Prije nekoliko dana, kao svako poslijepodne, uzeh Gospinu krunicu u ruke i krenuh moliti. Bio je dan žalosnih otajstava…utorak ili petak…ne sjećam se točno…
Mir oko mene…mir u meni… I krećem s prvom deseticom u kojoj razmatramo Isusovu molitvu u Maslinskom vrtu, večer uoči Njegova uhićenja od strane Židova.
“Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin stobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus koji se za nas krvlju znojio. Sveta Marijo, Majko Božja moli za nas grešnike sada i na času smrti naše. Amen.”
Zamišljam našeg Gospodina kako moli u tami, sam, Njegovi učenici pozaspali… On moli pod pritiskom nevolje 3 sata i ponavlja uvijek istu molitvu: “Oče, ako je Tvoja volja, neka me zaobiđe ova čaša. Ali, ne moja volja, nego Tvoja volja neka bude.” Zamišljam mrak oko Njega, tišinu noći…
I tada, u djeliću sekunde, kao tren, kao časak osjetih u sebi snažnu, parajuću bol i strah…Isusov strah…Isusovu bol…brzinom svjetlosti taj časak dođe i prođe…
Istovremeno bijah ushićena radi dobivene milosti i preneražena jačinom boli koju sam osjetila. Isus se ZAISTA bojao…Isus se ZAISTA krvavim znojem znojio za nas…Isus je ZAISTA želio da ga ta čaša mine…
Nekako uvijek kao da zaboravimo činjenicu da je naš Gospodin bio i Bog i ČOVJEK! Uvijek razmatramo Njegovu pojavnost više u Božjem obličju, a čovječnost nekako stavljamo sa strane… Mislimo si: “Isus je znao sve što će Mu se dogoditi. Znao je i bio je spreman svojom žrtvom otkupiti svijet.” Da, znao je… On Bog je znao, ali On Čovjek nikada nije mogao biti spreman niti pripravan na muku kojoj su ga podvrgnuli. Bog, Isus Bog jest znao i prihvatio. Čovjek, Isus Čovjek se bojao! Čovjek, Isus Čovjek se krvavim znojem znojio jer se toliko snažno bojao da Ga je grč u Njegovoj utrobi spriječavao da diše… Toliko se bojao da je htio pobjeći, ali znao je, Bog Isus je znao da tu žrtvu mora podnijeti i gdje god da pobjegne Njegova volja se mora izvršiti. Jer je Otac u Njemu i On u Ocu… I volja Očeva i Kristova je volja…
Čovjek, Isus Čovjek je ostao sam na toj gori…sam u svom strahu…sam u svojoj panici…da, panično se bojao…ostao je kao skamenjen na mjestu gdje ponavljaše molitvu 3 sata…bol i suze…krvavi znoj…
Osjetih u tom trenu jačinu toga straha…guši Ga…plače i moli…
Čovjek, Isus Čovjek, moli i čeka svoje neprijatelje…čeka ih u takvom strahu koji niti jedan od nas nikada ne osjeti… On zna što Mu se sprema…On zna što treba učiniti da otkupi nas grešnike…On nosi žrtvu na svojim ramenima…
Čovjek Isus – Bog Isus ostaje na mjestu i čeka da bude izdan i da Ga odvedu…
Bog Mu šalje anđela da Ga ojača…da Mu olakša samotnu bol…
I dolaze i odvode našeg Gospodina…u Njegovom strahu i boli i suzama i krvavom znoju…
Maja Vidaković
