Kako su mili stanovi tvoji kažu.
Al daleko sam ja od stanova…
ili možda blizu… Ti znaš.
No put kojim si išao, njega poznajem,
pa pomislim:
kako su mili putevi tvoji, Gospodine.
Mada pomalo neprikladno zvuči to, mili.
Čovjek je mio ili cvijet, dar ili uspomena, a putevi?
Al’ jesu, bili su i jesu mili,
nimalo drugačiji no prije.
Kako su mili, kako su tihi,
Baš kao i nekad, Gospodine.
Jer evo, prolaziš miran, neprimjetan,
a nesavladivo privlačan, i tko te opazi,
za tobom korača.
Dok prolaziš za svakoga imaš pogled razumijevanja, riječ nade, dodir utjehe.
Rekli su za tebe: trske savinute, prelomiti neće.
I nisi.
Svjestan da je u svemu život.
Znajući da je tvoja pobjeda konačna i vječna.
Nije te omelo urlanje i divljanje zloga i onih
koji su odlučili biti njegovi.
O, kakvu samo zaglušnu buku stvaraju,
metež od zvukova i glasova.
I riječi i zubi ujedaju.
A ti ideš… miran…
Dok oni bjesne, pa uzdižu vihore i vatre,
mrak rasprostiru, prijete.
Ti ideš… Znaš čije si dijete.
I oprosti što mi ponekad pogled i misli odvuče
njihova predstava od laži i varke,
zaboravim da to što su glasniji i što ih je mnoštvo,
ne potvrđuje istinitost njihovih poruka.
Hvala ti što si mi dao providjeti jeftine trikove i
besmisao njihova zlurada plesa.
Baš besmisao.
Onda se pogledom vratim na Put.
Ti ideš… Tako nezamjetno tih.
Pa krenem za tobom.
Slušam tvoj glas.
Iz mase dovikuju: zar ti nemaš svoj put?
Imam. Ovaj je to.
Njegov i moj.
Naš.
Jedan.
Isti.
Ideš?
Idem. Evo me.
Daniela Bobinski
