Javljaju li se stigme samo kod katolika?

1127

 

 

Pitanje:

Fenomen stigmi se pojavljuje samo kod katoličkih vjernika. Mogu li stigmatici i oni kojima se pojavljuju Kristove rane na tijelu biti i drugi kršćani poput pravoslavaca i protestanata? Jesu li stigmatici samo katolici?

 

Odgovor:

Poštovani,

Prvi biblijski stigmatik kojeg u teološkom kolokvijalnom govoru tako nazivamo bio je sv. Pavao, sigurno među najvećim misticima i karizmaticima u povijesti kršćanske duhovnosti i kulture. Na to upućuje odlomak iz Novoga zavjeta Gal 6,17: ”Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove”.

Katolička crkva je proglasila oko 60 stigmatiziranih osoba blaženima ili svetima, no ni jedna od tih beatifikacija ili kanonizacija nije utemeljena na pojavi stigmi kao takvih, već na kreposnom životu tih osoba. Crkva, naime ne dopušta za čovjekova života obožavanje kulta njegove ličnosti, stoga ni stigmatiziranih, ona daje sud o određenom čovjeku samo poslije njegove smrti i nakon najstrožeg istraživanja. Sveta Stolica je dala ispitati neobične činjenice pripisane najpoznatijem stigmatika Padre Piju, i nakon pomnog znanstvenog istraživanja izjavila da ne može potvrditi da su te pojave nadnaravne.

Poznati stigmatici u crkvi su bili: Sv. Katarina Sijenska, crkvena naučiteljica, Sv. Nikola von Flue, zaštitnik Švicarske, Marta Robin, francuska mističarka, Alexandrine Da Costa portugalska mističarka, Louise Lateau, belgijska mističarka, Therese Neumann, njemačka mističarka, sv. Veronica Giuliani itd.

Istodobno Katolička crkva u svojoj duhovnoj lepezi može i danas ponuditi i potvrditi izvanredne Božje zahvate, prava čudesa, počevši od fatimskih-lurdskih-međugorskih ukazanja, euharistijskih čudesa, viđenja anđela npr. svetište Gargano, i mnoga druga duhovna i vjerska čudesa, no važno je da su se ta čudesa dogodila na osobama normalne osobnosti i psihičke ravnoteže, a priznaju se samo ona kad je riječ o medicinski dijagnosticiranoj bolesti i kad je ozdravljenje kompletno i trenutačno.

Crkva je dopustila liturgijsko slavlje stigmatizacije sv. Franje (17. rujna) i sv. Katarine Sijenske (3. travnja), no liturgija je kriterij vjere samo onda kad je bezuvjetno vezana s dogmatskom i doktrinarnom istinom. Tako je Crkva dopustila slavlje Gospe Lurdske, a da time ne obvezuje sve vjernike na vjeru u ta ukazanja. Poznati karmelićanin Sv. Ivan od Križa protivi se da se u crkvenim zajednicama neobičnim fenomenima pridaje ikakva važnost, jer to odvlači od suštine duhovnosti vjere u Isusa Krista, te mnogi na tom putu mogu upasti u neprijateljske zamke. Neobični fenomeni nisu znak osobne svetosti a neobični fenomeni mogući su i javljaju se kod osoba koje nemaju nikakve veze s kršćanskom duhovnošću i svetošću.

Pojavu stigmi rimokatolici tumače kao autentičnu manifestaciju Duha Svetoga u milosti Božjoj. Primjer sv. Franje Asiškog nije usamljen u svijetu rimokatoličke duhovnosti. Pojava stigmi je jedina i ekskluzivna duhovno-mistična crta rimokatolicizma, kako prije, tako i poslije sv. Franje Asiškog. Postoji mnoštvo svjedočanstava o tome da su se stigme javljale i poslije smrti Franje Asiškog, i da su ih ispitivali mnogi stručnjaci, posebno u posljednjih nekoliko stoljeća npr sv. Padre Pio, vlč. Zlatko Sudac, Ante Šućur, vlč. Franc Špelić i dr.

