Drhtave kosti padoše,
na koljenima se duša drži…
sve što mogu Kriste
je tebi bolom ovim molitvu da pružim.
Neka mi koljena budu izbodena
trnjem tvojim, neka iskrvare
sve moje boli u Prečistom srcu tvom,
gdje Prijestolje milosti sja i
moje rane blagoslivlja.
Pusti me u rane srca svog,
da moja suosjećajnost bude
melem tvoj!
Pusti moje suze, moju tugu k sebi,
samo ti razumiješ raskajana srca…
Pusti da te ljubi ljubav moje duše,
pusti me nemirnu u mir svoj.
Sijem u suzama i žanjem u pjesmi,
plodove isčekuje nadanje moje,
predugo Gospode,
stakle mi se od boli suze…
u blato padaju, a vjerovah da su biseri.
Što mi je činiti u ovoj osami…
u ovom sudu zemaljskom.
Nit krila mogu izrasti ženi,
da postane anđeo utjehe…
Nit suze može darovati sirotima
kao blago duše.
Ostali mi osmijesi Duha Svetoga,
pitam se otkud mi radost,
meni punoj nepravde i bola.
I čime zaslužujem pjevati, dok mi se plače?
Tko li sam u ovom dolinama uplakanim…
Da sam žena,
ne bi li trebala imati svoju obitelj,
vrsnog muža i topli dom…
Nebili trebala imati posao
i zdravlje…
Tko sam ja sad ovako rasplakana
na svijetu ovome…
Bolnicama suđena, kao da sam od
rođenja starica.
Kuda mi je Gospode moj?
Gradi li se za mene nebeski dom,
imam li pravo na odmorište
milo moje Presveto srdašce.
U rijeku zdravlja mogu li,
u zagrljaj koji me razumi
da odmorim?
Klanjateljica sam Presvetoga srca tvog,
tamo je moja katedrala vječna,
uspravi me otkucaju blaženi,
uspravi ili uspavaj.
Poteci krvi milosna, spasonosna u vene ožednjele spasenja.
Amen.
Sa ljubavlju tvoja Ana Emanuela, Bilaj 24.01.2018.
