LJEPOTA SRCA I IZVANJSKI IZGLED
Prvi susret s ljudima, kratki pogled i stisak ruke, često nas mogu dovesti do krivih prosudbi, utisaka i zaključaka. Vanjština i izvanjski izgled često u nama mogu stvoriti krivo mišljenje i stav u vrednovanju drugih. Tako nam se na prvi pogled neki ljudi, predstavljaju i čine ugodnima te na nas žele ostaviti dobar dojam. Takve prosuđujemo i vrednujemo da su dobri i poželjni u našem društvu. Kako se samo možemo lako prevariti u procjeni nekih ljudi, koji svoje ponašanje maskiraju uglađenim ponašanjem i smiješkom. To tek kasnije pravo vidimo i spoznamo o kakvoj se osobi ustvari radilo!
S druge strane neki opet i ne paze da se drugima svide pa nam na prvi pogled izgledaju grubi, neotesani, nepažljivi pa stoga odbojni. Kod takve vrste ljudi počesto čujemo grube riječi pa i psovku. Najčešće ih svrstavamo u drugu, neprivlačnu i lošu skupinu ljudi. Međutim, vremenom uslijed odrastanja i sazrijevanja kao da se uloge između ove dvije skupine ljudi zamijeni. Koje smo do tada smatrali dobrima postanu lošiji, a oni koje smo držali lošima dožive promjene. Oni koji su do jučer izgledali poput huligana, buntovnika, psovača i razbijača odrastu i sazriju u primjerne i mirne ljude te stvore dom i obitelj.
Kod izbora mladića za kralja Izabranoga naroda između sedmorice mladića, Gospodin poučava Samuela u mudrosti „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu (Usp. 1 Sam 16, 7b).” Tako izvanjski izgled, stasitost, uglađenost i nasmijanost znaju zavarati i odvratiti od stvarnog stanja čovjekove duše i nutrine. Imati pronicavo srce za osluškivanje Božjega plana u našoj nutrini i životu, velik je dar za biblijskoga čovjeka. To znači imati dijêla u Božjoj mudrosti i pronicavosti.
Skupa s mudrim Salomonom i svaki kršćanin, neka upravlja vapaj: Gospodine podaj nam pronicavo srce da možemo razlikovati dobro od zla, da bi ti naša molitva bila mila. Ne daj nam ni bogatstva niti siromaštva da u izvanjsko ne stavimo svoju sigurnost. Da se nikada u potpunosti ne oslanjamo na slabu i nesigurnu ljudsku mišicu i pomoć, nego na tebe i mudrost koja od tebe dolazi. Kako bi imali mudrosti u prosuđivanju ljudi po ljepoti srca, a ne po izvanjskom izgledu.
Tada ćemo zasigurno čuti Gospodinov odgovor: Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, nego pronicavost u prosuđivanju dajem ti srce mudro i razumno. I ako budeš stupao mojim putovima i držao se mojih zapovijedi, umnožit ću i blagosloviti dane tvojega zemaljskoga života i nagradit te vječnim i neprolaznim životom kod sebe (Usp. 1Kr 3, 9. 11. 12-14.).”
KAKO PROPADAJU NADARENI?
Jedan mudar čovjek je govorio da „čudo od djeteta svi mrze. Jer nepodnošljiva im je glava starca na djetinjim ramenima.“
Kako to da su neki veliki ljudi postali tako veliki? Po tomu što su imali određene sposobnosti. Međutim, kako športski tako i ostali stručnjaci reći će da talent i sposobnost, čini jedva deset posto uspjeha vrhunskoga športaša i velikoga stručnjaka. Ostalo je volja, odlučnost i neumorni rad.
Iz iskustva vidim i znam da ne znači kako će školski odlikaši u životu uspjeti ili možda završiti fakultet, a slabi đaci biti ‘propaliteti’. Jer se mnogi nadareni pouzdaju samo u svoje sposobnosti ali ne i u ustrajan rad. Prema statistikama na Sveučilištima, fakultete završava tek 30 % studenata.