Mnogi primjeri su bili podvrgnuti pažljivom promatranju, a potom i podrobnom ispitivanju, kao u slučaju Veronike Giuliani, svete kapucinke koja je napisala svoj izuzetno teški mistični dnevnik na 20.000 stranica, koja je bila pod strogim liječničkim nadzorom. Stigme koje su se pojavile na tijelu Franje Asiškog, kao posljedica viđenja, pripisuju se pojedinačnoj žarkoj molitvi. Molitva je u ovom slučaju snažna prošnja da se Kristove muke i patnje iskuse na vlastitom tijelu i duši. Najvažniji povod za Franjinu kanonizaciju bile su čudesne stigme na njegovom tijelu koje su prihvaćene kao dokaz svetosti. Ovaj podatak je važan za pravoslavne kršćane, s obzirom da u životopisima svetaca Pravoslavne Crkve nema podataka o stigmatizacijama, stoga pravoslavna duhovnost ne poznaje taj pojam. Pravoslavna crkva stigme i stigmatizaciju poistovjećuje s duhovnom ohološću i ne-poniznošću.

Kod protestanata je razlika još i veća, oni to svrstavaju u psihičko-duhovne obmane. Ovdje ću navesti neke razlike katoličanstva i protestantizma.

Prva razlika između katoličanstva i protestantizma pitanje je autoriteta Svetoga pisma. Protestanti vjeruju da je Biblija jedini izvor Božje posebne objave čovječanstvu, i kao takva uči nas sve što je nužno za naše spasenje. Protestanti Bibliju smatraju mjerilom po kojemu se treba prosuđivati ponašanje svakog kršćanina. To vjerovanje obično se naziva Sola Scriptura i jedna je od Pet Sola koje su izašle iz protestantske reformacije.

Druga važna razlika između odnosi se na autoritet pape. Prema katoličanstvu, Papa zauzima Isusovo mjesto kao vidljiva glava Crkve na zemlji. Kao takav, ima sposobnost govoriti ex cathedra, a kada to čini njegovo učenje smatra se nezabludivim. S druge strane, protestanti vjeruju da ni jedno ljudsko biće nije nezabludivo. Katolici se oslanjaju na apostolsko naslijeđe. Protestanti pak vjeruju da autoritet dolazi iz Božje riječi. Autoritet ne leže u rukama običnoga čovjeka, nego se nalaze u snazi Božjoj riječi koja je zapisana u Svetom pismu. Katoličanstvo poučava da jedino katolička crkva može pravilno tumačiti Bibliju, protestanti vjeruju da je Bog poslao Duha Svetoga, čime je osposobio i preporodio sve vjernike da razumiju jezik i poruku Biblije.

Treća razlika tiče se načina spasenja ili sola Fide, koja potvrđuje biblijsku doktrinu o opravdanju samo po milosti Isusa Krista-Abrahamovo opravdanje. Prema katolicima, čovjek se ne može spasiti samo po vjeri u Isusa Krista. Katolici uče da se kršćanin mora pouzdati u vjeru i čovjekova zaslužna djela kako bi se spasio. Protestanti vjeruju da Bog opravdava vjernike na temelju vjere isključivo u Krista jer je Krist na križu platio sve njihove grijehe i pripisana im je njegova pravednost. S druge strane, katolici vjeruju da je Kristova pravednost dodijeljena vjerniku po milosti kroz vjeru, ali da sama po sebi nije dovoljna da ga opravda. Vjernik mora nadopuniti Kristovu pravednost kroz zaslužena djela.

Četvrta razlika tiče se naše sudbine nakon smrti. Katolici su razvili doktrinu o čistilištu dok protestanti to potpuno odbacuju. Prema katolicima čistilište je mjesto ili stanje vremenite kazne za one koji ovaj život napuštaju u Božjoj milosti, ali nisu u potpunosti slobodni od lakih grijeha, ili nisu platili punu zadovoljštinu za prijestupe. S druge pak strane, protestanti vjeruju da ćemo nakon smrti ići izravno u Nebo,zbog toga što smo opravdani po vjeri u Isusa Krista.

Poštovani čitatelju, katolička duhovnost, teologija, mistika dogmatski i doktrinarno se razlikuju od pravoslavne i protestantske. To su posljedice povijesnih, mogli bismo reći krvavih nesuglasica između ove tri konfesije. Povijest je učinila svoje, odmak vremena počevši od 1054.g. (istočni raskol) do 1517.g. (zapadni raskol) pokazao je sve razlike i neslaganja u vjerskim pitanjima od papinog autoriteta pa sve do svetih sakramenata. Tako da ništa nije drugačije i s pojmom stigmatika i stigmatizacije. Jednima je to ekskluzivna pojava, drugima ludost, a trećima sablazan.

Lijepi pozdrav

mag.theol.Kristijan Duvel

PODIJELI