Kada bi bar suze molitvene
mogle izbrisati
moje zemaljsko postojanje…
da se moje tjelesno
rastopi od plakanja,
da ode duša pod oblake,
oslobodi se okova.
Kada bi bar prestalo
stradavati moje utješiteljsko srce,
kada bi se duša smjestila
u krila bijelog anđela,
koji me odavno u ljubav vječnu poziva.
Evo sad bi pristala,
polegla bi dušu u mirisna krila,
uspavanka bi mi vječna
bila pjesma anđeoskog srca.
Kao da sam tražila
išta zemaljsko za sreću, o nisam.
Ljubav je moja kućica duše,
ljubav je moje blagostanje,
moje zdravlje.
Otići ću i ja živjeti
u svijet koji je za mene.
U oči koje me nutrinom vide,
u srce koje brine,
u usne koje sveto ljube,
u ruke koje brane, ne ispuštaju,
nosit će moju dušu noge stasite,
živjet ću dušom u anđelu.
Jer ljubav ljubavi na Nebu dopuštaju.
Nemam kuda
izranjavana od zemnosti,
nemam kuda moja tajnosti.
Gospode imam neobičnu želju,
bi li mogla čuvarica anđelu čuvaru biti,
u njegovim krilima živjeti,
meni trajna ljubav fali,
uz ljubav želim stalno disati.
Zafali li anđelima milovanje krila,
šaputanje volim te!?
Želim se odužiti ovom šapatu u srcu,
ovoj tajnosti svetoj
koja kaže voljena si Ana,
nisi nikada ostavljena i sama.
Pazila bi na svog anđela ljubavi,
moram mu zahvaliti
što me savršeno nasavršenu voli,
što se sa Neba za mene moli.
Abba Oče, pusti me u krila sanjiva,
da prestanem biti ranjiva, amen! <3
©Ana Emanuela Šimunić , 3.10.2016.
