece. Nikako nije mogla zanijeti. Jednom je išla na neko službeno putovanje sa kolegom iz firme. Prema njemu se odnosila prijateljski, jer je kolega također bio oženjen. Jedne večeri u hotelu je bila zabava i oni su se opustili na toj zabavi. Bilo je pića koliko želiš i alkohol je učinio svoje. U jutro kada su se probudili, probudili su se u zajedno u krevetu, iako je svatko imao svoju sobu. Ničega se ne sjeća. Ne sjeća se nikakvog fizičkog kontakta, ali rezultat toga je da je ostala trudna. Njeno pitanje je koji je u tome dio njene krivice.

Grijeh nije samo pitanje mene osobno, već on uvijek utječe i na druge. Bez obzira što u tome nismo učestvovali, posljedica tuđeg grijeha me može pogoditi. Mnogi ljudi tvrde da je njihov život samo njihov i da se drugi ne trebaju o tome brinuti kako on živi. Biblija to demantira: Ona kaže: Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Rimljanima 14,7. Mnogo puta nismo svjesni koliko ćemo nekome drugome nauditi našim grijehom.

Razmišljam ponekad o toj iskonskoj borbi između dobra i zla, između Krista i Sotone. Gledam, danas mnogi bračni parovi ne mogu imati djece. Nisu uvijek razlozi koji su posljedica neke pogreške (kao npr, abortus ili sl.). Pitam se često puta kako to da takvi parovi koji se čak i Bogu mole, nemaju djece, a u ovakvim situacijama žene vrlo lako i često zanesu. Nedavno sam čitao u novinama o Austrijskom monstrumu koji je sa svojom kćerkom imao nekoliko djece. Incest, silovanja, pedofilija i drugi oblici devijantnog i grešnog ponašanja dovode do lakog začeća, a kod normalnih to ide teže ili nikako.  Upravo u tome vidim tu borbu u kojoj opet Božja milost dolazi do punog izražaja. Sotona će upotrijebiti sve moguće da napravi zlo u svijetu. Djeca koja se rađaju u takvom stanju su nezbrinuta i najčešće postaju kriminalci. Tada sotona upire prst u Boga i govori mu: „Ovo si ti stvorio. Oni su stvoreni na Tvoju sliku.“ Na kraju krajeva, to je i točno. Bog je dozvolio da incestom Austrijskog monstruma se rode djeca. Bog dozvoljava da silovanjem neka djevojka ostane u drugom stanju. Sve to Bog dozvoljava, jer život nastaje Njegovom intervencijom. Ali zašto On to radi. On pokazuje da može stvarati i u kaosu. Njegova milost nije uvjetovana okolnostima. Ona je nešto što je stalno prisutno. Ne postoje okolnosti koje Bog nije u stanju izvesti na dobro. Svaka takva situacija je Sotonin teški poraz.

Nakon isteka određenog vremena, Lotove su kćeri rodile sinove. Biblija kratko o tome govori: Starija rodi sina i nadjenu mu ime Moab. On je praotac današnjih Moabaca. I mlađa rodi sina i nadjene mu ime Ben-Ami. On je praotac današnjih Amonaca. Postanak 19,37. Interesantno mi je koja su imena Lotove kćeri dale svojim sinovima. Moab znači „od oca“, a Ben-Ami znači sin naroda. Njihova imena kao da mi govore da one nisu smatrale lošim što su učinile. Naprotiv isticale su tu svoju želju da produže očevu lozu. Očito su se opravdavale sa višim ciljem. Viši cilj im je bio ispred moralnih životnih vrednota.

Danas ima mnogo ljudi koji žrtvuju moral za neki viši cilj. Još u doba kada se raspirivalo bratstvo i jedinstvo, radio sam u poduzeću s jednim politički aktivnim čovjekom. Nakon krize koja je bila sedamdesetih godina u Hrvatskoj, rekao mi je da je iz komiteta dobio popis desetak ljudi koje je trebao likvidirati onog trenutka kada za to dobije signal od nadređenih. Čak što više, neki su mu bili i prijatelji. Pitao sam ga zašto bi to uradio, kada zna da ti ljudi nisu ničim krivi. Ako su krivi neka se dovedu pred sud. „To ti ne razumiješ,“ rekao je. „to je viši cilj.“ Velika je opasnost da mi odredimo što je to viši cilj zbog čega ćemo učiniti neki moralni kompromis.

