4. dana mjeseca listopada Katolička Crkva spominje se Karla Boromejskog. U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. nekoć su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo. Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se rodio god. 1538. Carlo Borromeo, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov ogroman kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova ličnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena. Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, već kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju. Njegova je zadaća bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatući raj. Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost značaja. Odgojen prema svome plemićkom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena. Govoriti o njegovu životu znači isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Međutim, vrlo je značajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao. Tada su roditelji običavali određivati životni put svoje djece već u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bračnoga druga. Drukčije nije bilo ni kod Borromea. I oni su, kao i svaka druga značajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati kleričkom staležu. Zbog toga ipak nije morao postati svećenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru. Budući da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da mali primi tonzuru već u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi kleričko odijelo. No taj se crkveni propis uglavnom nije obdržavao. Mnogi klerici, koji su to bili samo zbog crkvenih dobara, nosili su kleričko odijelo jedino u službenim prigodama. Tako je i Karlo i dalje hodao u baršunu, zlatu te opasan malom sabljom, kako ga prikazuju i slike toga doba. No pripovijeda se da je mali u Crkvi želio ne samo postići visoku karijeru, već i postati pravi Božji sluga. On je odredbu svoga oca ozbiljno shvatio pa mu se domala i rodilo pravo svećeničko zvanje. Postavši već s 12 godina opat-komendatar, dohotke od te službe i časti nije uzimao za sebe, već ih je dao u korist siromaha. Ipak je preuzeo sve dužnosti što onda baš nije bilo u običaju. Tako je pokazao smisao za savjesnost i odgovornost, nesebičnost i socijalni osjećaj. Kad mu je bilo 16 godina, poslao ga je otac na studij prava u Paviju. I dok je tamo vladao pomalo lud i raskalašen đački život zajedno s djevojkama po gostionicama, dotle se mladi Borromeo sav usredotočio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani časoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao već od malena: revnom molitvom i studijem, prema onoj: »Ora et labora!« – Moli i radi! Tri godine kasnije umro mu je otac, a kako najstariji sin Federico Borromeo nije bio sposoban razriješiti zapleteno pitanje baštine, Učinio je to Karlo i to tako spretno da su se svi divili. unatoč tim poslovima i prekidu studija, već je naredne godine sve nadoknadio te postao doktor obaju prava i to »summa cum laude«. Što sve može postići i učiniti marljivost! Lijenčina nikad ni na što ne stigne. U to je doba Karlov ujak kardinal Giovani Medici bio izabran za papu te uzeo ime Pio IV. Spomenimo ovdje kao zanimljivost da je on jedno vrijeme bio i dubrovački nadbiskup te se rado nazivao »cardinalis ragusinus«. Dakako da kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, već je po tadašnjem običaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar. Prigodom izbora Pija IV. sve se žurilo da čestita i mladome Papinu nećaku. Kakva mu se sad sreća smiješi! Nepotizam će opet učiniti svoje. Nasuprot kurijalnim intrigama pape su se mislile osigurati pouzdanim ljudima iz vlastite rodbine. No ta je povjerljivost mnogo puta bila i zloupotrebljavana. Na sva laskanja prijatelja Karlo je ponosno odgovarao da se neće gurati naprijed. U Rim će ići samo onda ako ga Papa bude pozvao. Nije bio karijerist. Papa ga je pozvao i obasuo častima i službama. Premda nije studirao teologiju niti primio svete redove, već u 21. godini postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana, protektor raznih redova i država. On je bio i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, druga po važnosti ličnost u Crkvi. On drži u rukama niti Papine unutrašnje i vanjske politike. Kroz njegove ruke prolazi sva korespondencija s kraljevima i biskupima. Rezidencija kardinala državnog tajnika bila je u palači Colonna, a dvorska svita brojila mu je 150 osoba. Iako je ispočetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, ipak je sve to bilo nuzgredno, a u središtu njegova života stajao je rad. Svoje brojne službe gledao je ne samo kao nešto što donosi velike prihode, već kao veliku odgovornost, a to je nadasve pozitivno. Imao je veoma razvijen osjećaj odgovornosti. Prilike su u odnosu prema Papi, za vladavine Pavla IV., s vladarima i rimskim pukom bile veoma napete i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine da sve dovede u normalnu kolotečinu. Uspio je besprimjerno. Neshvatljivo je kako je mogao obavljati toliko poslova. Bio je pravi fenomen radne sposobnosti, a i to je neprocjenjiva prednost. Bio je čovjek izvanredno jake volje. Kad bi se ražestio, znao je mucati. No i to je svladao i postao je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena. Spavao je samo pet sati. I tako je kraj svih svojih poslova pronalazio vremena za molitvu i studij. Kako je bio dobro potkovan u oba prava, tako o filozofiji i teologiji nije imao gotovo ni pojma. No jakom voljom i marljivošću popunio je i tu rupu studirajući skolastike i stoike. Uvečer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe odlične duhove. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao članovi i mnogi kardinali. U tim krugovima održavala su se predavanja i diskusije o raznim znanstvenim temama. Neka su od tih predavanja kasnije i tiskana pod naslovom Vatikanske večeri. I tako su zajednički sastanci ušli u povijest duha. Smrt Karlova starijega brata tako ga je potresla da je odlučio postati posve drugi, još bolji: dao se stoga zarediti za svećenika i biskupa. započeo je samotnički, strogi i isposnički život i nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Otpustio je velik dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri. Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. I tako se sabor nakon dugog prekida opet sabrao. Karlo Boromejski bit će jedan od najrevnijih provoditelja u život svega onoga što je zaključio Tridentski sabor. Milano nije 80 godina vidio svoga biskupa, već su ga zamjenjivali generalni vikari. Karlo je pošao u Milano u svoje nadbiskupsko sjedište. Tamo je najprije sredio prilike u nadbiskupskom dvoru, a onda se dao na obilaženje svoje nadbiskupije. Putovao je pješke ili jašući na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani, a bilo ih je 15. Takvih je sinoda održao 6, a za vlastitu nadbiskupiju 11. U govoru što ga je izrekao na posljednjoj sinodi između ostaloga rekao je i ovo: »Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Međutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti. Onaj se opet tuži da, kad uđe u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisuću stvari koje ga odvlače od Boga. Ali što to čini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da očuva sabranost? Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si već u koru sabran, kako ćeš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi već zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore. Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom. Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjećaš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš. Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli Prorok, i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.« Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršćanskoga nauka i napisao im priručnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry). Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama. Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabačenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.
U našim krajevima imendan slave Drago, Dragutin, Dragica, Karlo, Karla
Izvor: Župa Sv. Josipa – Službene stranice Župe Vela Luka
