Ljubite li svoje progonitelje?

121

Vidim da se posljednje vrijeme vode vrlo žestoke rasprave između teologa i teologa, između svećenika i naroda, između muškaraca i žena.

Ja sam obični laik. Žena s bogatim životnim iskustvima, nekima manje, nekima više ugodnima. Trudim se slijediti Riječ, Gospodinovu Riječ, ne prozivke s oltara ili medija. Ignoriram ono što je ljudsko jer su ljudi nažalost samo ljudi. I čovjek je čovjeku – vuk.

Ne držim stranu feministicama, B.a.b.a. – ma, radikalnim ženskim pokretima u kojima se pripadnice mojeg spola bore da im se dozvoli pristup zidariji, maleraju i sličnim „muškim“ poslovima jer ipak sam svjesna ljepote nježnijeg spola, te ženstvenosti koja nam daje senzualnost i blagost, za razliku od brkate cure koja baš namjerno neće da se podloži tamo nekom muškarcu. I nije riječ o podložnosti. Smatram da se radi o zaštićenosti. Pa kad ti treba donijeti drva iz šupe da naložiš vatru nekako je ljepše osloniti se na široka nego na vlastita pleća.

Ali, kao što rekoh, tko voli, nek izvoli. Pa neka se i „našpranji“.

Nego ovdje je riječo delikatnijim stvarima. Kao što je netko napisao – kroz cijelo Sveto Pismo provlači se patrijarhalni sustav. Kojemu osobno ne proturiječim. Da ne ponavljam, draže mi je biti zaštićeno žensko sa vlastitim stavovima nego glasna, brkata cura s bicepsima većima od drvosječinih. To sam samo ja.

Nego, u jučerašnjem razgovoru s ispovjednikom upitala sam ga:
„Kako voljeti nekoga tko te maltretira?“

Mislite da mi je znao odgovoriti?

Nije.

Hoće li mi bilo koji svećenik odgovoriti? Teolog?
Je li itko od vas učenjaka pokušao voljeti onoga tko vas svjesno muči i maltretira?

Niste vi Gospodin. Vi samo ponavljate Njegove riječi i patronizirate ispaćene žene. Ispaćene duše. Ovaj ispovjednik je barem priznao da ne zna kako voljeti onoga tko te maltretira. A vi, gospodo, vičete i učite žrtvu kako da voli svog tlačitelja.

Volite li vi svoje tlačitelje?

Ljubite li svoje progonitelje?

Naučili ste citate napamet. Naučili ste zakone naizust.
Možete li to primijeniti u vlastitim životima???
Osim što gurate na žrtvu osjećaje krivnje i straha, možete li zaista razumjeti kakvu bol i muku ta žrtva nosi u svojoj duši?

Glavna nam je zapovijed ljubiti.
Ljubav.
Voljeti.

Ali Gospodin nije ostavio tu zapovijed ženi do krajnjih granica. Nije rekao „mučite muževi svoje žene, a vi žene ih ljubite što god vam oni radili“.

Nije rekao „žene VI ste krive ako vas muževi maltretiraju“.
Nije rekao „žene VI ste odgovorne za muževu psihopatologiju, krivi odgoj, poroke i VI žene MORATE sagnuti svoja ramena i dozvoliti da vas se muči dok Bog to ne odluči prekinuti“.

Nametnut nam je osjećaj jada, bijede, osjećaj krivice za apsolutno svaki „hir“ naših supruga i ako nismo poslušne vrlo je velika vjerovatnost da ćemo gorjeti u paklu. Kako god okrenete, žena je kriva za sve. Za prvi grijeh, za muškarčev alkoholizam, bludništvo, za njegov Edipov sindrom, za globalno zatopljenje i za eventualan napad Sjeverne Koreje na Južnu. Mi smo te koje se trebamo mijenjati. Uvijek i nanovo.

„Promijeni sebe pa ćeš promijeniti i supruga“ – riječi su koje odzvanjaju crkvama i propovijedima…

Knjiga koju sam nedavno pročitala govori o tome. Žena mora trpjeti i udarce i poniženja i maltretiranja do kraja samo da bi održala obitelj na okupu, djeci bila primjer i svojom pokornošću/poslušnošću otopila srce svojeg supruga te ga svojim primjerom naučila kako da ju voli.

