Istina i sloboda – božanski imperativ

266

Lincoln E. Steed

Isusa su doveli u veliku sudnicu, pred rimskog upravitelja. Bio je petak ujutro. No, prije no što dan dođe svome kraju Isus će biti prikovan na križ i podignut, poput običnog zločinca, pred mnoštvom izrugivača i pred svojim uznemirenim sljedbenicima.

No, upravitelj Pilat tada još nije vidio završetak dana. Vjerojatno je više želio otkriti što je to u tom Čovjeku koji je najprije izazvao odobravanje mnoštva, a onda ga je jedan od njegovih izdao i predao u neumoljive ruke.

Optužbe protiv Isusa bile su proračunate tako da uvrijede Rimljane. Ali, začudo, Pilat ih je smatrao samo intelektualnim problemom. ‘Jesi li ti kralj?’ – upitao je. Naravno, cezar nije mogao dopustiti samoproglašenom kralju da svoju vlast proširi na njegovu području.

Odgovor je bio vrlo jasan, ali u takvom kontekstu da je razoružao ovog birokrata. ‘Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu’ – odgovorio je Krist. ‘Kada bi moje kraljevstvo pripadalo ovomu svijetu, moji bi se dvorani borili… Ja sam se zato i rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas.’ (Ivan 18,36.37.)

Nema opasnosti! Radi se samo o objavljivanju nekog drugog svijeta…nekog potpuno drukčijeg sustava vrijednosti.

‘Što je istina?’ – odvratio je upravitelj, hineći kako ne zna. On je vrlo dobro znao o čemu Isus govori pa mu je to bilo dosta da izađe pred tužitelje i kaže: ‘Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.’ Ovo je pitanje bilo odjek filozofskih rasprava tadašnjeg vremena koje su egzistenciju stavljale u središte obožavanja; trebalo je vrijednostima dati pravo mjesto. Prodrlo je ono kroz zakonske i vladarske vrijednosti Rima i progovorilo unutarnjim stavovima s kojima se stalno borilo.

Pilat je bio pokrenut. A onda je sustav uzvratio udarac. ‘Ti nisi kraljev prijatelj ako pustiš ovoga čovjeka’.

I tako se Pilat odrekao načela i prigrlio hladnu, sebičnu proračunatost.

Ali, što je istina? Isus je ovaj pojam uporabio kao kraticu za poznavanje onoga što je božansko. Sam je za sebe tvrdio da je ‘put, istina i život’. Tu je zamisao Isus posudio s područja filozofije i učinio je božanskim imperativom.

Isus je ranije, govoreći svojim sljedbenicima, rekao kako oni mogu spoznati istinu i kako će ih ‘istina osloboditi’. Kao vazali teške okupatorske sile oni su toliko snažno željeli slobodu da su je skoro mogli okusiti. Isus je u isto vrijeme svojim sljedbenicima nudio slobodu, a Rimljaninu koji mu je postavljao pitanja, pružio je sigurnost da nije riječ o političkoj slobodi.

I mi smo, čini se, kad je u pitanju vjerska sloboda, s državom u istom takvom odnosu.

Vjerska sloboda nije nešto što država daje, jer ova sloboda nije ‘od ovoga svijeta’. Ona pripada svijetu unutarnjeg čovjeka i predstavlja most prema transcendentnom, uzvišenom.

Koliko se samo rasprava o vjerskoj slobodi u ovom dijelu svijeta vrti oko ustavnih prava na vjersku slobodu. Zbog toga ponekad, čini se, i miješamo ovo dvoje. No, ne smijemo se nikako usuditi tvrditi kako vjerska sloboda postoji samo u ustavima koji su slični američkom! Možda je to jedno od ljudskih sredstava koja olakšavaju provođenje određene religije u život, ili pak, da se religija uopće ne prakticira, no to je sredstvo ipak samo ljudska tvorevina, a ne izvorište same vjerske slobode. Ne može to postati čak i ako potvrđuje prirođeno (stvoreno/bogomdano) pravo o kojemu se govori u pratećoj Povelji o ljudskim pravima.

Pozivanje na demokratsku obnovu diljem svijeta je nešto vrlo lijepo, pod pretpostavkom da će vjerska sloboda prirodno poteći iz te promjene. Međutim, tako pojednostavljena pretpostavka može odvesti na krivi put. Već i u samom prijedlogu novog afganistanskog ustava vide se ozbiljni nedostaci na području vjerske slobode; vjerojatno će i budući nacrt iračkog ustava na sličan način dati prednost omiljenoj vjeri i promašiti cilj cijele zadaće. Postoje i mnoge dobre demokracije koje se još uvijek bore s primjenom prave vjerske slobode; na tom se popisu nalaze nove demokracije, kao i neke stare, poput Francuske (gdje se ‘sekte’ potiskuju i ponovno zabranjuje vjerska odjeća).

Uočavamo različite načine pristupa vjerskoj slobodi, pa čak i neke koji nemaju smisla. Postoji, već spomenuti, ustavni pristup. Ovdje je postava zanimljiva. Tu su sekularisti, koji su najčešće protivnici religije, a koji rabe ustav kao sredstvo za protjerivanje religije iz javnog života. Zatim su tu politički ‘religionisti’ koji zakonska prava nastoje zamijeniti pozivanjem na osjećaje. A postoje i vjerni ljudi koji sigurnost vide u očuvanju snage ustava da održava odvojenost crkve i države.

Neki, pak, promatraju vjersku slobodu sa stajališta ljudskih prava. Neki promiču vjersku slobodu nadajući sa kako će ostvariti određene prednosti za svoju vlastitu vjeru. Drugi nastoje, u još upitnijem pristupu, na tome da sprječavaju vjerske aktivnosti koje se razlikuju od njihove. A postoje i oni koji prihvaćaju načelo vjerske slobode koje vrijedi za sve, no spremni su to pravo predati državi pod različitim posebnim okolnostima, bilo iz sigurnosnih potreba ili zbog sukoba s interesom javnosti.

Ne smijemo dopustiti da vjerska sloboda postane tako nejasna da ju se može zamračiti protuudarcem poput pitanja ‘što je istina?’. Vjerska je sloboda mnogostrana u svojoj primjeni, a ima čak i neke mehanizme koji joj omogućuju djelovanje. Ono što ovaj članak mora osvijetliti jest uzvišenost istinske vjerske slobode. Ona ne može biti povezana ni s jednim narodom, ni s jednim vladajućim sustavom, kulturnom grupacijom ili sektaškim ciljevima. Ona potječe od jednoga Boga i svatko je prima skupa s darom života: ona je dar koji nas određuje kao Božja stvorenja i oslikava Njegov način odnosa prema svojim stvorenjima. Tko bi se usudio dati joj drugačiju definiciju? Sve što je manje od toga predstavlja samo još jedan ljudski pokušaj koji je podložan pokušaju i pogrešci, viziji i reviziji.

PODIJELI