Istina je da se naše općinske i državne vlasti, malo ili ni malo ne brinu za nadarene mlade, ali je isto tako istina kako ti isti mladi danas imaju mnogo bolje uvjete života i rada, ali da su jako površni u shvaćanju života. Nemaju razvijen osobni stav niti razmišljaju svojom glavom, nego se povode reklamama i onim što im se servira. Na sličan način nažalost, nisu ustrajni u radu i razvijanju svojih sposobnosti. Lakše je i ugodnije satima ubijati vrijeme u kafićima, bančenju i besposlici, negoli zasukati rukave i zagrijati stolicu u učenju i radu.
Nadareni propadaju tako što često ne žele biti ono što jesu, nego ono što je netko drugi. Potrebno je i dobro da svi iskoristitmo talente koje posjedujemo. Jer šume bi bile vrlo tihe i tužne, kad ne bi pjevala nijedna ptica osim one koja pjeva najbolje. A isto tako potrebno je znati po riječima A. G. Matoša kako je: „teško razlikovati naobražena glupana, od darovita čovjeka!“ (Tomislavgrad, 30. siječnja 2009.)
POTICAJNE MISLI
Bog piše pravo i po krivim crtama našega života. (Posušje, 31. ožujka 2004.)
Neki nas ljudi smatraju svojim ramenom za plakanje kad smo im potrebni, a čim se oporave i bude im dobro, okrenu nam leđa kao da nas nikada nisu niti poznavali. (Tomislavgrad 14. listopada 2009.)
I dok je jednima i previše snijega pa bi ga se voljeli osloboditi, drugi bi željeli da im padne pa da imaju „bijeli Božić“. Kako god okreneš ljudi uvijek nezadovoljni! Kad nam sam Bog ne može ugoditi, kako onda da mi svakome valjamo. Jer narod je davno rekao, kako se nije rodio tko je svima ugodio! (Tomislavgrad, 15. prosinca 2009.)
Dok je čovjek mlad, pun života i poleta ne razmišlja da mu se štogod neplanirano može dogoditi. Neprestano je u trci i žurbi oko škole, posla, stjecanje dobara. A kad malo okusi života i doživi da mu svako malo neki prijatelj ili poznanik odlazi, zamisli se kako je život kratak i prolazan da bi ga se moglo rasipno tratiti provodeći u besmislu, dosadi i neostvarenosti. (Tomislavgrad, 14. siječnja 2010.)
Svaki čovjek je originalno Božje stvorenje i tajnovit poput svemira, kojega treba istraživati da bi ga se barem donekle otkrilo i upoznalo u njegovoj posebnosti. (Tomislavgrad, 30. siječnja 2010.)
Škola znanja i škola života
U školi ne uči samo učitelj i profesor učenika i studenta, nego i on sam od njih uči. Učiti za ocjenu i život razlikuje se, jer u životu dva i dva nisu i ne moraju uvijek biti četiri. A slabi i problematični đaci često znaju biti bolji u ljudskosti i u životu uspješniji, nego li odlikaši koji u svojoj samodostatnosti ne znaju i neće niti uljudno pozdraviti. Učiti znanje važno je za životno zvanje, ali učiti za život važnije napredujući u ljudskim vrednotama i dobroti. (Tomislavgrad, srpanj 2010.)
U mladosti nam se često čini kako su patnja, bolest ili umiranje, daleko od nas i rezervirani za staračku dob. Ali osvrnemo li se bolje oko sebe, vidimo kako su iznenadni slučajevi koji nas šokiraju ponajviše vezani za mlade ljude, koji stasaju i tek se susreću sa životom. Nemoj misliti da ti se ništa ne može dogoditi, jer je cijeli život pred tobom, a za nepredviđeni slučaj i odlazak sa zemlje dovoljan je tek jedan mali trenutak. (Tomislavgrad, 09. srpnja 2010.)