Nije ni čudo što smo postale zatucane i strašljive guske prepune vanjskih i unutarnjih modrica koje smiješkom srama pokušavamo prikriti pred susjedima i rodbinom uvijek nanovo okrivljavajući same sebe.

„Da sam ja drugačija i on bi bio prema meni.“
„Ja sam loša, ne valjam. Da valjam,valjao bi i on.“
„U meni je problem. Nisam dovoljno dobra.“

Bog stvori muško i žensko. Sve što je Bog stvorio – DOBRO je.

Kako onda ja mogu biti nedovoljno dobra?

Kako je onda problem isključivo u meni?

Pa zar nisam ja savršena jer me Bog stvorio savršenom?

Moj duhovnik kaže da nam je karakter poklonjen pri rođenju i nije ga moguće mijenjati. Zašto sam onda ja kriva jer je moj karakter dijametralno suprotan muževljevom? Otkud mi pravo gušiti u sebi sebe kakvom me Otac stvorio i pokušati biti nešto što nisam i što Bog nije želio dok me stvarao samo zato da bih ubila sebe i postala nešto što moj suprug očekuje? Zašto me onda Bog stvorio upravo ovakvom? Da bi me neki sadist promijenio po svom ćeifu? Da bi mi neki svećenik rekao da je problem u meni?
Pa to je kao da Bogu kaže da nije dobro ono što je stvorio već da to treba promijeniti.

„Znaš Bože, ova Maja koju si stvorio tako savršenom na sliku i priliku Svoju, nije ti ona baš nešto. Tvrdoglava je, previše emotivna, brutalno iskrena, nesigurna i eto, ne trpi gadarije. Ajde Bože, korigiraj malo taj Svoj uradak jer, eto, takva kakva je ne paše svom mužu, koji je savršeniji od nje (jer je muško) pa kad to učiniš sve će biti u redu između njih. Prilagodi Ti nju njemu i riješeno.“

Pisano je:

„Što Bog sastavi, čovjek neka ne rastavlja.“

Ipak, smatram da je većina nas sastavljena vlastitom voljom, požudom iz koje se izrodilo dijete, prisiljavanjem ega da bude željen,društvenim nametanjima, ucjenama…koliko nas je zaista sastavila Sila Duha Svetoga?
Ok, napravi se pogreška. Ok, uđemo u brakove radi pogrešnih stvari. Ok, što je – tu je.

Ali, pitam vas, kad se nemate više na što izvući da bi opravdali vlastite ( NE Isusove ) doktrine, je li zaista najjednostavnije reći žrtvi da bude poslušna, pokorna i kuš dok ju suprug ne ubije? I kad ju zatuče, bilo doslovce ili „samo“ psihički, egzistencijalno i materijalno – čiji je grijeh?

Vjerujem da ćete reći ženin jer nije dala sve od sebe da bude drugačija – što će predmnijevati – bolja, toplija, razumnija, nježnija, strpljivija, podložnija, šutljivija.

Nije dala sve od sebe da prestane postojati.

U kojeg Boga vi vjerujete?

I DA SUTRA PRESTANEM POSTOJATI, DA UMREM SVIM SVOJIM TEŽNJAMA I NADAMA, DA SE POTPUNO STOPIM SA SUPRUGOVIM POTREBAMA I DA MOJ IDENTITET – KOJI JE STVORIO OTAC – NESTANE – MISLITE LI DA SAM IZVRŠILA PRVU I NAJVEĆU ZAPOVIJED – LJUBAVI???

I umjesto da pomognete žrtvi vi ju gurate natrag u lavlje ralje…
Bacite ju umrljanu osjećajem nedostojnosti, krivice, grijeha i ostavite ju da se guši u vlastitim suzama nemoći i očaja cijeli život…

Isusovi poslanici na zemlji, njegovi predstavnici…mislite li da bi On to napravio?

Maja Vidaković

PODIJELI