Potaknuta razgovorom na nedavnom obiteljskom okupljanju i današnjom propovijedi našeg predragog župnika Marijana, osjećam se slobodno napisati koje slovce o ovoj temi.
Dakle, prema posljednjem popisu stanovništva, 2011.godine, prema vjerskoj strukturi, katolika sada ima 86,3 posto.
Dakle, gotovo 87% deklariranih katolika živi i djeluje u Lijepoj našoj.
87%!!!
Jeste li svjesni koliko je to visoka brojka?
Jeste li svjesni koliko je to katolika?
A crkve nam zjape prazne…
Ironično, zar ne?
Dugo već razmišljam o ovome dok mi se, eto, na nedavnom obiteljskom ručku, odgovori nisu podastrijeli pod nos.
Članovi obitelji, ateisti po uvjerenju, kršćani po sakramentima, katolici prema popisu stanovništva – krstit će dijete.
I planiraju i Svetu Pričest, ali na Krizmu, odn. Svetu potvrdu, neće ga forsirati?!
“Pa” – upitam ja – “zašto onda uopće krstite dijete?”
Mislim, neće ga odgajati u duhu vjere, neće s njime čitati Bibliju niti razgovarati o Bogu, neće ga voditi u crkvu…čemu onda uopće to krštenje i Sveta pričest?
“Eh, pa” – vele oni – “svi to rade. Ne želimo da nam dijete u 1. osnovne bude jedino koje ne ide na vjeronauk pa da se osjeća izolirano…”
I hajd`, nek primi i “tu Pričest”, a poslije neka sam vidi u što će vjerovati.
Na Krizmu ga neće “tjerati” da ide već će ga pustiti da sam odluči.
U 8. razredu OŠ?!
Sam će odlučiti?!
Aha…i onda će svizac zamotati čokoladu…
Imala sam sličnu situaciju u svom životu gdje me nitko nije forsirao na Krizmu.
Naime, kad sam bila 8. razred OŠ Augusta Šenoe u Zagrebu, pohađali smo vjeronauk u župnoj crkvi i pripremali se za sakrament Potvrde. Nije mi se svidio način ocjenjivanja tadašnjeg župnika i nošena bujicom pubertetskog prkosa, odustala sam od tog sakramenta.
Nitko me nije forsirao na nj i nikome nije bilo bitno hoću li isti primiti ili neću.
Pa tako i nisam.
Nego sam se krizmala sa 23 godine, u Zagrebačkoj Katedrali, nakon što sam nekoliko mjeseci pohađala katekumenat za odrasle, hvala franjevcima iz Sigeta.
A da me netko vodio za ruku kroz to osjetljivo pubertetsko razdoblje i rekao mi da sam kao krštenica dužna primiti sakrament Svete Potvrde u 8.razredu, vjerojatno bih ga tad i primila.
I izbjegla bih naknadne tečajeve, trčanje umorna s posla na iste, žicanje slobodnog dana za krizmu itd., itd.
I tako, velim ja njima da bih ja vodila dijete i na Krizmu, a oni će meni:
“To je zato što si ti vjernica.”
Aha, a pri popisu stanovništva vi ste???
Katolici.
“To je zato što si ti vjernica.”
Aha, a pri popisu stanovništva vi ste???
Katolici.
Na koju foru?
Pa, ono, starci su nas krstili i svi su oko nas katolici pa smo i mi katolici.
Pa, ono, starci su nas krstili i svi su oko nas katolici pa smo i mi katolici.
Da živimo u muslimanskoj zemlji, vjerojatno bi se deklarirali kao muslimani i dijete bi naučavalo islam.
Jer bi svi oko nas bili muslimani.
?!?!?!?!?!?!
Evo vam odgovora zašto su nam crkve prazne, a katolika u RH sva sila…
Žalosna sam.
Baš sam žalosna.
Radi novih naraštaja, radi novih generacija, radi svih tih ljudi koji vjeruju u ljude i tjelesno, a ostaju slijepi i gluhi za ono duhovno…
Naš velečasni kaže:
“Vjernik biti znači vjeru djelovati prema dvije strane:
“Vjernik biti znači vjeru djelovati prema dvije strane:
– prema Bogu – “LJUBI GOSPODINA BOGA SVOJEGA SVIM SRCEM SVOJIM I SVOM DUŠOM SVOJOM!”
– prema bližnjemu – “LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SEBE SAMA!”
Nije vjernik onaj koji svoju vjeru ne prakticira.
Praksa – praxis – grč. – čin, djelo ili akcija
Vjernik nije onaj koji kaže:
“Ah, ja vjerujem u Boga, ali ne idem u crkvu iz tog i tog razloga.”
“Ah, ja vjerujem u Boga, ali ne idem u crkvu iz tog i tog razloga.”
Pa zapovijed je Božja:
“SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJI!”
“SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJI!”
Vjernik nedjeljom ne kosi travu; vjernik nedjeljom ne cijepa drva; vjernik se nedjeljom ne vozi na traktoru od birtije do birtije i krči promet župljanima koji pohode Svetu Misu.”
Vjernik se ne klanja svjetovnom već duhovnom.
Vjernik ne poniče glavom pred političkim strujama i ne priklanja se onoj jačoj kako bi mu osigurala lagodan život, a protivi se savjesti.
Protivi se Bogu u nama.
To znači prikloniti se zlu…to znači prodati dušu da bi tijelo uživalo.
Biti vjernik znači sjesti na kavu s prijateljicama i NE ogovarati onu koja nije sa nama već iskreno žaliti što je onemogućena prisustvovati druženju.
Biti vjernik znači blagoslivljati mišlju i riječju, a ne psovati.
Nekidan sam čula mladu ženu kako je opsovala boga.
Vjernicu.
Okrenuo mi se želudac.
Osjetila sam kako sam se od užasa naježila.
Boga, Svetinju nad Svetinjama…Ljubav…Život…
Pa Ga opsovati?!
Zašto???
Biti vjernik ne znači na virtualnim mrežama pisati o vlastitoj vjeri i ne znači stavljati svete slike po svojim profilima; biti vjernik ne znači kao farizeji veličati svoje vjerništvo uzdasima i molitvama tako da se svi dive; biti vjernik znači imati svoj miran i tih, dubok i beskonačan odnos sa Stvoriteljem, u skrovitosti činiti dobra djela, napajati žedne, hraniti gladne, dijeliti siromasima, liječiti bolesne, makar samo riječju i zagrljajem.
Biti vjernik ne znači otići u nedjelju na misu pa se nakon iste oblokati u najbližoj birtiji.
Biti vjernik znači otići kući, svojoj obitelji i pustiti da struja Ljubavi teče iz nas kroz njih, cijeli dan.
Eto, jesam li ja vjernica?
Puno puta padnem, a još više puta On mi ruku pruži pa me podigne.
I ja Mu vjerujem i vjerujem u Nj…
Maja Vidaković