Prijateljstvo koje je prestalo nikada ustvari i nije postojalo i vrlo se lako izrodi u veliko neprijateljstvo. (Tomislavgrad, 3. rujna 2010.)
Pronaći vremena za samoga sebe
Suvremeni čovjek osim za posao, čini se i nema vremena za ono životno bitno. Okružio se tehnikom i oko njega se neprestano nešto mora događati. Buka televizije, kreštava glazba diska, vreva i žamor ulice te i nije svjestan, kako je to ustvari bijeg od susreta sa samim sobom. A kako je samo potrebno i lijepo barem od vremena do vremena, povući se u tišinu svoje sobe. Uz laganu glazbu koja krijepi dušu s dobrom knjigom i molitvom na usnama, osluhnuti Božju blizinu i nutarnju dubinu svojega srca. (Tomislavgrad, 25. rujna 2011.)
Dio smo prirode
Ljudi 21. stoljeća kao da sami sebe onesposobljuju i čine nesposobnima? Većinu svojega životnoga i radnoga vremena provedu sjedeći uz televiziju i računalo ili u automobilu. U velikoj se mjeri izgubio osjećaj vezanosti uz prirodu i prirodno u nama. Stvaraju se urbane četvrti gdje se u neprirodnom okružju, suvremeni čovjek osjeća „prirodno“. Gubi se odnos s prirodom u biljkama i životinjama te nam životni prostor sve više sliči kavezima i krletkama. Dio smo prirode i potrebno je naći vremena za suodnos u jednostavnim malim gestama i stvarima. Udahnuti čistoga šumskoga zraka, napiti se izvorske hladne vode, diviti se ljepoti prirode i njenom Tvorcu svim darovanim čulima. (Tomislavgrad, 25. rujna 2011.)
Otajstvo i ljepotu Božića, doživljavamo upravo u vremenu njegova iščekivanja u Došašću. Nažalost, ovo se vrijeme u našem brzom svijetu koji nema strpljivosti ni za što i ni za koga na mnogim mjestima i u mnogo slučajeva preskače i hita što prije naprijed – kao da će Božić pobjeći. (Tomislavgrad, 2. prosinca 2011.)
Učiti od ptica
Kroz prozor svoje sobe s udivljenjem gledam, kako se po ledenoj zimskoj vijavici, ptice dok lete ‘bore i hrvaju’ s vjetrom. Ne kukaju niti se žale poput ljudi da ne mogu, niti su im radi toga drugi krivi. Nego, unatoč svemu uvijek iznova, ‘uspinju’ se u još veće visine iznad vjetra, pri tom koristeći njegovu snagu. Možemo mnogo toga, naučiti od ptica! (Tomislavgrad, 8. veljače 2012.)
Čovjeku koji proživljava patnju ili je na neki način iskusio trpljenje, dobronamjernici znaju reći: ‘Onima koje Bog voli šalje patnju dajući je onoliko, koliko možemo nositi!’ Zanimljivo i lijepo sročeno, ali ne lako i prihvatljivo! Nevjerojatno i nemoguće ljudima koji gledaju samo tjelesnim očima i prosuđuju svjetskim mjerilima, ali ne i onima s očima vjere u životu koji sve prihvaćaju iz ruke Očeve. (Tomislavgrad, 10. prosinca 2012.)
Sve je više i u našem okružju mladića i djevojaka, koji gotovo cijeli život ostaju privezani uz svoje roditelje. Sa završenim školovanjem ili bez struke, zaposleni ili cijelo vrijeme ovisni o roditeljima. Ne uspijevaju pronaći srodnu osobu s kojom bi gradili zajednički život, niti se ostvariti u svećeničko-redovničkom zvanju. Nego naprotiv, kroz cijeli život ostaju privezani ponajčešće uz majku na taj način ne postižući osobnu zrelost, svjesno se onesposobljujući na štetu vlastitog ostvarenja u izgradnji nove vlastite obitelji. (Tomislavgrad, 28. travnja 2013.)
fra Mate Tadić, OFM
