Još nisi došao kući

107

Stari misionarski par, koji je godinama radio u Africi, vraćao se u New York nakon punog radnog vijeka. Nisu više bili zdravi. Pratio ih je osjećaj poraza i obeshrabrenja; bojali su se. Onda su ustanovili da se nalaze na brodu s predsjednikom Theodorom Rooseveltom koji se vraćao iz jedne od svojih lovačkih ekspedicija na krupnu divljač. Stari misionarski par nije bio predmet ničije pozornosti. Šećući po palubi, promatrali su razmetanje predsjednikove pratnje, dok su se ostali putnici gurali, nastojeći baciti brz pogled na velikog čovjeka.

Dok je brod plovio širokim oceanom, stari je misionar rekao supruzi: „Nešto je ovdje pogrešno. Zašto smo mi u Africi tolike godine života posvetili vjernoj službi Bogu, a nikome nije stalo do nas? Ovdje je čovjek koji se vraća iz lova i svi su zaokupljeni njime, a nas nitko ni ne primjećuje.“

„Dragi, ne bi se smio tako osjećati“, rekla je supruga.

„Ne mogu si pomoći; jednostavno ne izgleda pošteno.“

Kad je brod pristao u New Yorku, predsjednika je pozdravila glazba. Tu su bili gradonačelnik i drugi dostojanstvenici. Novine su bile pune vijesti o predsjednikovu dolasku, ali nitko nije primijetio stari misionarski par. Sišli su s broda i našli jeftin stan u četvrti East side, namjeravajući sutradan potražiti neki posao od kojeg bi mogli živjeti.

Te večeri čovjek se slomio. Rekao je supruzi: „Ne mogu to podnijeti. Bog ne postupa pošteno prema nama.“

Njegova je supruga odgovorila: „Zašto ne odeš u spavaću sobu i to ne kažeš Gospodinu?“

Malo kasnije izišao je iz sobe, ali potpuno promijenjena lica.

Supruga ga je upitala: „Dragi, što se dogodilo?“

„Gospodin je sa mnom riješio problem“, rekao je. „Kazao sam Mu koliko sam ogorčen što je predsjedniku priređena tako veličanstvena dobrodošlica, a nas nitko nije dočekao kad smo se vratili kući. Ali kad sam završio s molitvom, učinilo mi se kao da je Gospodin stavio ruku na moje rame i jednostavno rekao: „Ali, sine moj, ti još nisi stigao kući!“

Ovaj istiniti događaj me je podsjetio na jednu slikovitu ilustraciju koju je napisao američki kršćanski pisac Max Lucado u jednoj svojoj knjizi. U svom osebujnom stilu izrazio je sličnu misao ovako:

„Uzmi ribu, smjesti ju na obalu i gledaj kako diše. Može li biti sretna? Ne, ne može!

Što ćeš sa njom napraviti da bude sretna? Nabaciš na nju puno novčanica? Smjestiš ju u udobnu stolicu za sunčanje i daš njoj sunčane naočale? Ponudiš njoj za razonodu najnovija izdanja žutog tiska? Naravno da to nećeš uraditi! Samo jedno je potrebno da napraviš za njenu sreću, vratit ćeš ju natrag u vodu. Riba nikada ne može biti sretna i zadovoljna niti na jednoj obali, jer ona nije zato bila stvorena.“

Pisac Max Lucado dalje nastavlja.

Mi smo svi slični ovoj ribi izvađenoj iz svoga prirodnog okruženja. Nikada nećemo moći biti potpuno zadovoljni, sretni, zdravi,…. na ovoj grijehom okaljanoj zemlji, jer nismo bili stvoreni za takvo okruženje. Mi na ovoj zemlji možemo osjetiti povremeni bljesak svijetla, možemo doživjeti trenutke i dane mira i spokoja, ali to je sve neusporedivo sa onim što Bog priprema za nas.“

Ipak, kako mi kao kršćani možemo živjeti pošteno u ovom svijetu imajući uvijek na umu da smo ovdje samo gosti? Isus nam je u tome najbolji primjer. On nije imao puno godina na raspolaganju, ali sasvim dovoljno da nam pokaže svojim primjerom kako se može, ne samo „preživljavati“ već živjeti svrsishodnim životom. Četiri evanđelja nam govore o Isusovim djelima, kojih je bilo više, nego propovijedi koje je izgovorio.

U Djelima apostolskim čitamo jedan vrlo kratak osvrt na Isusov ovozemaljski život.

Djela apost. 10,38b; „…Isus je prošao čineći dobro i ozdravljujući sve koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim“.

Isus je u toku svog kratkog djelovanja svima jasno dao do znanja gdje leži tajna njegova uspjeha. „Bog bijaše sa njime!“ Za mnoge koji sebe čak smatraju kršćanima, izvješće bi bilo puno kraće: „samo je prošao,“ i ništa više.

Jedno od Isusovih imena je Emanuel, što znači „Bog sa nama“. To je svakako radosna vijest. A ne samo to, to mora biti i prepoznatljiva činjenica, koju trebaju prepoznati i oni koji ne poznaju Boga onako kako ga mi poznajemo. Kao što su očevici rekli o Isusovim učenicima da su „hodali sa Njime“, time su dali najuvjerljivije svjedočanstvo. Čak i Petar, koliko god se trudio sakriti svoj identitet, nije mogao, njegov govor ga je izdao.

Hvala Bogu što imamo i danas priliku, slikovito rečeno, sjesti „kraj Isusovih nogu“ i učiti se od njega. Bog i danas želi provesti vrijeme sa nama, On to želi, jer On je Bog Emanuel-Bog sa nama. Vjerujem da smo svjesni te ogromne prednosti koju nam Krist milostivo nudi.

Zvonko Presečan

 

PODIJELI