Bog je ipak blagoslovio Lota. Pored svih problema i životnih anomalija, Bog ga je blagoslovio i materijalno. Biblija naglašava da su njegovi sinovi-unuci bili praoci naroda. Moab je bio praotac Moabaca, a Ben–Ami praotac Amonaca. O nihovom razvoju Biblija ništa ne govori, ali očito je zasigurno Lot iskoristio prigodu da svojim sinovima iznese istinsku spoznaju o Bogu. Ta spoznaja o živom i pravom Bogu je dugo bila u tim narodima. Oko petsto godina poslije tih događaja kada su Izraelci bili u pustinji moabski kralj Balak tražio je od Bileama koji je bio Božji prorok kod Amonaca. Božja milost dosezala ih je maksimalno. Na žalost i jedan i drugi narod bili su ogorčeni neprijatelji Izraelskog naroda. U toj svojoj ogorčenosti prema Izraelu su i nestali sa povijesne scene.

Ovo je posljednje biblijsko izvješće o Lotu, čovjeku koji je vjerovao da će mu silazak s gore donijeti blagostanje. Umjesto toga donio mu je nevolju, muku, bijedu i sramotu. Kasnije se Lot opisuje kao čovjek vjere koji se mučio u okruženju grijeha. Silazak s gore, za Lota nije bio samo fizički, već i duhovni. Bog nas želi zaštiti od takvih situacija, i ovaj Lotov primjer mi je zbog toga dragocjen. Upravo zbog toga Biblija upozorava: Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti. Mudre izreke 16,25. Koliko nam god nešto izgledalo lijepo i dobro, to uopće ne mora značiti da je lijepo i dobro.

Na kraju razmišljanja o Lotu bi zaključio kako mi danas živimo u sličnom vremenu. Uskoro će Isus doći. Mnogi vole naglašavati kako će doći suditi onima koji nisu prihvatili Božju milost. Međutim, mene više oduševljava da će doći spasiti one koji su tu milost prihvatili. Vjerujem da u Sodomi i nisu baš svi morali biti pokvareni, međutim svi su stradali. Zašto. Samo zato što se nisu odazvali Božjem pozivu koji je upućen preko Lota i izašli van iz Sodome. I danas ima ljudi koji su po svom karakteru dobri, ljubazni učtivi i sl. Međutim, kada Krist dođe, on takve neće tražiti. Tražit će samo one koji su prihvatili taj poziv Božje milosti i poslušali što Bog od njih traži. Naše spasenje ne ovisi o onome što mi radimo, već o onome što Krist radi. Sve što možemo, možemo prihvatiti ili odbiti tu Božju ponudu milosti. Želja mi je da ta milost Božja za nas ne bude uzaludna.

Lot je sišao s gore, misleći da ide u bolje. Dolina mu je izgledala ljepše. Njegov život bio je sve drugo osim lijepog života. Bog ga u svojoj milosti ni tada nije ostavio. Upravo u tome je ta veličanstvena Božja dobrota.

Mnogi me ljudi pitaju, kako da prepoznam Božju volju. Očito i nije važno kako se nama stvari čine. Salamon je jednom zaključio: Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi k smrti. Mudre Izreke 16,25. Važno pitanje na koje bi uvijek trebali imati odgovor je, jesmo li uvijek na Božjem putu? Može se dogoditi da nam taj put koji hodimo s Bogom ne izgleda baš pretjerano lijep, ali ako je to put hoda s Bogom, to je onda za nas najsigurniji put.  

Isus je opisivao ljude koji će biti spašeni kada On dođe. Oni koji neće biti spašeni bunit će se: Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?` Tada ću im kazati: `Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!` Matej 7,22.23. Poznavati Boga i Njegovog Sina Isusa Krista, to je naša jedina briga.  Nekada smo toliko zaokupljeni sobom i nekom svojom moralnošću da zaboravljamo izvor sile koji nam dolazi po milosti. Umjesto sebe gledajmo na Krista, jer je On jedina naša sigurnost i uzdanica.

Zvonko Presečan

PODIJELI