Hrvatsko društvo definitivno je ušlo u novu fazu rastakanja nacionalnih vrjednota, kidanja veza s  tradicijom, običajima i na koncu, sa svojim identitetom.

 

No, to je sve bilo za očekivati.

Ne znam samo, čemu se sada toliko čudimo? Jer, gdje smo svi mi bili taj dugi niz godina, dok su se iz dana u dan nametale neke nove vrijednosti, a nemilosrdno pljuvalo po starima, dok se gazilo (baš kao danas) svakog pojedinca koji se usudio otvoriti usta u znak protesta, marginazirao svaki važniji problem, a javni mediji poput čopora nad svojim plijenom danonoćno “zabavljali” privatizacijama, pljačkama, domaćim šerifima i kaubojima – političirama koji odavno služe samo svojim vlastitim interesima ili ambicijama za pripadanjem moćnim krugovima, samo ne svome narodu.

Jedino nisu nikada rasvjetljavali i tražili pravu istinu, već stvarali još veći kaos svojim lažnim, polulažnim, subjektivnim i vrlo ideološki opredijeljenim “informiranjem”. Baš kao da su u službi nekog nevidljivog gospodara. Ali, to nije sada više ni važno, jer oni su svoj posao (svoj zadatak) obavili. I to vrlo uspješno. Jedina nam je utjeha, što nikada ne će time biti i zadovoljni i sretni, jer će taj gospodar tražiti od njih stalno još više. I tomu ne će biti kraja nikada.

 

Ali mi, koji smo to godinama pratili i šutjeli, nismo svoj zadatak obavili kako treba. Mi smo ti koji su zakazali. Kada se toliko dugo i uporno šuti ili spava, onda se mogu očekivati samo neugodna iznenađenja, a nikako ugodna. Kada se vlastita savjest toliko utiša, a drugima dopusti vrijeđanje, obmanjivanje, ponižavanje i laž, nitko se ne može više čuditi kako nismo uspjeli naći zajednički jezik? Kako? Zar šutnjom? Zar pogibanjem glave? Dajte, molim vas, tko tako razgovara ravnopravno s drugima?

U upornoj šutnji hrvatskog čovjeka krije se i odgovor na sve današnje probleme. I najudaljeniji glas i onaj najslabiji i onaj najnesigurniji, pa čak i onaj izgubljeni – uvijek vrijedi! Samo ako se čuje. Sve suprotno tomu nema snagu, jer se šutnjom ne može prokrčiti put kroz tamu. U šutnji se samo lakše i brže zaboravlja, tko si, što si i kamo ideš, hrvatski čovječe!

Ako znamo kamo idemo, ako smo se opredijelili na svome putu, kojem to gospodaru pripadamo, onda moramo i koračati tim putem. Onda nema zastajkivanja, predomišljanja, skretanja desno, lijevo, jer se tako samo lakše gubimo s puta. Nikada kao danas to ne bi trebalo biti nebeski kristalno jasno svakom iskrenom kršćaninu koji se opredijelio u svojoj duši za Isusov put, istinu i život! Jer, po duši i srcu nas je On sam i odabrao. On nas, a ne mi Njega. To nam je puno veća nagrada od svih mogućih nagrada koje bismo dobili ovdje na Zemlji.

Stoga se treba najprije preispitati, komu služimo u današnje doba velikih ideoloških, a zapravo duhovnih sukoba, znajući jako dobro da je samo jedan pravi Gospodar Neba i Zemlje, a svi ostali  lažni gopodari svijeta.

Za to imamo i potvrdu da nismo ostavljeni sami u mraku i da uvijek imamo putokaz kojim ćemo se kretati: “Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Luka 16,13).

A kako mi služimo svome Gopodaru?

Tako što se jasno i GLASNO vidi da ne služimo nijednom drugome. I to, svojom poniznošću, a ne bahatošću i arogancijom kojoj smo toliko puta svjedočili, jer smo živjeli u lažnoj nadi da će nam pružiti neku bolju budućnost. A danas se ona više niti ne nazire.


Budućnost pripada samo onima koji budu USTRAJNI u služenju Bogu. MIR I DOBRO!

 

Nela Stipančić Radonić

 

PODIJELI