“Ljepota” i “istina” antifašizma pod crvenom zvijezdom
Da istinsku antifašističku borbu, kao onu kojoj je bio cilj zaustaviti fašističke nasrtaje, treba pozitivno cijeniti vjerojatno nitko dobronamjeran ne dvoji, ali i da se “jugoslavenski antifašizam” vrlo brzo pretvorio u daleko veći i daleko brutalniji pokret od samog fašizma, ni to vjerojatno nitko dobronamjeran ne osporava. Nažalost, ipak postoji puno onih nedobronamjernih, pa se prosječan čovjek pita koja je svrha i koji je cilj obilježavanja Dana antifašističke borbe (22. lipnja), kada se na njima doslovno slave mnogobrojni zločini tzv. jugoslavenskih antifašista, lamentira nad prenapuhanim, a nerijetko i izmišljenim mjestima njihovih tobožnjih stradanja, a istovremeno se namjerno odbacuju, prešućuju i obezvrjeđuju mnogobrojna i iznimno brutalna ubijanja koja su partizanski antifašisti činili na mnogim poznatim i nepoznatim mjestima. U tom smislu skrećem pozornost samo na dvije iznimno važne stranice: Stopama pobijenih i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, kao i na istraživanja pokojnog dr. Srećka Božičevića.
Jugoslavenski antifašisti, nekadašnji i sadašnji, nisu pokazali nikada mrvicu dobre volje da se svi zločini – bez obzira s čije strane učinjeni – profesionalno i detaljno istraže, nego su se istraživanja redovito povjeravala, i to do dana današnjega, Srbima i Jugoslavenima, odnosno zaštitnicima i pobornicima “antifašističkih tekovina”, a s obzirom da je u tom smislu riječ o opravdanoj sumnji u njihovu objektivnost i znanstvenost, svaki dobronamjeran čovjek ima ih pravo u potpunosti odbaciti i zahtijevati objektivno i nepristrano istraživanje.
Drugim riječima, većina Hrvata nema nikakvih poteškoća s prihvaćanjem moguće činjenice da se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske dogodilo puno pojedinačnih i organiziranih zločina, i da su stvarno ubijani Srbi, Židovi, Romi i pripadnici drugih naroda, ali itekako ima poteškoća s prihvaćanjem takve “istine” kakvu već 70 godina nameću paušalni srpski i jugoslavenski “istoričari”, koji svoje insinuacije nisu nikada uspjeli objektivno znanstveno i činjenično dokazati. Jedino, dakle, što se po tom pitanju traži, to je nepristrano i temeljito istraživanje, ali za njega još uvijek “nema dobre volje”. S obzirom da se ono namjerno izbjegava kako bi se i dalje moglo manipulirati narodom, svaki Hrvat ima puno pravo s gnušanjem odbaciti bilo koje zločine koji se pripisuju hrvatskom narodu, a koji nisu apsolutno dokazani, a takvi su u najvećem broju.
Ako, dakle, ja kao pripadnik naroda koji je proglašen “zločinačkim” (iako sam rođena puno godina nakon Drugog svjetskog rata) nemam baš nikakvih problema s prihvaćanjem kolektivne krivnje, pod uvjetom da se ona stvarno dokaže, pitam se zašto antifašisti kao navodne žrtve imaju problema s objektivnim i znanstvenim istraživanjima onih zločina koji se pripisuju Hrvatima i zašto ih tako tvrdokorno ne dozvoljavaju punih 70 godina? Jedini je i općepoznati zaključaj da bi tako došla istina na vidjelo, a ta istina bi neumitno pokazala da tih zločina nema ni približno onoliko koliko je to jugoslavenska i srpska propaganda uspjela “dokazati”.
Isto tako se pitam zašto ti isti vrli antifašisti ne dozvoljavaju da se objektivno i znanstveno istraže sve one silne jame, rudnici, šume i druga mnogobrojna mjesta stradanja Hrvata, odnosno onih zločina koje su počinili jugoslavenski antifašisti nakon “pobjede”, nego su i dan-danas ovijeni tajnama i zabranama? I ovdje je jedini i općepoznati zaključak da bi tako došla na vidjelo istina da su na hrvatskim prostorima jugoslavenski antifašisti bili i ostali najveći zločinci. I to se ne odnosi samo s obzirom na Drugi svjetski rat, nego i s obzirom na Domovinski rat, jer već 25 godina primjenjuju potpuno jednaku metodologiju zamjene uloga žrtve i agresora.
Iako su i danas na vlasti lažni antifašisti, iako drže sve društvene i medijske institucije, i iako se služe vrlo sličnim i vrlo brutalnim metodama svojih predaka kako bi sačuvali nesuvisle mitove o veličini jugoslavenskog antifašizma, istina je počela, barem u internetskom svijetu i na pojedinim regionalnim televizijskim kućama, polako ali nezaustavljivo izlaziti na vidjelo, i vjerujem da će se u narednim godinama puno, puno toga otkriti, a što će, nadam se, konačno dovesti do potpunog sloma lažnog jugoslavenskog antifašizma i komunističkog totalitarizma, a koji je, kako je to davno lijepo rekao bl. Alojzije Stepinac, “rođen u laži, živi u laži i u laži će umrijeti”.
Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa; autor: mr. Snježana Majdandžić-Gladić
